Ja, moje platno i njegova slika.
I gdje god budem, gdje god sjednem, selim, spavam...prvo namjestim njegovu sliku.
Imam ja njih još, ali ova je kao da sam ga ja sebi modelirala svojim rukama. Strpljivo mi je pozirao i uvijek govorio da to voli raditi, zato što su to samo njegovi trenuci kada upija svaku moju crtu predanosti svomu svijetu umjetnosti.
On je bio obični automehaničar. Ali je imao umjetničku dušu i znao je 'ubosti' s kritikom ravno 'u sridu' svaki put kada bi me našao zamišljenu nad završenim platnom i vidio nezadovoljstvo i dvojbu u mojim očima.
Prišao bi mi s leđa, obgrlio oko struka, naslonio bradu na moje rame i spustio nježni poljubac na moj obraz zamrljan bojama. Šutio bi, motreći preko moga ramena i nakon par trenutaka rekao ono što sam satima tražila stojeći nezadovoljna.
On je dodavao dušu mojim slikama.
Bio je, dakle, strpljiv i satima sjedio dok bih ga slikala. No, oboje nikada nismo bili zadovoljni s urađenom slikom.
"Samo nastavi, fali nešto, ne znam što. To nisam ja..."- govorio bi, prvi puta bez prave riječi.
Onda sam jednoga dana, krateći tugu i prazninu dana njegovog seminara u Hamburgu, uzela njegovu staru iskaznicu, pospremajući ladice sa starim papirima i računima. Baš toga dana nisam planirala staviti platno pred sebe. Kao duh, kroz hrpu papira pogledale su me njegove oči. Bila je to ratna vojna iskaznica. Uzela sam ju na dlanove obiju ruku i gledala, držeći kao kap vode na dlanu.
Prinijela sam ju do svoga lica i imala čudan osjećaj da će mi zamirisati njegova koža lica.
Silno mi je nedostajao. Došlo mi je bilo da zaplačem od tišine u našem malom stanu. I kao uvijek, kada me preplavi tuga ja se primam svoga platna da na njega prenesem sve ono što me ispuni. Kada bih to izbaciila na platno, onda me obgrlio savršeni unutarnji mir.
Konačno sam pronašla ono što sam tražila sve te godine radeći njegov portret. Na ovoj iskaznici gledao je istim onim pogledom, pitomim, dragim, punim mira, kao kada me uzeo za ruku i priznao da ne može više biti prijatelj sa mnom jer me voli.
Nije rekao da se zaljubio. Rekao je da me voli.
Kao da sam čekala da me netko probudi iz mog svijeta u kom sam samo tražila inspiraciju za svoja djela, tada sam mu se nasmiješila i rekla:
„Kao stvoreni smo jedno za drugo. Oboje smo uvijek zamazani.“
I onda, nakon toliko straha od smrti, progona, užasa, onda kada je došao mir i prekrio nas kao veo, onda kada sam bila opuštana i nisam se bojala granata, tih dana kada je bio na seminaru, opsjedao me strah sličan onom ratnom. Zato sam raznježena njegovim pogledom s iskaznice i ustravljena da ću morati birati sliku, otišla i prenijela ju na platno brzo kao nikada do tada i zadovoljnija nego ikada.
Nedostajale su mi njegove ruke oko struka i brada na ramenu, da kaže svoje mišljenje.
A onda je zazvonio telefon.
I rekli su mi da se dogodila strašna nesreća. I da su sve učinili.
I ja sam već u tom trenutku znala da će mu tu sliku nositi na lijesu.
I već tada sam znala da me nikada neće ostavljati samu, jer će uvijek biti:
Ja, moje platno i njegova slika – s koje će me uvijek voljeti.
Post je objavljen 11.10.2008. u 16:55 sati.