Barbarski objed

ponedjeljak , 15.09.2008.

Kao da mi zastave vijore preko leđa, dira me jugo svojim dugim toplim prstima.
Pa se osvrćem.
Nesigurna.
Da li su to prsti iz moje mašte.
Želim tebe.
A naiđem na pogled usamljenog muškarca.
Gnjurim lice u debeli ručnik i meškoljim se na oblutcima, pa nastavljam da te varam sa vragolastim vjetrom koji kao vješti igrač narodnoga kola poskakuje po velikim valovima. Poskakuje tako, s jednoga na drugi, prska me kapljicama, pa ja opet potajno želim da si to ti. Varam te u mislima i pristajem na ćarlijanje tog čudnog zvuka, što bi se vjetar trebao zvati.
Misli mi pobjegle u neko davno vrijeme, gdje vidim jednu uplakanu djevojčicu, koju su ovakvi popodnevni valovi, zapjenjeni kao bijesni psi, bacili na, od soli izjedenu, stepenicu za izlazak iz mora.
Suze su joj se miješale sa soli koja je već bila gorka, a onda velika sigurna ruka tatina dohvati ju i podigne visoko iznad njih.
Varam te mislima i koketiram s vjetrom, jer ga se danas ne bojim kao nekada.
Sjećanja mi razbiše, kao prekrasnu kristalnu kuglu, nepristojni kupači, koji su se ponašali kao na svojoj vlastitoj i vadili pite i komade mesa da objeduju, tu - na mojim oblutcima uz pjenaste valove.
Kroz glavu mi prođe nepristojna misao: da dođe jedan veliki, pjenasti, pa odnese i njih i njihovo barbarsko objedovanje tamo negdje, daleko od ovog blaženog mjesta koje je priroda stvorila za zalaske sunca, za pjenastu igru valova.