Bila je to, konačno, svježa i od kiše mokra noć.
Duboko je udahnula i svoju nesanicu 'ubijala' pored prozora. U kupaoni je dohvatila sa vješalice svoj bijeli ogrtač i prebacila ga preko ramena. Nije htjela zatvoriti prozor. Uživala je u hladnom teškom zraku koji joj je kroz prozor klizio preko bosih stopala i rashlađivao ih. Do pred samo desetak minuta stopala su joj gorjela, kao da je probala gaziti žeravicu prosutu po zemlji.
Grupa mladića, koja je svake noći do kasnih sati, sjedila na zidiću ispod njenih prozora, konačno se uz veliku galamu razilazila svojim domovima. Čula je ona staru susjedu negdje oko jedanaest sati kada im je dovikivala: „Imate li vi roditelje?! Kakav je to način smetati?! Idite pred svoju zgradu!“
Susjeda je bila u pravu, ali nikada joj 'pobune' nisu imale rezultate. I dalje bi se mladi smijali na njen račun i radili još veću galamu.
Njoj nije smetalo. Ona ionako nije išla u postelju prije nego kazaljke 'kliznu' od ponoći prema jutru.
U isti trenutak obuze ju i toplina, i nešto čudno u grlu, i čak je i suzu osjetila kako je počela peći negdje u kutu oka, spremna da sklizne niz obraz. Rukom se uhvatila za grlo, kao da će joj to pomoći, progurati taj čudni osjećaj, a onda je sa dlanovima grubo protrljala oba oka.
Da...bilo je to lijepo jutro. Kao da je znala, prije nego obično, digla se iz kreveta, 'bacila' pod tuš, a onda dugo utrljavala novo prekrasno mlijeko za tijelo. Svidio joj se osjećaj 'baršuna' kada je rukom prešla preko ravnoga trbuha i ugodan voćni miris na vratu. Ostala je samo u gaćicama i gore nabacila 'cedevitinu' malu majicu. Sunce se baškarilo svojim zrakama kroz otvorene prozore i protjerivalo ustajali zrak iz stana. Kako je samo voljela ta jutra. Pogledavala je na mobitel nadajući se da je previdjela ili prečula poruku ili poziv, no njegov zaslon je bio prazan. Ne baš prazan. Na njemu su se smiješile dvije zaljubljene glave sa posljednjeg putovanja. Na ovo posljednje ona nije mogla.
A onda je prije ugledala rukav njegove plave košulje, nego je registrirala škljocaj ključa u vratima.. Ushićeno je viknula 'ljubavi', protrčala do hodnika i zaskočila mu se u zagrljaj, obujmivši ga nogama oko pasa.
Skidao je cipele nezgrapno, bacao ih iza sebe, položio ju na pod, a ona mu je rekla:“ne, ne!!ovako ćemo, ovako najviše volim.“, i posjela ga na sofu, a onda opkoračila : „a sad ih ljubi, to volim kad mi radiš!“ i skidala malu majicu, ispod koje su bljesnule njegove mezimice.
Bilo je to jedno od najljepših jutara. On sada spava kao beba, tu - korak od nje, na velikim širokim krevetima, a ona želi gledati u hladnu noć. Dosadile su joj one sparne.
Ulicom je koračala pogrbljena figura. Po kratkom koraku rekla bi da je žena, no tijelo je bilo suho, mršavo i pogureno. I djelovalo je prestaro za šetnju u to doba noći. Kosa na glavi je bila kratka i stršala je. Odjednom, taj nedefinirani ljudski lik, spopade suhi i teški kašalj i rukom se pridrža za uličnu svjetiljku, posrnuvši i izgledalo je kao da će izgubiti snagu stojeći na nogama. Drugom rukom dohvati rubac iz džepa i stavi ga na usta i dalje se gušeći u napadu suhog i čudnog kašlja. A onda odmaknu rubac i pogleda ga.
Poskočila je od prozora u unutrašnjost sobe, uplašivši se onoga što je ugledala.
Rubac je bio krvav.
Učinilo joj se da je čula: „O, majko moja!“ i raspoznala boju glasa, koji je mogao biti ženski, no hrapav i pušački. Pa je, kao da je osjetila da ju od nekuda motre nečije oči, slabašna i mršava figura žene, okrenu se i pređe pogledom po uspavanim prozorima. Bio je to pogled pun straha, užasa, a kosti lica te žene odavale su i njene godine. Bolest ju je slomila i učinila mnogo starijom.
Teškim olovnim koracima produžila je dalje, spremivši krvavi rubac u džep sivog zgužvanog mantila.
Post je objavljen 26.10.2008. u 21:26 sati.