Beba

srijeda , 15.10.2008.

Nisam ja kriva.
To što njima dvoma nije išlo, bio je dio pred moj 'dolazak'. Jednostavno, čovjek je bio ucijenjen:'ako me ostaviš, ubit ću i sebe i dijete u stomaku'. A koji bi se muškarac usudio okušati živjeti sa uprljanom savješću. I tako se on, nakon besciljne vožnje, vratio i u najvećoj tajnosti sklopio brak u općini, duboko se u sebi nadajući da će to ipak 'klapati', jer oni su ipak ljudi sa lošim iskustvima prije nego su se sreli.
Razbacivanje novca, skitanje sa prijateljicama, supruga samo na papiru; bio je njen put ka danu kada će se vratiti u iznajmljeni hladni stan i naći njegovu poruku: „Neću se vratiti.“
To je bio njen ulazak u pakao. Žena koja nikada nije marila za sebe, za svoj izgled, uvijek misleći da je 'lovnula' zgodnoga supruga i sve joj njene na poslu zavide i pitaju 'kako tebi uvijek uspije' ( ne čitajući ironiju u njihovom glasu), bila je zahvaćena požarom ljubomore i zaklela se samoj sebi da će mu zagorčavati svaki korak.

A onda sam se pojavila ja.
I zaljubili smo se.
Prihvatila sam, mada ne s lakoćom, njegovu ispovijest o propalim brakovima i nastavila koračati stazom zaljubljenih.
Danas me sram. Sramim se svojih roditelja koji su prešutjeli moj izbor i pognute glave priopćavali prijateljima da se njihova jedinica udaje.
„Kada? Za koga? Čiji je?“
Hrpa pitanja, na koja bi odgovor radije prešutjeli. Njihova jedinica, za koju su oni očekivali najbolju budućnost, riskirala je udati se za čovjeka, komu se izgleda ništa nije bilo ženiti i razvoditi.
Danas se sramim njihovih prešućenih komentara. Tata ga je čak prigrlio i rekao:'dečko, kako si!' kada su se upoznali. A mama ga je gledala suzdržano, kakva je uvijek i bila.
Došao je i trenutak kada sam ga dočekala i rekla: 'ljubavi, trudna sam.'
Grlio me, nosio iz sobe u sobu, kao da mu djece nije bilo dovoljno.
Jednoga dana, kada su se već pripreme za rodilište primakle, krenula sam kod kozmetičarke na posljednje uređivanja prije porođajnoga stola. Dolazeći pred veliku zgradu u kojoj je moja kozmetičarka radila već dva desetljeća, susrela sam se sa zmijskim pogledom bivše moga voljenoga supruga. Prošla sam pored i ušla u salon. Naravno, dočekala me ekipa poznatih djelatnica i njihova pitanja koliko još, kako sam, plašim li se...
Nakon skoro dva provedena sata tretmana, ispratile su me sa osmijehom i dobrim željama.
Otvorila sam velika i teška vrata na staroj zgradi i iskoraknula prema ulici.
Poslije sam se u bolnici pokušavala prisjetiti što se dogodilo i nije mi uspijevalo. Sve čega sam se sjećala bila je velika daska koja je došla prema mom velikom trbuhu, užasna bol i krvave ruke.
Da, sjetila sam se i zmijskoga pogleda iza daske.
• * * *
„Nisam ja kriva.“ – govorila sam u bunilu, pričao mi je kasnije moj voljeni, dok me držao za ruku i sjedio pored moga kreveta.
„Nisi, mače, nisi ti kriva. Ništa mi nije važno, samo ti.“ – bio je najblaži oblik priopćavanja strašne vijesti da sam izgubila bebu i da nikada neću moći biti majka.