Da nije ona bila toliko strpljiva i svake godine izgovarala poznatu rečenicu:
„Daj, idemo kod tvojih. Pa neće živjeti sto godina. Možda dogodine kuća bude pusta pa ćeš se kajati.“, ja bih sigurno pronašao dobar izgovor da ne odemo na božićni ili uskrsni ručak kod moga oca, koji je živio s pomajkom. Pomajke što se tiče, ja bih gore trčao kao dijete, da ju zagrlim, poljubim stari rumeni obraz i 'tutnem' koju stoticu kuna, neka ima svoj džeparac. Stari je uvijek nosio pun džep love, kupovao tele pa ga spremao u zamrzivač, neka ima kada mi svi dođemo, da nam 'nabija guzicu', a ona bi ostajala željna pojesti i uvijek govorila: „Eto vama krumpiri, ja sam mesonja.“, pa slasno jela na tim blagdanskim ručcima. No, nitko se od nas četvoro braće nije usudio reći: „Daj, stari, jedite i ne budalite da imate 'kad tko dođe', zar je bitno, skuhajte samo kavu.“ Ne! Svi smo šutke gledali taj stameni lik svoga oca i ponovno doživljavali mnoge ružne scene iz djetinjstva.
Stigla je i rujna jesen i primicala se berba grožđa. Nikada nisam ocu pomagao, jer po njemu nitko ništa nije znao raditi niti je bilo dovoljno dobro ako bi što i uradio. Uz jutarnju kavu, prije nego sam krenuo na posao, Monika mi je rekla:
„Znaš, ja bih da odem s malim kod tvojih. Silno im želim pomoći oko berbe.“
Bojao sam se da bilo što kažem, jer je slika moga djetinjstva i lika moga oca bila dovoljno ružna, a o tome sam joj pričao na našoj prvoj kavi. Sjećam se, kao da je bilo jučer, sjedili smo na kavi i ja sam se lomio kao nikada niti oko jedne cure kako da ju pozovem 'na spoj', a dva debela sata sam joj pričao o svomu ocu i nesuglasicama s njim.
„A ti ne znaš kako stari zna biti nezgodan. Što ćeš ako te uvrijedi, a ja nisam tu da te stavim u auto i odemo zauvijek.“ – pokušavao sam joj ukazati da ona ne zna što znači raditi s mojim ocem.
Monika je bila jedinica kod roditelja i odrasla u srcu grada. Nikada ništa teže nije digla od žlice ili možda mutilice za pripravu kolača. Kao supruga je bila idealna. Uvijek je u kući sve blistalo, ali to nisam smatrao napornim radom, kakav ju je očekivao spram berbe grožđa i zajedničkog vremena s mojim ocem.
„Ne brini se ti za mene.“ – dodala je i rekla da će biti spremna toga poslijepodneva i da ju odvezem na selo, koje se nalazilo četrdesetak kilometara od grada.
//////
Prve večeri kada sam ih ostavio kod staroga i ušao u naš mali, sjajni, skromni dom, preplavila me tuga. TV je radio nekako tužno. Djelovalo je kao da je nestalo svjetlosti, života, zraka. Sve je bilo prazno i bezlično bez moja dva najdraža bića: Monike i našega sina.
Bilo je to vrijeme bez mobitela, a pogotovo tada stari nije imao ni telefon. Mogućnost da joj čujem glas i primim u zagrljaj oboje, bila je samo da odem po njih.
Izdržao sam dva dana. Dolazio sam s posla i u našem stančiću ponašao se kao lav u kavezu.
Trećeg dana krenuo sam u nadi da je ostvarila svoj naum makar nekoliko od onoga što je željela.
Tiho sam parkirao auto preko puta kuće na uskoj stazi prema voćnjaku i otvorio kapiju koja se nalazila podalje od kuće. Tišina je vladala svuda okolo, a rano jesenje sunce pržilo je kao da je srpanjsko. Mislio sam da su svi prilegli na popodnevni odmor i rukom dohvatio kvaku na vratima od ljetne kuhinje, koja se nalazila u prizemlju stare kamene kuće.
Stajala je pored starog štednjaka na drva i u taj tren obrisala ruke o pregaču. U sobi se čulo samo kucanje staroga zidnoga sata. Na kauču u vrhu sobe, spavao je naš sin i po njegovom bijelom licu hodala je muha. Mrštio je nosić na golicanje, ali se nije budio. Njena plava kosa, kao da je bila od sunčevih zraka, padala joj je niz leđa, pričvršćena na jednom mjestu zlatnom kopčom. Tek toliko da joj pramen ne pada na lice, kad se nagnula da na vrhu žlice kuša juhu koju je, vjerojatno, spremala za našega sina. Jako voli juhu.
Činilo se da je svaki zvuk bio glasniji. Stajao sam u širokom dovratku, opčinjen prizorom i zaustavio dah, da ne prekinem tu ljepotu i uživam još koji tren. U daljini se čuo usporeni lavež staroga susjedovog psa, koji je lajao tek toliko da odvrati lavežom drugomu psu. Udaljenom cestom prošao je automobil, a odnekuda je dopirao i zvuk čekića.
„Uh!“ – brecnu se moja Monika, okrenuvši se da dohvati cjepanicu iz kutije. „Uplašio si me!“ – šaputala je, brižno, da ne probudi naše dijete.
„Lijepa si, ženo moja. I došao sam po tebe. Nisam mogao izdržati. Nedostajete mi.“ – šaputao sam joj na uho, a iz kose je dopirao miris parfema, koji je draškao moje nosnice. „Uvijek tako mirišeš.“ – dodao sam, grickajući joj resicu na uhu.
Privijala se uz moje tijelo kao lijana, i to sam tako volio kod nje. Uvijek je spremno prihvaćala moje zagrljaje i odgovarala prislanjanjem bokova od moje, što me dovodilo do ludila.
Post je objavljen 04.11.2008. u 21:55 sati.