Rođendan

ponedjeljak , 22.09.2008.

Zahladilo je. Tmurni oblaci spustili su se nisko nad gradom. Čak me i zvuk televizora uznemirava. Gdje god dođem, u skoro svakom domu, netko prati telenovele. Ja ne mogu. Jedno vrijeme mislila sam da mi to stvara obvezu, a onda sam shvatila da bi radnja bila toliko vodena, da bih se osjećala glupo očekujući što će scenaristu pasti na pamet da mi zapetljava radnju.
Danas mu je rođendan. Nisam mogla otići do groba. Zahladilo da bih išla pješke, a bo'me ni noge me više ne nose. Šezdeset i šest nije malo što su me pronosile. A njemu...njemu bi danas bilo sedamdeset.
Nije nam se dalo. Nije dugo potrajalo. Još smo se osjećali kao mladenci, kada se samo tako, iz čista mira srušio pored štednjaka.
Zahladilo, baš dobro zahladilo, ali ne mogu zatvoriti prozor. Osjećam potrebu da mi ovu strašnu tišinu i samoću razbijaju zvuci automobila koji prolaze ulicom, koja je dosta podalje od kuće. Vrt je zapuštan, a on je toliko volio čačakati po njemu, održavati ga, uređivati ruže i uvijek mi, onako zaljubljeno, donijeti jednu, izvaditi iza leđa, pa me poljubiti. Od prvoga trenutka zvao me "ljubavi moja". U početku sam se sramila tih naših proloma ljubavi i tepanja, ali predugo sam bila sama i godilo mi je.
Vrane grakću i kruže u jatu nevisoko prema nebu, a i taj jesenji pjev ptica ugodniji je od tišine u mojoj pustoj kući.
Tada, kada se srušio pored štednjaka, spasila sam ga. Otrgnula iz ruku neprijateljici smrti.
I sve je opet bilo dobro. Naučio je ponovno govoriti, hodati, čak je i auto ponovno vozio. No, ne za dugo. Nakon nepunu godinu, opet mu je pozlilo. Pili smo popodnevnu kavu, a ja sam odjednom primijetila njegovu donju usnu kako mu nekontrolirano visi na licu.
Naša zaljubljenost svela se na mijenjanje plahti i pelena, čak i na njegove ljubomorne scene da imam 'švalera' i nalazimo se u dvorištu, dok on leži u postelji.
Smiješno, zar ne. Mi stari i ljubomorni. Ali, uvijek sam bila puna razumijevanja. I imali smo samo jedno drugo.
Njegovi sinovi borili su se za ostanak velike kompanije u koju su puno uložili. A moja Danica nije mogla uvijek dolaziti.
Zvijezda mamina, ona je uvijek bila uz mene.
Ona je mene podržavala u svemu, pa nas je čak ona i upoznala.
Jednoga dana na vrata u njenom domu, banula je njena najbolja prijateljica sa svojim usamljenim svekrom.
Sin mi se malo suprotstavljao i govorio da je to sramota. Kad sam već trideset godina mogla biti sama, govorio je da mogu i dalje.
Ah, muškarci.
Nije ni mojoj Danici lako. Sama radi. A onaj njen kući. Kad sam ga jednom 'bocnula' i pitala: "Zete, ima li posla?", ona mi je poslije rekla:"Šuti, mama, nije tvoje da u to zabadaš nos. Volim ja da je on kući. Ovako, radi u vrtu, pa bude paprika, paradajza, krumpira. A dok je išao na posao, onda se samo kurva i provodi vrijeme u kavani trošeći ono što zaradi. Šuti, mama. Volim ja ovako. A mir u kući. Nisu svi muškarci kao što je bio tata." - govorila je moja Danica, a ja ostala širom otvorenih usta u čudu. Moje dijete je nesretno, a nikada mi nije htjela reći.
Da, predugo sam bila sama sa svojom djecom i neovisna. Bilo je teško, ali sam bila sebi gazda.
Iz daljine 'južina' donese zvuk sirene vlaka koji je ulazio u postaju.
Evo, mrak se uvlači i u ulice, a već odavno mi je zacrnio sobu.
Trebala bih paliti svjetlo. Ne mogu.
Bole me koljena. Teško mi se dići.
Neka me još malo tako. Možda netko zanimljiv naiđe ulicom.
A neće valjda kiša.