Nesporazum

petak , 29.08.2008.

Uvijek, kada bi se vraćao sa svojih dugih putovanja, moj muž bi mi donosio darove. Nekada bi to bile cipele od laka ili svilena spavaćica nježno ružičaste boje. Posljednji put donio mi je prekrasan materijal i sugerirao da bi mi ta boja lijepo pristajala u pripijenoj haljini.
„Danas mi je haljina gotova i trebala bih poći po nju. Treba li tebi auto?“ – upitala sam ga završavajući pospremanje stola nakon ručka. Preko velikih raširenih novina, ležeći na sofi, pogledao me i rekao:
„Možemo poći zajedno, pa ja mogu kod Martina svratiti po onu ploču što sam ostavio da mi izbrusi.“
Vrijeme kod moje stare dobre krojačice opet bi prošlo brzo. Nakon što me obasula sa kišom komplimenata i ponovno mi dala do znanja da sam njena ljubimica, skuhala bi kavu i ponovno pričala o mostovima u svom gradu, o uglednoj obitelji i životu na visokoj nozi koji je ostavila iza sebe.
Iako je dvorište bilo zatrpano kojekakvim dijelovima od auta, stogom sijena i kokama koje su bez reda hodale i rovale zemlju, ja sam o toj ženi uvijek imala mišljenje kao o zalutaloj kraljevni u pogrešnu priču.
***
Kad sam iz spavaće sobe izašla odjevena u novoj haljini, da ju pokažem mome mužu koji je o svemu morao izreći posljednju riječ, vidjela sam u njegovim očima divljenje:
„Odlično, baš dobro ti stoji. Nemoj ju skidati. Idemo prošetati na korzo“ – predložio je nešto što mi ni malo nije odgovaralo. Zbog redovitog mjesečnog problema koji svaka žena mora 'platiti' na svoj način, rekla sam:
„Ajoj, ne bih. Ne večeras. Boli me trbuh.“
„Ma, daj, popij pilulu. Šteta je da te drugi ne vide. Odlično izgledaš u novoj haljini.“ – bio je uporan.
„Ne,ne. Ne bih. Idi ti malo izađi, a ja ću se malo ispružiti na sofu, neće li mi bol popustiti.“ – odlučno sam završila naš razgovor.
***
Dok sam stajala zamišljena pored prozora u spavaćoj sobi, ušla je moja četrnaestogodišnja kćerka.
„Mama, zašto nisi izašla s tatom?“ – upita me.
„Ne mogu, boli me trbuh.“
„Ali, mama tako si lijepa, a stojiš tu u sobi i ništa ne radiš. Popij pilulu.“ – uporna kao svoj tata, uvjeravala me da to prelijepo ljetne večer trebam provesti u šetnji sa svojim mužem.
„Sad je kasno, on je već otišao.“ – bez i posljednje primisli da ću završiti pobijeđena u nagovaranjima svoje kćeri, uzvratih joj.
Bila je tako mlada, a već sa čvrsto izgrađenim stavom. Već je ona odavno počela 'snimati' situacije između nas, pa mi onda ' u četiri oka' davati komentare i savjete o 'ženi novoga doba'.
Moram priznati da sam mnogo puta sprovela u djelo njene zamisli i bilo je vrlo dobro.
***
Šetnica je bila puna kao mravinjak. Mrak nadolazeće noći još se nije zgusnuo, pa sam mogla pogledom daleko dosegnuti i vidjeti ima li moga supruga. Ugledala sam kako polako korača sa rukama na leđima, ali pored njega je šetao i njegov najbolji prijatelj.
Brzo da me ne vide, ne znam ni sama zašto, kada sam ugledala naš automobil na parkingu, brzo sam posegnula za rezervnim ključem u torbu i uskočila na zadnje sjedište. U prvi trenutak pomislila sam da će produžiti šetnju ili se rastati i krenuti svaki svojim putom.
Stresla sam se kad sam čula da se otvaraju vrata. Ležala sam na zadnjem sjedištu i buljila u plafon.
Htjela sam izbjeći neugodnu situaciju, a priredila nam još goru.
Obojica su sjeli na prednja sjedišta, da bi moj suprug svoju jaknu pošao staviti na zadnje sjedište i iznenađeno uzviknuo moje ime:
„Zaboga! Što ti tu radiš?“
„Uh, ništa, boli me trbuh pa sam pošla do hitne da mi daju koktel.“ – buncala sam, dok je njegov prijatelj držao pogled zakovan u ulicu ispred sebe.
„Idemo odmah.“ – uplašeno mi je govorio, a u zraku se osjećala gustoća glupe situacije. Prijatelj mu je zanijemio, ali sam ja ustrajala:
„Ne,ne. Idemo njega odvesti kući, pa idemo i mi kući, sad mi je malo lakše.“
***
Oboje smo šutjeli. Svjetlost uličnih svjetiljki razbijala je sada već gusti mrak u ulici, a kroz unutrašnjost automobila kao neugodan plin širila se napetost između nas. Ostali smo sami i šutjeli.
Zabrinutost je odjednom nestala. U zraku je mirisala njegova povrijeđenost, njegova nevjerica.
„Sad ga nitko neće uvjeriti da me nisi pratila. Znaš da mu je jezik britkiji od bilo kakve mačete. Zašto si to uradila?“ – više kao za sebe, govorio je moj suprug, dok je uvozio automobil u garažu.
„Skrila sam se, kad sam vas vidjela, da ne bi pomislio kako sam te izašla špijunirati. Kud vas je vrag nosio u auto.“ – ljuto sam odbrusila i završila priču o nesporazumu.