Odjednom, kao kada čovjek nakon nekoliko minuta šutljivog ležanja u svojoj postelji, negdje u gluho doba noći, shvati da već dugo leži budan i čeka san, postadoh svjesna trenutka.
Kotači kloparaju, a kanader se spušta nisko i uzima vodu za gašenje požara.
"Zaboga, što radiš tu! Pa, danas je dvadeset drugi.", sruči mi se misao na glavu, kao odron nakrivljene stijene s prijeteće visine. Upravo ispod takve smo jurili.
"Znaš, ti si sretna žena!"...odjeknuše mi riječi izgovorene uoči polaska.
Nisam mislila da je i jedna od izgovorenih tvrdnji, prislonjenih uz tu, istinita, bitna ili pripada mom životu.
Živjela sam jureći baš kao i vlak u kome sam sjedila, među hrpom šutljivih putnika u ranim jutarnjim satima.
Da bi bilo manje bitno, zamišljala sam da sam lik u nekom jeftinom filmu. Film bez riječi.
Prenuh se iz kratkoga sna.
"Vi plačete?" - upita gospođa na slabom hrvatskom.
"Ne. Zašto pitate?"
"Vaša suza..." - reče i kažiprstom pređe preko vanjskoga kuta moga oka.
"Sanjala sam...usne." - odgovorih joj, a prešutjeh "Njegove".
Pogled mi je odlutao preko predjela koji su promicali kroz prljava stakla vagonskih prozora.
Preko puta mene čovjek s prosjedom kosom. Smirenoga pogleda, u istom položaju i nakon tri sata vožnje, nije pomaknuo niti ruke, niti noge, koje su vjerno 'pratile' konture sjedišta. Krupnim smeđim očima, usporenih pokreta očnih kapaka, prati slike koje promiču pored nas.
Žena pored njega, narančaste kose i u narančastoj bluzi, zaljubljeno gleda prema njemu, dok se koketno naginje da mu nešto šapne na uho.
Posramih se pitanja u svojoj glavi, da li ga uzbuđuje njena blizina.
Pomislih na Njegove usne, a u trbuhu osjetih grč, koji nije sladak, nego je grč straha.
Hoću li uspjeti ovaj put doći k sebi Novoj?
Za ljubav nikada nije kasno.
Ljubav si umišlja da je luda.
Vrijeme ne postoji.
Postojimo samo mi koji se topimo u njemu.
Post je objavljen 10.09.2008. u 10:09 sati.