1979.
To što joj je majka govorila da je lijepa i ima predivno tijelo, nikako nije moglo prevladati dojam koji je odašiljalo zrcalo. Ono je govorilo da joj je stražnjica velika kao vagon, a nos ne može stati u veličinu zrcala za cijelu njenu figuru.
Kada bi majka sa žudnjom držala u ruci lijepe majice koje sežu do pasa, ona bi nezadovoljno frknula kroz nos kao psić i odmahnula rukom. Nikada dovoljno dugu tuniku ili mušku majicu nije mogla pronaći za pokrivanje svoje pozadine.
I na ovom iznenadnom putu sa ferijalnim savezom, tražila je mjesto negdje u pozadini busa, gdje bi mogla biti samo promatrač. Slađani je svakako bilo svejedno. Njen mozak je funkcionirao kao kod djeteta, mada u to nikada nije baš vjerovala. A nepojmljivo je bilo i da se netko uporno ponaša poput djeteta. Jer, ona je već sa pet godina htjela biti kao da ima dvadeset i pet.
Suha trava, koja se probijala između obloga kamenja na stazama velikog poznatog spomenika, podignutog u sjećanje na živote poginulih partizana, imala je čudnu žutu boju. Iako se voda izlijevala preko zelenog kamena, koji je predstavljao orgulje, trava je bila spržena.
Dok je pozirala za slikanje za uspomenu u ovom gradu kroz koji samo prolaze, svu svoju pažnju usmjerila je na to da se stražnjica ne vidi niti iz kojeg kuta.
Bila je sretna kada su krenuli. Da je ostala još koji tren, njena zaljubljenost u taj grad počela bi ju boljeti.
1999.
"Sine, pazi da se ne posklizneš preko zidića." - doviknula je svomu jedincu.
Voda koja bi trebala teći preko zelenoga kamena koji predstavlja orgulje, već je odavno presušila. Nitko ne zna koliko je granata palo na te oblutke po stazama za šetnju.
Prvi dani zvaničnoga mira bili su znak da će se poduzeće koje se bavi odvozom smeća, početi baviti i uređenjem grada. Mnogi od sugrađana bili su sretni kada su pošišali i posjekli podivljale grane ukrasnih grmova. Bilo je strašno gledati ljude kako krvavo zarađuju kruh. Nikada se nije moglo toliko vjerovati, da su demineri očistili baš svaki kut tog impozantnog spomenika.
U početku su se ljudi ustručavali koraknuti na zidine tog spomenika. Pogrda na komunjare ili partizane koji su počinili zlo, ovladala je ljudima do te mjere da su mnogi bili zagovornici rušenja tog velikog zdanja. Čak su neki odjednom, imali informaciju iz prve ruke koliko je novaca bačeno na tu hrpu kamena.
Njih dvoje su se popeli na najviši dio spomenika i držali se isključivo stazice. U jednom trenu uplašila se i psa, koji je lutao kroz okolno grmlje i tako mogao aktivirati zaostalu granatu.
Kako sebi mogu dozvoliti tu drskost da pričaju o bolu i sijati mržnju, ti isti ljudi koji nisu znali što znači kad zaboli rat, kad se izgubi voljeno biće.
"Vidiš, sine, tamo onu izgorjelu zgradu. Kažu da je točno ispod njenih zidina tata poginuo u ratu." - govorila je dok je desnom rukom zaklanjala oči od sunca koje se nisko spustilo prema zalazu i polijevalo grad svojim zlatnim zalazećim zrakama.
1981.
Već drugo ljeto koristila je zaraditi koji novčić preko studentskog servisa. Usporedo sa polaganjem ispita, grad u koji je kročila kao studentica ekonomije bi oživio sa pregršt ljetnih kulturnih događanja. Hostese su bile tražene na sve strane, čime bi ona dopunjavala svoj novinarski honorarni rad.
Na petodnevnoj likovnoj izložbi slika u velikom centru kulture, u večernjim satima stajala bi u vratima velike dvorane i dijelila letak s biografijom slikara. Još na otvaranju odradila je svoj novinarski zadatak i pripremila prelijep tonski zapis za jutarnji program.
Njenoj dugoj plavoj kosi i dugim nogama nije odoljela njegova duša umjetnika, i sanjarski ju je promatrajući zamolio da mu radi društvo nakon zatvaranja izložbe u susjednom baru.
Mnogo je pričao. Sa njegovih usana tiho je klizila njegova životna priča o nepodnošljivosti i vječitom sukobu sa ocem. Pažljivo je pratila kretanje njegovih mesnatih usana, pa kada bi galama prisutnih boema nadjačala njegov tihi glas, mogla je pohvatati niti iz njegove priče.
Da li netko zna reći kada kemija pusti prvi plamičak, prvi znak, da su se predodređeni putovi dvoje mladih ljudi, ukrižili? Mislim da ne. Nitko ne zna objasniti niti zapisati kako izgleda formula ljubavi koja pusti svoje zlatne niti i sve više ih zapetljava i povezuje oko dva bića.
Nije ju zasmetalo što je bio stariji desetak godina. Čak naprotiv, njenoj zrelosti nije mogao parirati niti jedan muškarac kojeg je do sada upoznala.
2008.
"Hej, jesi li to ti? Dođi ovamo za naš stol. Što ima? Dugo te nisam vidjela." - dozivala ju je kolegica s fakulteta, koja je sjedila sa suprugom, poznatim kirurgom. Nije bila ushićena da sjedne za njihov stol, ali je smatrala nepristojnim dati bilo koju ispriku i dalje stajati sama ispred vrata.
"Ah, evo Flavio mi ima izložbu večeras. Diplomirao je prošle godine i ovo mu je prva samostalna." - ponosno je pričala o svom sinu, diplomantu akademije.
"Da, draga, baš sam pomislila, isti je svoj tata. To je nevjerojatno. Kao da me tvoj muž gleda ispod onih crnih obrva. Što su ti geni. Eh, da je živ pa da ga vidi. Ne pada iver daleko od klade. A ti? Baš se ne daš. Gladuješ, a? Meni ne smeta što sam se malo udebljala. Ja ti, znaš, baš ono uživam u hrani. Zašto da ne...."- dalje ju nije slušala. Smirenim pogledom pratila je njena usta kroz koja je izlazila bujica riječi, a ništa nije rekla. "A bila si tako lijepa i ja sam patila što nisam kao ti." - prepustila se svojim mislima, jer je znala da neće doći do riječi i da nije bitno što bi joj ona i odgovorila.
Njen suprug, vitak i zgodan, sjedio je pored nje, zavaljen, sa laktima naslonjenim o rubove pletene plastične fotelje, gledao je na pola zatvorenih očiju i lica sjajnoga od znoja, jer je samo njegova stolica bila na najsunčanijem dijelu terase.
Post je objavljen 18.08.2008. u 18:08 sati.