Otok

utorak , 11.11.2008.

To što sam se udala na otok bila mi je najveća pogreška. Ali, moj galeb je toliko kružio iznad mene i oko mene, da sam mu povjerovala svaku riječ.
Na kraju sam pomislila da me stiglo ono što sam zaslužila. Toliko sam momaka ismijala na rivi, tolikima sam povrijedila ego, da se ni jedan nije našao sa tako dugim jezikom da bi me mogao ušutkati.
A meni je bilo dosta da se pogledam u zrcalo i znala sam da mogu samo maštati da me imaju.
I onda dođe on, slučajno tako, sretnem ga na trajektu do Brača, pa 'rič po rič' i mene nekako ošamute njegove tople oči. Bile su nekako drugačije, takve još nisam vidjela. (poslije ću shvatiti zašto takve nisam nikada vidjela).
A koliko tek sreće od njegove majke i sestre kad me doveo da ih upoznam. Kako su me samo grlile i ljubile, da sam se zapitala:gdje je ona ljubomora o kojoj svi tako pričaju kada majka gubi sinovu ljubav.
Stari mu je bio u Njemačkoj i izgradio vilu Mare, još za svoga života. Bilo je tu apartmana za trčanje kao s kraja na kraj otoka.
„Znate, teta Mare, ja Vam to neću moći čistiti niti što raditi. Odma' da Vam to kažem. Nisam ni kući nikada ništa radila. To je za mene previše.“ – odmah sam staru pripremila, da ne misli da dobija kućnu pomoćnicu.
„'Ajde, dijete, ne budali. Kakva pomoćnica, kakvi posli. Tvoje je da budeš lijepa i da momu pokojnomu Peri produžiš lozu. Bija bi ponosan kada bi o'zgar vidio da ima unuke.“ – govorila je stara i križala se preko lica, čvrsto držeći krunicu uvijek u ruci.
Mislila sam nakon svadbe, kad je tišina umotala otok i počele padati duge jesenje kiše, da ja mogu skoknuti 'preko' kad god poželim. I jesam. Ali mi brzo dosadilo. Uru i više na trajektu mi baš nije bilo po guštu. Nitko mi ništa nije branio. I rekao bi čovjek: tko je sretniji od nje.
Odmah sam i trudna ostala. Koliko radosti to se pisati ne da. No, nakon toga moj galeb se nekako otuđio od mene. Mislila sam zbog trudnoće, trbuh raste, nisam mu lijepa.
Uvijek bi spavao već dok bih došla u krevet za njim ili bi za promjenu ostajao i buljio u TV. Bilo je očito da me izbjegava.
U prvo vrijeme sam bila okupirana oko djeteta pa mi nije ni falilo to što me ne gnjavi u postelji. Čak je prešao u drugu sobu da bude sam, dok bih ja noću ustajala oko djeteta. Sina je obožavao. Pričao bi mu, mazio ga, ljubio obraščiće, kupovao igračke.
Čak sam u trenu pomislila da nas je dijete razdvojilo.
No, u ljeto me počela mučiti misao da ne galebari oko strankinja, a ja kao luda mislim da je on samo umoran ili ljubomoran na dijete.
I dođem ja na ideju.
Uz pomoć našeg prijatelja Marina.
Frani je već bilo dvije godine, a ja nisam imala muža. I naravno, morala sam sebi naći utjehu. Marin je bio njegov najbolji prijatelj i kad bih ja plakala dao bi mi čvrst zagrljaj, pa smo se tako i malo više opustili. I zaigrali. Ali to nitko nije znao.
Marin me samo tješio. Nikada nije htio ništa drugo reći, nego: "Ti si divna žena."
Jedne večeri u suradnji s Marinom, krenula sam u akciju. U početku me Marin ubjeđivao da odustanem, da se mogu razočarati, da nam je ovako svima lijepo. No, već je bio na mjestu događanja i javio mi ulicu u kojoj je pratio parkirani suprugov automobil.
Maloga Franu ostavila sam baki, koja ga je uvijek s radošću čuvala, i sjela sam u svoga 'bendžu'. Stigla sam u ulicu u kojoj sam prepoznala i Marinov i suprugov auto. Prišla sam Marinu i on mi je kroz prozor pokazao kuću u koju je ušao.
"Još jednom te molim, odustani. Bit ćeš povrijeđena." - još me jednom zadržavao.
"Ti kao da nešto znaš, a , Marine!?" - upitala sam ga, već koračajući u veliko dvorište.
Puna bijesa, znala sam da me nitko i ništa neće zaustaviti. I da nisu bila otvorena vrata, čini mi se da bih ih ja razbila nogom. Bez riječi, išla sam iz prostorije u prostoriju i tako se popela na kat, gdje još nikoga nisam ni čula ni vidjela. Privukla su me jedna odškrinuta vrata i rukom sam ih odgurnula.
Na velikim krevetima ugledala sam uzdignuto tijelo moga supruga.
"Perice!" - nekako sam tiho, bez snage izgovorila njegovo ime.
Okrenuo se prema meni i ugledala sam onaj isti topli pogled kojim me je nekada šarmirao. Takav pogled, takve oči nisam nikada vidjela ni kod jednog muškarca.
Odjednom se ispod njega pojavi još jedno lice: muško lice, koje me gledalo pogledom sličnim kao kod moga Perice.