Sjedila sam na betonskom rubu ograde kolodvorskog pothodnika. Ljudi su kao mravi išli prema gore i prema dolje.
Spustila sam glavu među dlanove, jer je bol postala nepodnošljiva.
U meni.
Bol u meni.
I On.
Toliko stvaran njegov lik kao stvarna bol koju bih mogla čak i oslikati.
Poželjeh se valjati po peronu prljavom od golubinjeg izmeta, jer mi se na tren učinilo da mi je tamo mjesto i da bih kao kakvim melemom trebala da se mažem izmetom. Ljubomorno sam promatrala, glave zabačene prema nazad i naslonjene na hladno željezo ograde, dva goluba koja su čučala na tankoj šipki željezne konstrukcije iznad perona. Zaljubljeno su se dodirivali kljunom, a kada bi mu ona mazno okrenula glavu na drugu stranu, on bi joj kljunom dirkao sivo perje njenog vrata.
Nisam mogla podnijeti ljubav oko sebe i spustih pogled prema umjetnom jezercu pored kolodvora. Dva labuda lagano su razgrtala glatku vodu oko sebe i graciozno provodili to ljetno jutro u zajedničkoj šetnji. Sjetih se podatka, negdje pročitanog, da labudovi imaju partnera do kraja života. No, zapitah se u tom trenutku, zlurado, a što ako joj dragi umre ili ona njemu. Da li su vjerni i oblače crnu odoru tuge. Ili nađu utjehu na nečijem dugom bijelom vratu, kao ljudi.
Ležalo je u mislima njegovo tijelo pored moga. Njegovo lice tako stvarno diralo je moje, da osjetih dah s njegovih usana.
Brzo se okrenuh u nadi da je došao zaustaviti moj pohod bježanja. Bio je to samo dašak drskoga vjetrića, koji si je umišljao da može rastjerati dosadnu ljetnu sparinu, koja nije htjela popustiti niti pred samu zoru.
Znala sam da više nikada nećemo biti sretni.
Ni on.
Ni ja.
Kao ni moj otac.
Kao ni moja dobra prijateljica. Samo ćemo preživljavati. Baš kao i njegova majka. Svi nesretni u svojim zabranjenim ljubavima.
Maleni životi sačinjeni od spavanja u velikom svemiru nesretnih ljudi. Jedino rješenje bilo je zaokupiti se s nečim.
To njemu nije bio problem. On će ići u berbu grožđa. On će kositi travu.
A ja neću nikada završiti svoj roman. Nisam srela dovoljno nesretnih ljudi da bi mi bili nadahnuće.
Okrutno.
Željela sam ostati tamo, iza vrba.
'Voljela si ga?' - pitali su me o mom labudu.
Voljela sam to što on voli mene. Tako sam se osjećala sigurnom.
Tako sam nekada mislila.
S mojim labudom, ljubavnikom, Voljela sam s velikim V. Njemu sam davala, bez straha da ću osiromašiti ili da će mi pasti kruna s glave. A on je to znao. I nije on kriv što sam odabrala ljubav u njegovim očima. Htjela sam to.
Dva prljava putnika sjedila su na svojim velikim naprtnjačama. Spustila je ruku na svoje velike prljave tenisice, na kojoj je bljesnuo zaručnički prsten. Pažljivo je slušala i gledala, ne trepćući, u njegove usne. A zatim se nehajno naslonila na velika metalna vrata kolodvorskog dizala.
On je govorio glasom koji kao da je nestajao.
Podsjetio me na Njega.
Post je objavljen 05.09.2008. u 05:09 sati.