„Marko, gazda je dolazio već treći put. Pita za stanarinu. Ja više ne znam što da izmišljam.“ – rezignirano je govorila Maja svom zamišljenom suprugu.
On je sjedio zavaljen u svojoj staroj ofucanoj fotelji tik pred TV ekranom, tako da su dječica provirivala iza njega ne bi li što vidjeli. Nisu mogli ništa vidjeti kada je on doma, jer je on satima znao 'izlistavati' sportske rezultate uspoređujući ih sa svojima na kladioničnom listiću.
„I da znaš nemam više ni kapi ulja, brašno je na dnu vreće, mlijeka imam još...“
„Dosta, Majo! Vidiš da čekam. Možda večeras riješim sve ako još ovu zadnju utakmicu pogodim.“ – javio se konačno Marko.
Maja ga razočarano pogleda preko ramena i u ormarić odloži posljednji obrisani tanjur iz kuhinjskog ocjeđivala. Pogledom je pomilovala svojih troje mačića koji su poslušno sjedili jedno pored drugoga, poredani kao lutkice na kauču i nikada nisu ništa zapitkivali, da ne bi ljutili tatu. Lijepo njima Maja objasni da tata puno radi, i dođe umoran s posla, i da ih puno voli, i da ga oni moraju razumjeti i biti dobri.
Ivana je bila najstarija i imala je pet godina. Tek što je uradila prve koračiće, Maja je shvatila da joj mjesečnica kasni. Šokirana se vratila od liječnika i nije se mogla osloboditi jeke njegovoga glasa u glavi:
„Evo bebinoga srca...kuca.“
„Kakva beba, kakvo kucanje!“ – uspaničeno je mislila odijevajući uske traperice pored stola na kom joj je liječnik prešao ultra - zvukom i konstatirao trudnoću.
„Kako ću reći Marku? I za ovo se mislim kako mu kupiti pelene i hranu.“ – hvatala je panika Maju i znoj oblijevao njeno lice.
Čekala ga je uplakana za klimavim blagovaoničkim stolom u vrijeme njegovoga povratka sa posla. Imao je Marko fini posao, ugrađivao je klima uređaje i često je morao ostati i duže, ali poslodavac je bio tvrd na novcu, pa je plaća uvijek bila ista i mala. Onda je Marko 'posegnuo' u rješenje sa kojim se Maja nikada nije složila: počeo je ići u kladionicu. I onda su počeli kasniti sa stanarinom, a uvijek je nju gurao 'u vatru' da laže gazdi i odgađa.
Naravno, kada je ona svom poslodavcu rekla da je trudna, odmah je ostala bez posla. I iako je Markova mama obećala da će čuvati Ivanu, a da ona odmah pođe tražiti posao, evo čuda: ona opet trudna.
Marko ju je zagrlio i poljubio u sljepoočnicu kada mu je rekla da je trudna i nije htio niti čuti za pobačaj.
„Rodi ti meni jednog muškića, a preživjet će se nekako. Gdje ima za troje, bit će i za četvoro.“ – tješio ju je, dok je mala Ivana spavala mirno u svom krevetiću, koji je Markova mama sačuvala od Markovog rođenja i dala im da se posluže neko vrijeme. Maja je često stajala pored izloga prodavaonica namještaja i zamišljala kako kupuje lijepi moderni krevetić, kako ona njen dobri Marko spavaju na onom velikom crvenom i imaju velike ormare sa ogledalima. A nakon toga se vraćala u iznajmljeni stan u suterenu stare kuće na periferiji grada i odlazila spavati u iznajmljeni krevet u kom su se 'začinjala' njihova djeca. Jedno je bilo istinito: bila su to djeca ljubavi. Marko je bio dobar, ali je život bio preskup.
I tako na kauču pored petogodišnje Ivane, sjedi tatin 'muškić' Zoran, ali pored njih sjedi i njena mirna Mirna koja će idućeg mjeseca napuniti dvije godine. Eto, i ona se 'omakla', ali Marko nije dao da se ona riješi neželjene trudnoće.
Skoro pa da djeca nisu ni znala što je to čokolada ili bomboni ili neki drugi skupi slatkiši. Bilo je samo važno da trbuščići nisu prazni i da ima kruha i mlijeka.
Niti njihovi roditelji nisu bili Bog zna kako imućni. Bili su to obični penzići koji su uvijek uspijevali 'pokrpati' režije i 'tutnuti' i njima koji novčić ili čokoladu za djecu.
„Marko, što misliš da se malo provozamo? Poludjet ću u kući.“ – upita Maja buljeći iza stola prema TV sa glupim rezultatima.
„Au, jebemu, pade gol u produžetku!!! Au...a mogao sam dignuti tri tisućice!!!“ – bijesno je Marko gužvao kladionični listić.
„Kažeš da se provozamo? Pa imam goriva taman do posla sutra. Ali, hajde, stvarno si cijeli dan u kući.“ – reče joj i potapša dječicu po glavama:
„Idemo, omladino u skitnju!“.
Djeca radosno poskočiše i jedno za drugim dohvatiše svoje tenisice i navukoše na noge. Istina, Mirna malo teže, ali zato je tata pomogao svojoj miljenici.
„Skreni, Marko na pumpu da uspeš. Bila mi je mama danas i dala pedeset kuna.“ – reče Maja u blizini male stare gradske crpke, nekoliko blokova od njihovog perifernog stančića.
Marko ju i posluša, a nakon što je natočio, ode unutra za platiti.
Maja je gledala za njim kako ulazi, a na crpki nije bilo 'žive duše'. U razvaljenom pretincu pored upravljača stajao je Zoranov metalni pištolj, za koji su se uvijek zezali da zbilja izgleda kao pravi.
„Budite mirni i sjedite tu, ide mama do toaleta.“ – reče Maja dječici i krenu prema Marku koji je u tom trenutku pružao plavu novčanicu djelatniku.
„Vadi svu lovu iz kase!!! Brzo!“ – viknula je Maja ulazeći unutra sa uperenim pištoljem prema pultu iza koga je stajao zbunjeni djelatnik.
„Ženo, što to radiš!“ – viknuo je Marko, a Maja je na to odgovorila:“Ti! Van!“
Čovjek iza pulta izvadio je sav novac, koga baš i nije bilo mnogo i pružio Maji. Maja dograbi novčanice i pojuri prema autu, gdje je Marko sjedio zgrčenih ruku na upravljaču i samo gledao ispred sebe.
„Vozi!“ – viknu Maja sjedajući na svoje sjedište. „Sutra ću dati onom pederu od gazde. Dodijao mi je! Ne znam više što da lažem!“ – vikala je Maja histerično i plakala. „Ali, prije toga stani kod prve prodavaonice da im kupim čokoladu.“ – dodala je.
Čovjek je izašao iza pulta i gledao za starim malim „jugom“ iza koga je dimilo kao iz teretnjaka. Hrđa je pojela sve što se moglo 'pojesti' na tom malom limenjaku. Vidio je i tri dječje glavice kako su gledale prema njemu, poredane jedna pored druge, kao čunjevi u kuglani.
„Ma, kvragu i dvije tisuće kuna.“- pomisli i okrenu broj policije.
„Opljačkan sam. Upali su sa kapama na glavama. Nisam ...ne, ne bih ih mogao prepoznati. Ne, nemamo video nadzor. Da...pumpa u Zvonarevoj...da, čekat ću vas.“ – završio je razgovor sa dežurnim policajcem.
Post je objavljen 03.11.2008. u 17:45 sati.