Koliko tisuća milja daleko, a ipak ne dovoljno. I opet me hvata panika, ne znam hoću li ju moći svladati.
Do sada mi to, još na ovaj dan nije uspjelo.
Kišica je poprskala zelenu travu u dvorištu i pokvasila Andyeve igračke. Ima toga i previše, znam, ali moram liječiti svoju ogromnu bol kupovinom svega što poželim prije nego li on i prstićem upre u nešto.
Nered, vječiti nered po dvorištu. I Marin mi uvijek prigovara: "Gdje je nestala ona čistunica?"
Klavir se sjaji, bez trunke prašine. I odavno nisam zaplesala prstima po njemu.
Ne mogu. Boli me svaki njegov nježni ton. Glazba me boli godinama.
I to ljuti Marina.
Vrijeme je da sjednem i pišem pismo. I uredno ga odložim u šarenu kutiju od mojih najdražih sandala. Iako imam sve i mogu si priuštiti i lijepu kutiju za pisma, ja jednostavno moram svoju ljubav i suze na taj datum pohraniti u tu kutiju.
"Ne možeš, ljubavi biti ljubomoran na nekoga koga više nemam. To ti ne dozvoljavam." - na ovaj dan uvijek mu rukom nježno moram preći preko svježe obrijanog lica i svojim pogledom duboko prodrijeti u njegove uplašene oči. Toliko duboko da mu usadim mir za cijelu sljedeću godinu.
Ovdje u obećanoj zemlji, kolijevci demokracije i zemlji gdje se svi ljudi osjećaju jednakima (mada crnci tvrde da se najmanje slobodnim osjećaju ovdje), nisam nikada upotrijebila znanje stečeno od Marina.
Bilo je to pred sedamnaest godina, u našem rodnom gradu.
"Antonio je poginuo!", javili su mi kao da je to nešto tek onako, nevažno, ne tako strašno. Toliko jednostavno, da sam se samo srušila na pod kao slomljena lutka u izlogu neke jeftine prodavaonice.
Antonio je bio moja prva, jedina, velika ljubav. Podarila sam mu svu svoju nevinost, mladost, naivnost. A on je to znao čuvati. Budila sam se kupana u njegovom obožavanju, a kasnije zajedno i sa našim sinom, Nikšom. Nikada se nisam pitala smijem li biti toliko sretna, jer sam bila tiha, žena iz sjene kako kod rodbine, tako i na radnom mjestu. Hodala sam lagano kao sjena, tiho kao da ću nekoga probuditi.
I nikada dovoljno. Valjda je to zato što sam odrasla u strahu da je otac opet došao pijan i da bi me mogao gađati pepeljarom ili praznom bocom, ako ga probudim, svaljenog kao odron zemlje na sofi u dnevnom boravku, kroz koji smo morali proći, kada uđemo u kuću.
Kao i svakoj ženi, koja ima muža koji joj kupuje meso, novine, higijenske uloške, onoga trenutka kad ga izgubi, prvo pomisli da mora naučiti voziti auto, jer nije lako vući po nekoliko vrećica s tržnice ili udaljene trgovine.
Marin je bio prvi instruktor koga su mi ponudili. Tada su to bile državne agencije za obuku i strogo na vrijeme me čekao ispred naše velike kapije.
"Tiha si, a ja moram vikati, jer ništa ne slušaš što ti govorim." - pokušavao me ukoriti da ne slijedim njegove upute kako pokrenuti limenjaka na četiri kotača. Tada je to bio 'stojadin'. Svi smo učili na 'stojadinima'.
No, o čemu ja to pričam. Zar je bitno.
Bitno je da mi je Marin pružio lijepu toplu riječ, poštovao bol u meni i navukao me na tanak led da zadrhtim kada je moja ruka dotakla njegovu na mjenjaču brzina. Stresla sam se muške dlakave ruke i osjetila se prljavom, kao da varam Antonia.
"Čuješ li što ti govorim? Nikada nećeš položiti ako me ne budeš slušala!" - ljutito mi je viknuo.
Ja sam podigla ruke sa upravljača i noge sa spojke i gasa, a auto se toliko stresao da sam udarila glavom naprijed.
I počela plakati.
Njegov zagrljaj je bio melem za moju bol. I tako smo počeli varati. Ja, mog mrtvog Antonia, on svoju živu suprugu i dvoje djece.
Znam da su se zgražali svi, i veliki i mali, u našem malom mjestu, kada smo Marin i ja iznajmili stan i počeli živjeti zajedno. Volio je moga Nikšu kao da je njegov rođeni. A nitko nam ništa nije smio reći.
Izbjegavala sam u početku poći do grada, da bih se sklonila od pogleda punih prijekora.
Nije ni to dugo trajalo. Rat je prekratio naše muke, pa smo sa samo dvije putne torbe krenuli u nepoznato.
Evo me danas tu. Sjedim za svojim sjajnim klavirom i pišem svoje pismo.
Datum: isti onaj kao kada su javili da je Antonio poginuo, putujući u Trst da našem Nikši kupi autić za rođendan. Nisu mi dozvolili da ga vidim, toliko mu je lice bilo unakaženo. Smrskao ga je teretnjak, čiji je vozač zaspao za volanom.
A onda je i moj Nikša zaspao za volanom. Imao je samo osamnaest godina.
Nisam se mogla niti od njega oprostiti posljednji put.
U mojim sjećanjima njihova lica su lijepa, njegovana i obrijana, nasmiješena i sretna...onakva kakva sam posljednji put vidjela.
"Opet pismo? I što s njim?" - tužnoga pogleda obratio mi se Marin, ulazeći u prostrani dnevni boravak, noseći u rukama pokisle igračke iz dvorišta.
"Ljubavi, jednom kada opet odemo tamo, stavit ću ih na njegov grob. Mora znati da ga se nikad nisam odrekla."
Post je objavljen 06.08.2008. u 06:08 sati.