Bilo je to kao grom iz vedra neba za Vedranu, kada je kući došla umorna iz noćne smjene, koliko god se mama trudila da to saopći blago i pažljivo. Prethodna noćna smjena bila je toliko ružna, kakvu Vedrana nije odavno zapamtila. Pacijentica koja se već godinama borila s tumorom u oku, imala je nepodnošljive bolove i uznemirila je cijeli odjel. Dok je vozila prema kući na periferiji grada, zamišljala je lice pod mlazom tople vode u tuš kabini, a onda odlazak u njen raskošni krevet.
No, mama ju je čekala sjedeći za stolom u blagovaonici s pogledom, koji je značio neku nevolju.
"Ma, daj mama, ne gledaj me tako. Ne započinji ništa. Želim što prije leći i zaspati kao beba." - rekla je Vedrana na samom ulasku u dnevni boravak.
"Vedrice, dušu, koliko ste ti i Zoran već zajedno?" - pitala je mama glasom koji je sličio dobro upakiranom tajanstvenom daru.
"Pa, tu negdje oko sedam godina. A zašto pitaš? Nije li opet neki smrad od 'radio Magde'?" - već ljuta procijedila je Vedrana skidajući čizme s natečenih nogu.
"Vedro dušo, vi ste blizak rod i to je sad nekako isplivalo. Fra Marko me pozvao na razgovor i rekao tu strašnu činjenicu." - izgovarala je mama riječi koje su kao strašni tutanj odrona velike stijene bubnjale po njenoj glavi.
"Mama, o čemu pričaš? Kakav rod? Kako ti to nisi znala?" - šokirana je sipala pitanja kao iz rukava.
"Pa, Vedrice dušo, znaš da je baka davno došla u grad i radila kod Majićevih. I znaš da su ju posvojili i da je pristala na njihovo prezime. Tako smo zaboravili na pravo porijeklo prezimena. Vedrice dušo, to bi bilo opasno za vašu djecu. Ne daj Bože, znaš kako to ide." - mama je izgovarala strašne rečenice, grčeći šake u krilu i gužvajući nesvjesno rubove besprijekorno uštirkanoga stolnjaka.
Sve je u kući bilo bijelo kao snijeg i uštirkano, baš kao kod bake nekada.
San i umor su se kao staklena čaša razbili i Vedrana se strovalila na stolicu do mamine.
"Što da radim? A mi htjeli objaviti zaruke." - više kao za sebe šaputala je Vedrana.
Dok je Zoranu govorila ono što je njoj mama rekla pred sat vremena, odjednom se među njih uvukao čudan osjećaj da bi zagrljaj ili poljubac za podršku bio prljav, grješan. Tako su sjedili jedno pored drugog sklanjajući pogled jedno od drugoga.
Iako je Zoran obećao da će ju nazvati, između njih se otvorio strašni jaz i potreba da se izbjegavaju. Svetost obitelji, crkveni odgoj i tradicionalnost, nagonili su im rumen u obraze kada bi se prisjećali intimnih trenutaka.
Za Vedranu su uslijedili dani povlačenja u sebe i šutnje. Čak ni sa roditeljima nije mnogo razgovarala.
Uslijedio je niz od pet godina, kada su joj jedina radost bila sestrini sinovi koji su ju čekali kada bi dolazila s posla i mahali kada bi izlazila iz dvorišta s autom i odlazila na posao.
Novi liječnik koji je stigao sa specijalizacije iz Zagreba na njen odjel bio je atrakcija za svaku sestru i bila je prava otimačina za smjenu na njegovoj noćnoj smjeni. No, Vedrana je živjela kao biljka i nije mu pridavala nikakav značaj, naročito kada je čula da je od nje mlađi pet godina.
Njena tajanstvenost i zatvorenost bila je pravi izazov za njega, za razliku od pomahnitalih i napadnih sestara na odjelu.
Provodio je s njom svaki trenutak pazeći na svaku izgovorenu riječ. Htio je s njom biti prijatelj i tako je i gradio njihov odnos. Dok mu se jednom nije predala sva kao dijete, kada ju je zagrlio i poljubio na jednoj od noćnih smjena.
Majka i otac su bili presretni kada im je saopćila da žele vjenčanje. Rezervirali su najveći salon za prve dane jeseni, a ona je već odmah odabrala vjenčanicu u koju se zaljubila na prvi pogled. Imali su skoro cijelu godinu pred sobom, pa je tako obećala svom mladom liječniku da će pustiti kosu da joj izraste do vjenčanja iz njene 'muške frizure'.
"Vedrana, dušo, tati nije dobro. Nisam te htjela buditi sinoć, ali cijelu noć je imao temperaturu. Što misliš da ga odvedemo k liječniku?" - upitala ju je mama kad je stigla u rano predvečerje s posla automobilom u njihovo zeleno travnato dvorište.
Jako je voljela tatu koji je uvijek bio kao sjena između njih tri. Davao im je samo ljubav i nenametljivu osobnost cijeloga života.
Vedrana ga je sa suzama u očima gledala u retrovizoru, kako na zadnjem sjedištu drži blijedo lice naslonjeno na mamino rame. Liječnik je predložio da ostane pod njihovim nadzorom jer je disao jako teško i srce je bilo jako slabo.
Njih dvije su u povratku iz bolnice svratile kod sestre i saopćile joj loše vijesti o tati.
"Liječnik nije bio ni malo optimističan zbog njegovog srca." - rekla je sestri.
"Što ćete s vjenčanjem?" - upitala ju je sestra kao grom iz vedra neba.
"Jao, Mirna, kakvo je to pitanje. Pa, vjenčanje je za petnaest dana. Tati će do tada biti bolje."- prasnula je Vedrana.
Mirna nije više rekla niti riječ, nego svojim pogledom ptice - zloslutnice samo slegnula ramena.
Sutradan je vijest iz bolnice odjenula Vedrani umjesto bijelu vjenčanicu, tužnu crnu odjeću korote.
Tatino srce nije izdržalo jaku upalu pluća.
Post je objavljen 29.11.2008. u 17:27 sati.