O, Bože, sljedeći mjesec imat ću okruglih trideset i osam. I čini mi se da sam svake posljednje godine postizala po još jednu diplomu od života.
Iako imam onog konja od muža, to ništa ne znači. Stalno se moram sama boriti za svaku minutu u svom životu.
No, to mami nikada ne smijem priznati. Tu sam ženu toliko povrijedila u životu, da ju svakim danom sve manje mogu gledati u oči dok razgovaramo. I uvijek kada me opsjednu ovakve misli, moram odjenuti svoga petogodišnjeg sinčića i prošetati do nje. Nije to mala udaljenost, ali ni auto više nemamo. Onaj moj, što bi se muž trebao zvati, i to je uspio: sam se strovaliti u provaliju, uništiti auto 'sto posto' i još preživjeti. Sram me ljudi u selu. Svaki dan se svaka njihova izgovorena riječ, o momku koji nikada neće dozreti, ostvaruje. Ali, tko je još ludoj zaljubljenoj glavi i u najboljoj namjeri uspio otvoriti oči na zlo u koje srlja.
Da, eno je, opet nešto radi. Ta žena nema živoga mira. Uvijek je u vrtu ili kosi travnjak ili kupi lišće. No, i to sam shvatila u posljednje vrijeme. Sve ono što je prešutjela drugima izbacivala je svojim radom.
Sestru i mene uvijek je odgajala strogo i glavna parola joj je bila: 'ništa niste vidjele, ništa niste čule, trača u našoj kući ne smije biti'. Tek sad sam spoznala njen obrambeni mehanizam protiv zlih jezika u selu, od onoga dana kad su stigli iz Njemačke: s tatom u kovčegu i mama sva u crnoj odjeći. Obje smo bježale baki u zagrljaj i zgražale se na tu ženu koja ima izobličeno lice kada pada po kovčegu i jauče.
Kao da je jučer bilo, sjećam se kako nas je ukočeno gledala kada nas je pošla zagrliti, a mi pobjegle k baki. Oh, Bože, ne znam što bih ja uradila danas, da krenem zagrliti moga Dražena, a on pobjegne od mene.
Kuća u kojoj sam kasnije provodila ostatak dana svoga života do svoje udaje, kada je tata poginuo jureći na „Hajdukovu“ utakmicu iz Njemačke, nije imala ni krov. Mama se vratila iz Njemačke, napustila posao i ostala s nama biti kod bake, u staroj kamenoj kući i spavala sa nas dvije u starim bakinim krevetima. Gledala sam majku iz dana u dan kako oštro razgovara sa seoskim majstorima, ljuti se i podiže glas zbog njihovog površnog i neodgovornog rada. Valjda su mislili:'ha, žena! Lako ćemo s njom.' Nisam se željela odvojiti od bakine kuće, pa mi je strašno brzo došao dan kada se u dvorištu parkirao kamion sa namještajem. Odmah tu noć, mama nam je rekla da ćemo konačno spavati u svojoj sobi.
Iako takvu sobu nije imao nitko od naših prijateljica, nama se činila hladna i suviše moderna nakon bakinog toplog velikog kreveta.
Dvije magnolije koje je majka tada posadila ispod velike terase ispred kuće danas su nadvisile krov kuće. Samo se malo nazirala ograda od terase i drveće je skrivalo maminu intimu kada bi sama sjedila u velikoj stolici i pila kavu.
Uvijek je sve bilo uredno i na tomu je inzistirala odgajajući sestru i mene. Barem smo obje to zadržale iz našeg doma.
No, i sada dok joj se približavam, obaram pogled i kočim ruke, držeći sinčića čvrsto za ruku, da ne bih potrčala i zagrlila ju, pa joj rekla:“Mama, molim te, oprosti mi za sve ono koliko sam te teško povrijedila, a ti si mi prešla preko toga bez riječi.“
Kao da su mi riječi htjele poletjeti iz grla, pa zapele na izlazu, zagrcnula sam se i zakašljala kao znak da idem uz krivudave kamene stepenice prema njoj, da ju ne bi uplašili, jer nas nije čula, zadubljena u svoje misli.
Post je objavljen 04.10.2008. u 14:14 sati.