Bilo je točno podne.
U isti tren zazvonio je stari crni telefon na antiknom stoliću u hodniku, i zvono na tornju katedrale.
* * * *
Nije oka sklopila cijelu noć. Nije se mogla osloboditi njegovom zabrinutog i ozbiljnog pogleda. I trenutka kada je zatvorio vrata iza sebe i zamolio ju da ostane u krevetu.
Vjerovala mu je u svaku izgovorenu riječ, u svaki topli poljubac i dodir ruke. Najviše je voljela kada bi mu koljena klecala. Znala je da joj u tom trenu pripada cijelim bićem.
No, bojala se trenutka kada zakorači u nepovrat iz svoga doma. Bojala se da u njemu ne bude jača ljubav prema kući, koju je svojim rukama gradio, od osjećanja koja su ga vezala za nju.
Noć je bila duga i gusta. Na trenutke nije mogla disati. Nije znala da li je to od ogromne vlage u zraku ili od panike koja joj je zaustavljala disanje.
Napravila je sebi već treću kavu. U trbuhu joj je krulilo kao u svinjcu. I opet je otrčala do toaleta.
Samo ju je mučilo svaki put kada bi ušla u toalet i sjedila na školjki, da će on baš u tom trenutku ući. A dok bi izlazila iz toaleta, uprla bi pogled u vrata nadajući se da će baš u tom trenutku on koraknuti u hodnik. Nervozno bi uzimala knjigu i nakon nekoliko u prazno pročitanih stranica, odložila bi ju. Onda bi dohvatila križaljku, ali nakon nekoliko zamrljanih kockica, i to bi ostavila. Onda bi prišla prozoru i uporno gledala u parking tražeći njegov auto.
Razočarano bi se vratila u unutrašnjost svog malenog i tihog stana. Uzimala bi jednu po jednu uokvirenu sliku s njihovih velikih putovanja.
Osam godina.
A kao da se radi o osam dana. Tako je brzo proletjelo, a tako mnogo toga su doživjeli. Sa strahom gleda u slike nastale u prvoj godini. Bore na njihovim licima su opsjele njihova lica na posljednjim slikama. 'Nije li čak prekasno?', uplašeno se pitala. 'Nismo li smiješni u svom naumu?', ružne misli nisu joj dale mira.
Telefon je zvonio zajedno sa zvonom katedrale, a ona se nije usudila kvariti trenutak koji će postati njihova mala povijest. Što ako baš u tom trenutku on bude otključavao vrata, a ona trabunja s nekim nekakve gluposti. Nije se javila.
Teže nego što se penjala, kazaljka na satu se lijeno spuštala s podneva prema večeri. Više nije mogla vidjeti na parkingu koje auto dolazi. Ono još malo lišća na granama sakrivalo je parkirane automobile.
Odjenula je pidžamu i zavukla se pod svoju laganu dekicu.
'Nema veze, oprostit ću mu. Nije mu lako. Možda neki drugi put.', tješila je samu sebe.
'Znam da me voli i to mi je dovoljno.', još jednu ispriku složila je u svojoj glavi u ime njihove ljubavi.
'Oprosti, nisam mogao.', čula je njegov glas. Nisam pronašao zgodan trenutak. Ali, vjeruj mi, prvu sljedeću priliku, budem.', čula je njegov glas, dok je gledala u njegove oči u kojima se nazirala sumnja u njihovu ljubav. Nije mogla zaplakati. Stisnula je oči, da ga ne gleda. A krik u grlu zapeo je kao grana. Borila se sa sobom da diše, ali nije mogla udahnuti. Krkljala je bespomoćno i mislila da će umrijeti od bola, koji ju je razdirao u prsima. On ju je rukama obuhvatio oko ramena i tresao, tjerajući da diše i uspaničeno izgovarao njeno ime.:
„Mirna! Mirna!“
Kao posljednji spas uspjela je otvoriti oči.
Sjedio je pored nje i milovao joj znojno čelo.
„Ljubavi, daj, probudi se. Kakav je to doček!“ – gledao ju je najljepšim očima na svijetu.
„I?“ – izbacila je kao iz topa.
„Sutra idem promijeniti adresu stanovanja za osobnu.“ – govorio joj je, dok joj je otkopčavao jedan po jedan gumb na pidžami.
Post je objavljen 05.10.2008. u 12:00 sati.