Punomoć

ponedjeljak , 08.09.2008.

Niti u jednom trenu nije se mogla dvojiti da li poći u Zagreb i njegovati majku u njenim posljednjim danima teške bolesti. Sreća u nesreći je bila imati tako dobroga šefa, kao što ga je imala Tesa.
Majka je teškim, isprekidanim rečenicama u slušalicu telefona govorila da ju kemoterapija cijedi kao biljku.
„Doktor mi je rekao još možda mjesec dana. Rezultati nisu ništa bolji u posljednjim nalazima.“ – govorila je majka, kao da priča sasvim normalne stvari, a ne o svom vječnom odlasku.
Sjedila je na terasi svoje kuće i gledala djecu kako se igraju na ulici. Njihova ulica je bila mala, kratka i sporedna od glavne. Tako da su djeca bila zaštićena od mogućih ludih vozača. Tulio je izvodio 'osmice' na svom novom biciklu, a Tony je gledao i čekao svoj red. Nije im mogla kupiti dva, a čekajući da im otac kupi, mogli su dočekati i mirovinu.
Iz prizemlja kuće čula se bučna svađa njene pijane svekrve i sestre od muža. Iako je vani bilo nesnošljiva vrućina, njih dvije su već s ranim jutarnjim satima točile čaše pića i pričale gluposti.
Živjeti u kući pijanaca, i to ne jednoga nego njih tri iz cijele familije, bilo je nešto na što je Tesa navikla i prihvaćala kao svoj pakleno normalni život.
Digla se sa stolice i ušla u spavaću sobu. Sa staroga hrastovoga ormara dohvatila je veliki kufer i počela u njega stavljati nužne stvari za djecu. Ivo odavno ne spava u toj sobi, nego su uz nju njena dva blizanca, a na pomoćnom otomanu spava Dado. Tako su se osjećali sigurnijima, kada zaključaju vrata i stisnu se jedan uz drugoga, dok pijani Ivo lupa šakama po vratima, dok ne dođe policija i zaprijeti mu.
Posljednji dani života njene majke bili su uistinu najgori dio života. Gledati ju kako se pati i ječi od bola, bilo je gore nego sve neprospavane noći od urlanja pijanoga Ive.
Jedne tihe ljetne noći, dok su njeni blizanci i stariji Dado, bez riječi sjedili uz bakino uzglavlje i držali ju za ruku, njen pogled se zakovao za plafon,a usne stale na pola otvorene. Tiho „ah“ bilo je zadnje što je njeno umorno tijelo dalo od sebe kao posljednji pozdrav. Stisnula je majčinu ruku bez suze, dok su njeni mali sinovi ručicama obujmili njena ramena i tiho jecali.
Netko bi pomislio da je to okrutno za njihovo odrastanje, ali kasnije se pokazalo da su ih sve te životne grozote modelirale u krasne, jake ljude, kojima je za cilj bilo samo zaštiti majku od svake vrste boli i povrjeđivanja.
Majka je sama organizirala svoj pogreb, tako da je Tesa samo trebala pozvati liječnika i pogrebno društvo, koje je trebalo obaviti kremiranje i u jednu običnu posudu pohraniti sve ono što je ostalo od njene majke. U Mirogoju je već bio spreman pretinac sa njenim imenom. Po njenoj želji, bez ikoga, bez riječi, bez muzike, bez suza. I doista, Tesa je držala svoje sinove za ručice i nije plakala. Tiho je šapnula“zbogom“ i u glavi već kupovala kartu za povratak u njeno mučilište.
Ono što je zatekla pri povratku nije mogla niti u jednoj režiji zamisliti: njen Ivo je u svom pijanom stanju već doveo neku Čehinju i 'priženio' se. Ključ u bravu nije mogao, jer je i to promijenio. Kod svoje dobre susjede Fione ostavila je dječicu, i dok je žurnim korakom hitala u policijsku postaju, vidjela je pijanoga Ivu kako ogrće ručnikom kržljavu plavušu.
U postaji, već navikli na probleme koje je Ivo radio godinama, krenuli su zaštitnički sa Tesom, da u njihovom prisustvu promijeni bravu na vratima.
Odjednom, Tesa je dobila napad histerije. Ugledavši kurvanjske haljine u svom ormaru, njene gaćice preko gaćica svojih sinova i njihovih malih ručnika, histerično je počela bacati odjeću vani, koju je vrući vjetar raznosio po granama smokava i limunova. Nitko ju nije mogao zaustaviti u tom prolomu bijesa, bola, tuge i nesreće, koja ju je pratila od prvoga dana. No, nije joj padalo na pamet da djecu odrekne svih njihovih prava. Sve što im je baka ostavila u nasljedstvo, bilo je ono što je ona sačuvala za njihovu budućnost. Ali, isto tako nije smjela dozvoliti da druga baka, teta i otac propiju, a oni završe na ulici.
Jednoga dana, preko svake volje, ljubazno je nalijevala piće Ivi dok ga ono nije 'uzelo' toliko da je bio dobar i ljubazan, pa su prošetali do odvjetnika, gdje je on „pri punoj svijesti, razumu i volji“ potpisao da sve svoje nekretnine i pokretnine prepisuje u jednakim dijelovima na svoja tri sina, a oni su dužni da skrbe o njemu do kraja života. Što znači, da do njihovog osamnaestoga rođendana to ima raditi njihova majka, kao skrbnik - stajalo je kao najvažnije u hrpi redaka potpisane punomoći u ime njihova tri anđelka.