I baš u trenutku kad sam trebao svršiti, stara je opet zalupala šakom o tanku improviziranu pregradu koja bi se zid trebala zvati.
I još jednu noć ona stvar mi je omlitavila i svalio sam se pored Nataše.
Dok sam joj rukom milovao obraz, i ovaj put osjetio sam mokrinu od suza na njenim sljepoočnicama.
Nije rekla ni riječ. I uvijek je bila tiha. Naučili smo to od prvoga dana. Zubima bi stiskala toliko jako usnice, da bih joj sutradan cijeli dan gledao 'podsjetnik' na strast koju sam budio u njoj, a nije smjela eksplodirati 'na glas'.
Da nam Zoran nije 'posuđivao' stan prije nego smo se vjenčali, ne bih ni znao kako to milo zvuči kada moja Nataša tiho stenje od zadovoljstva.
Večeras nisam zamijetio samo suze u mraku te male kuhinje. Pod rukom sam osjetio i njeno salo, komu je počela dozvoljavati da se taloži na njenom nekad ravnom, glatkom trbuhu. Nisam joj ništa rekao. Nisam ni ja bio u najboljoj formi. Ali, ono što me zabrinjavalo bio je ugašeni sjaj u Natašinom oku i prvo salo kao znak prosvjeda, inata, ravnodušnosti.
U podstanare nismo mogli. Moja plaćica je bila tako mala, da ne bih mogao platiti ni najamninu za stan, a kamo li režije i još k tomu da nešto pojedemo. Tako smo trpjeli moju ljubomornu majku već deset godina. I svaki mjesec kada bi Nataši stigla mjesečnica, dočekala bi me uplakana s rečenicom: „Nikada ti neću roditi djecu.“
Stari nikada ništa nije govorio. Pa, i kada nije hrkao, to je bio znak da leži budan, ali nikada nije komentirao škripanje starog dotrajalog kauča na kom smo Nataša i ja pokušavali voditi ljubav i začeti djecu.
Živjeli smo iz dana u dan kao dvije sjene, a kada bih noću krenuo rukom po Natašinom tijelu, ona bi me blago uzela za ruku i rekla „Nemoj, molim te.“ I okrenula mi leđa. Jedne noći sam spavao tako duboko i sanjao da vodim ljubav sa svojom ženom, a kada sam otvorio oči Nataša je sjedila na meni i ja sam bio trenutak od vrhunca. Poslije mi se tiho kikotala na uho, znajući da je mama u dubokom snu, jer sam ja jadan umoran od posla spavao kao klada, a za sat vremena i budilica mi je trebala zazvoniti za novi radni dan.
Onda je došao rat. Već odavno su nas prestali pitati ima li išta novo. A ja sam ju i dalje volio kao prvog dana. I onda su me jednoga dana odnijeli sa ratišta na nosilima, a kući sam se vratio u kolicima bez jedne noge. Kroz sve moje boli i krize, Nataša je strpljivo gazila sa mnom i ustrajala u natezanjima sa majstorima, dostavama i namještanjem našeg novog malog stana koji sam dobio kao invalid domovinskog rata. Imao sam samo trideset sedam godina, nisam imao nogu, imao sam odvratnu protezu koja me žuljala i često sam ju ostavljao iza ormara i divnu ženu koja mi je svaki dan davala novi razlog za ići dalje.
Nije se dala pokolebati ni kada je jurila po majstore da poprave vrata kroz koja nam je kiša ulazila i slijevala se na parket. Pa se onda taj novi parket dizao i daščice su iskakale. Pa je onda otpao jedan red pločica u kupaoni, a vrlo brzo slično se dogodilo u kuhinji.
Nataša bi se šalila i govorila da ionako nema pametnija posla, pa joj nije teško tražiti majstore, misleći tada da nemamo djecu i da nema obveze kao njene prijateljice.
Jednoga dana dok sam se vraćao iz grada neodlučan što joj kupiti za rođendan koji se približavao idućeg tjedna, zatekao sam svoju već punašnu Natašu kako plače u blagovaonici za stolom.
Uplašen da je moja majka opet rekla nešto, jer se nikada nije pomirila da smo otišli od njih i imamo svoj krevet, mučeći se sa protezom koja me kurvanjski žuljala, nezgrapno sam se svalio na stolicu do nje, čekajući da izbaci povrijeđenost iz sebe, gledao sam u njeno lice, na kom su se ukazale i prve bore.
„Boris, imat ćemo dijete. Trudna sam. Nisam ti htjela reći da se lažno ne radujemo, ali trebali bi poći k liječniku da nam potvrdi.“ , govorila je moja Nataša riječi koje su kao roj pčela zujale oko moje glave, a ja se nisam mogao pomaknuti.
„Boris, čuješ li me? Bit ćeš tata.“ – govorila je Nataša milujući rukom moj obraz niz koji su se slijevale suze, pokazujući mi štapić na koji se popiškila. Suze radosti, olakšanja, nevjerice...povrda da sam vjerno pratio znakove pored puta.
Post je objavljen 01.11.2008. u 14:14 sati.