"Oglasnik" ili 'iz inata'

ponedjeljak , 01.09.2008.

Vraćala sam se s kupanja. Dok sam stajala u koloni, ogledalo iznad vozačkog mjesta povukla sam prema dolje i promotrila svoje pocrnjelo lice. Prstima sam razbarušila kosu i pomislila da ću dobiti vrtoglavicu od studeni koja je popunjavala automobil iz klima uređaja.
U dvorištu kuće koja se nalazila pored puta (bila je to kuća njegove rođake Tare) ugledala sam nekoliko ljudi u radnim odijelima.
Jedan od njih je bio pognut prema zemlji i onom daskom s ručicom na sredini ( ne znam kako se to stručno zove jezikom bauštelaca), zaglađivao je naneseni beton na niskom zidiću, koji je uokvirivao ulazak u dvorište.
"Konačno pa se sjetio. A u dvorištu mu se raskupusio 'audi' kao kit." - pomislila sam i sjetila se reklame iz trgovine u blizini kružnoga toka: 'sve što nije ograđeno, nije vaše'.
Nekako usađenog osjećaja za kuću i okućnicu, ponesenoga iz rodnoga doma od čestitih i vrijednih ljudi, nikada nisam mogla cijeniti kuću koja nije imala ogradu oko imanja i kapiju.

"Jesi li vidjela što kod Tare rade oko kuće?" - pitao me radosno čovjek kojeg sam voljela više od svoga života.
I uvijek bi nanovo povlačio onaj osjećaj bijesa i gađenja, duboko iz mene, radujući se događanjima kod bližih i onih jako dalekih pripadnika njegovog plemena.
"Pa, da, konačno su se sjetili. A ne po blatu, čim pane nekoliko kapi kiše, dolaze do kućnoga praga." - osorno sam odgovorila.
"Udaje se Tesina kćerka. Dolaze svi iz Njemačke. Hoće i hoće da joj svadba bude ovdje. Ona se rodila tamo, on rođeni Nijemac. Ali, ona ti je luda za morem, za ovim krajevima. Kaže Tara kako im je prišapnula da će ga obrlatiti da kupe kuću ovdje i ostanu živjeti." - opijen srećom zbog drugih, sa iskrenim osmijehom, pričao mi je o ljudima koje sam vidjela samo u prolazu.
Nisam nikada bila tip od širokih rodbinskih relacija, pogotovo od čovjeka s kojim dijelim samo postelju. I još nisam sigurna, uz svu tu ljubav jaču od života, da ću ostarjeti pored njega.
Iako sam mu odašiljala nezainteresiran pogled, pogled koji je prije oslikavao gnušanje, nije prestajao pričati.
Znam da sam nas dovela u situaciju da nemamo što pričati, nego o njegovom poslu i ponekoj članici velikog plemena. Svaki put bih tupo gledala u njegovo lice i slušala. A on, doveden u nezgodnu situaciju, nije htio stati sa pričom:
"Ona ti je njega upoznala preko 'usamljenih srca'. I zaljubili se odmah." - nastavljao je s pričom o kćerki rođake Tese, koja je već dugo živjela vani i ljeti samo dolazila u posjet kod sestre Tare.
"Ja to nikad ne bih mogla." - kratko sam rekla.
"Što ne bi mogla?" - zaustavio je dah i upitao me.
"Pa, to. Upoznati nekoga preko tih servisa ili kako se već zovu."
"Zašto?" - naivno kao dijete upitao me.
"Pa, muškarac kakvog ja preferiram, nikada ne bi ostavio oglas o svojoj usamljenosti." - argumentirala sam. "Imam dojam da su takvi muškarci nesigurni u sebe. A tko takvoga želi pored sebe."
Oborio je pogled. Sklonio ga s mojih očiju. Kao da mi je htio reći: "Zašto mi to govoriš, što to ima s tobom. Rekla si mi da sam ja ljubav tvog života." Lice mu se blago zarumenjelo.
Bilo je to prošli tjedan, a poslije toga mi je zaboravio reći da sam ide u svatove.

Kolona se počela micati.
Bacila sam pogled na zlatni ručni sat.
"Stići ću na sastanak iz 'Oglasnika'", zaključila sam trčeći iz garaže prema kupaoni.
Uvijek sam radila stvari iz inata.
"Tko zna, možda završim u svatovima. Svojim. Iz inata. A nisam se mislila udavati." - vragolasto sam se smješkala samoj sebi u velikom ogledalu na kraju dugog hodnika.