Moj smećar

utorak , 25.11.2008.

„Marta, idem ja!“
Lilo je kao iz kabla. Niz stakla se kiša slijevala kao potok, tako da nisam mogla poviriti van vidjeti može li se hodati ulicom. Obično nam se za ovakvoga vremena začepe odvodi na ulici i naš auto ostane kao nasred jezera. Pa, prije nego i odmaknemo od suhoga doma, već budemo naliveni od peta i tako dok se ne vratimo kući. A onda čajevi.
„Ali, Marko, zar moraš i večeras, čovječe Božji. Pa kako ćeš?!“ - doviknula sam mu iz kupaone, mada sam znala da nema efekta.
Mnogi brakovi oko nas rušili su se kao kule od karata. Ali, nama Marko nije dozvolio niti jednu ružnu riječ da izgovorimo jedno drugomu.
Kad se rat završio, uniforma više nije donosila niti onu mizernu vojničku plaću niti konzerve i besplatne cigarete. Računi za struju i vodu su počeli dolaziti i život je krenuo tamo gdje je stao – prije prvog ispaljenog metka. Kad je Marko otišao u firmu na razgovor, rekli su mu da će ga zovnuti dok se osposobi vozni park. No, kada ga nisu zovnuli ni nakon mjesec dana, kaže on meni: „Nešto mi tu smrdi, ali idem opet.“
Vratio se i rekao mi kako nema ničega novoga, da bi već nakon desetak dana sreo Dominika koji mu je rekao da vozi za Njemačku. A on, moj dobrica i naivan (ili možda nije, nego je sam uporan), ispriča Dominiku kako je već par puta išao i rekli su mu da nema posla.
„Čovječe, ne budi naivan. Pa ti si nepodoban.“
„Kako misliš 'nepodoban'?“ – upitao ga je Marko.
„Pa, nisi Hrvat.“ – iskreno mu je rekao Dominik.
„A bio sam kad sam pušku nosio?“ – uvrijeđeno je upitao Dominika.
„Ja ti samo iskreno kažem. Meni ne smetaš. Meni si dobar i da pušku nisi nosio.“ – rekao mu je i odjurio na posao.
Pokušao je moj Marko i u elektro i još gdjegod sa svojom diplomom inženjera, ali bi mu se i tamo našao netko iskren i rekao da je prestar, ima mlađih.
Naša Ivona i Daniel stasali su za fakulteta, a Marko se nije predavao. Noću bi donio sa kontejnera kakav tepih ili kuhinjski element, pa ih uredio, oprao, obojio i prodao na placu. I doma donio novac.
Jedne noći čula sam ga kako ustaje iz kreveta i lupka po zidnom ormaru u hodniku. Kad sam ustala, našla sam ga kako oblači stare cipele i na glavu stavlja neku kapu, koju je dobro navukao, tako da mu se ne vidi lice.
„Marta, idi u krevet.“ – tiho je rekao da ne probudi djecu.
„Što to radiš? Pola noći je. Gdje ideš?“ – uplašeno sam šaputala.
Uzeo me za ruku i poveo do stolice u kuhinji. Posjeo me i kleknuo pred mene.
„Marta, djecu treba upisati na fakultet. To košta. Knjige su skupe. Sreća da imamo u našem gradu sveučilište.“
„Da? I?“ – nestrpljivo sam mu upala u riječ.
„U smeću se može svašta naći. To ću poslije očistiti pa prodati, a bude i željeza. Nitko me neće vidjeti. Moram poći prije nego kamioni dođu u zoru.“ – govorio mi je Marko, a ja sam zaplakala.
Što ljudi sve bacaju, to nikad ne bih povjerovala, da moj Marko nije donosio doma i slagao u podrum. Sreća pa smo imali svoju kuću i nismo morali kao drugi mučiti muku još i oko otkupa stana. Kad bi se što moralo i popraviti to bi moj vrijedni Marko sa svojih deset prstiju.

Tako i noćas. Lije kao iz kabla, ali on kaže da tada još i više nađe, da ga Bog nagradi.
Gledala sam za njim kako šljapa u gumenim čizmama do našeg starog auta i odlazi na drugi kraj grada, da ga ipak tko slučajno ne bi vidio. Suze su mi se slijevale niz lice zbog sudbine moga heroja, čestitog i poštenog čovjeka. Jednom mi je čak za rođendan 'darovao' prelijepu zlatnu narukvicu koju je pronašao u džepu novoga bačenoga ženskoga kaputa.
„Ali...“ – pošla sam mu nešto reći.
„No, no...uzmi. Nisam ukrao. Netko je samo strašno pogriješio i bio brzoplet.“ – šaputao mi je Marko i zakopčavao narukvicu na ruci.
„Znaš, Marta, četiri godine za čas prođu. Pa će nam naša djeca vratiti. Uče oni dobro i dobri su ljudi. Lijepo si ih odgojila.“ – govorio bi moj Marko, dok bih ga molila:
„Pa ne moraš ići i večeras.“