Ona

srijeda , 03.09.2008.

Usredotočila sam se na tugu koja je obilježila moj jučerašnji dan. Točno na dvadeset drugi tog i tog mjeseca te i te godine.
No, harmonija tog trenutka uskladila je svaki neuron pod mojom kožom i osjećala sam se kao da ležim na luft - madracu koji pluta po površini mora, ravnoj kao staklo, dok sunce na zapadu nestaje kao smješko komu je nos uronio u vodu.
Bila sam sretna i usne pomaknula u molitvu da trenutak postane beskonačan.
Pričala je o onome što ju je snašlo, a ja sam se divila njenoj hrabrosti da neće da prepozna zastrašujuću situaciju u kojoj se našla.
'Razmišljati pozitivno', taj zapadnjački slogan sjedio je ravno tu ispred mene u svoj svojoj ljepoti.
A što bi trebala!
Čupati si kosu s glave.
Skočiti s nebodera.
Smiješno.
Vrijeme će teći smjenjujući dan i noć i nanijeti joj neko rješenje, baš kao što joj je plimni val donio krunicu ravno u ruke, negdje na egzotičnoj plaži Meksika.
Čekati. Treba znati čekati.
I biti strpljiv.
Divno je bilo biti takav, dostojanstven, časno nezaposlen i ne sramiti se maminog ručka.
To je samo privremeno.