Svi moji muškarci /ovaj put kategorija: osobno/

srijeda , 24.09.2008.

Žene.
Mnogo žena.
I uglavnom, samo žene.
I uglavnom, samo u crnoj odjeći. Klasičnoj, tipa ravna suknja i jednostavan sako. Klasično kratko ošišane frizure sa "hladnom trajnom". Uvijek sam se, još od djetinjstva zgražala na tu 'uniformiranost' prosijedih žena. Moja majka nikada nije bila takva.
Sjećam se kada smo se jednom prilikom spremale za poći u kupnju, zaustavila se pred ogledalom u svojoj prekrasnoj crvenoj haljini i rekla:"Ova boja više nije za mene. Vidi koliku tebe imam. Ipak si ti studentica."
Gledala sam u najljepšu ženu na svijetu, sa dugim crnim uvojcima koji su joj padali preko rumenih obraza, zagrlila ju i rekla:"Ludice, nikada to više nemoj reći. Ti nikada ne možeš biti dovoljno stara za crveno."
Da, bila sam u pravu. I danas, kada se šećemo nas dvije i njen dvadesetogodišnji unuk, on joj se nagne, poljubi ju u obraz i kaže:
"Šećem sa dvije najljepše žene."
No, ovdje, u svim redovima ispred mene stajale su uniformirane žene u crnim kostimima i bijelim svilenkastim košuljama.
U trećem redu, s lijeve strane, visoki muškarac držao je u naručju svoju kćerkicu. Njen iskrivljeni osmijeh nije joj silazio sa lica i radoznalo je gledala po nama. Po njenom izgledu dalo bi se zaključiti da je djevojčici oko pet godina, no svaki put kada bi se podigao, njen otac bi ju uzeo sa stolice i držao u naručju.
Gledala sam njene ručice ovijene oko njegovoga vrata.
I pomislila, koliko su ovisne o njemu, koliko ga trebaju skoro cijeli život. A on, toliko sigurnosti joj daje, samo zato što je jaki muškarac, što je tata.
Sjetila sam se kako sam ja grlila moga tatu odakle god bih dolazila. Sve dok za to nije prestao postojati smisao za maženje, "jer ipak sam ja postajala tinejdžerica".
Onda sam se udala i osjećala sigurnost uz drugoga muškarca, moga supruga. Sve je bilo tako dobro, bezbrižno kada nas je on vodio i kao sokol štito svojim širokim zaštitničkim krilima.
U posljednjim redovima, kao i uvijek, večeras smo sjedili moj sin i ja.
Još jedan muškarac u mom životu. I ovaj put savršen osjećaj sigurnosti. No, ovaj put ja sam sokolica, a savršeni osjećaj sigurnosti ulijevala mi je pomisao da je svoj čovjek, odrastao i siguran u sebe, kakvi su bili i moj otac, i moj suprug.
Kakav je i ovaj muškarac sa nemoćnom djevojčicom, koju nosi prema oltaru da uzme pričest, jer večer je Svetoga Ante.