Moja Milena

nedjelja , 23.11.2008.

"Je li ti to kćerka?"- upita me naš novi susjed.
Zapravo, mi smo njima bili novi susjedi.
***
Ma, taj rat je svega donio i nanio, kao smrdljiva i mutna bujica. Moju ženu pokosila granata dok je, jadnica, tračala po vodu na cisternu.
Djeca su nam već bila velika i završili školu, pa su se nakon rata svi nekako dobro snašli i zaposlili.
Eh, sad tu počinje priča:
Ja sam kod sebe uzeo kćerku mojih prijatelja koji su oboje poginuli. Dijete se našlo bez igdje ikoga, a već je bila pravi curetak. Oni moji se razišli po drugim gradovima, a ona ne mrda. Ostala sa mnom. Snalazila se u tim danima bez struje i vode bolje nego kakva žena.
Kažem ja njoj: "Idi ti dijete za svojom srećom. Svi su negdje otišli. Što ćeš sa mnom ovdje."
A ona me gleda onako umilno i naivno pa kaže: "Ja volim čistiti i kuhati, a i tebi dobro."
I tako se nizali dani, a ja u Crvenom križu dobio neki paket pa sačuvao lijep ružičasti vuneni šal. Znao sam da će joj rođendan uskoro.
A i mi smo svašta dobivali u tim paketima. Nasmijao sam se kad sam otvorio kutiju od neke obitelji iz Njemačke, koja je kao mnogi drugi, željela pomoći mom narodu u ratu i poslije. U kutiji je bio taj šal, karte za igranje i mali tranzistor sa baterijama.
Sačuvao ja to za Milenu, pa joj u jutro kad smo sjeli piti kavu za njen rođendan stavio na stol i rekao: "Sretan ti rođendan."
Ona je poskočila sa stolice, obišla stol i došla do mene, pa me jako zagrlila i poljubila u obraz.
"Vjeko, bi l' ti mene oženio?" - bubnu ona k'o iz topa.
"Dijete drago, što to pričaš!" - rekoh joj sav iznenađen, ali sam još više bio iznenađen što mi je to godilo.
"Pa, gledaj. Ja ti i nisam baš zainteresirana da se uposlim. A volim nam čistiti kuću i kuhati objede. Ti si meni dobar, a i još nisi za baciti. Nego, haj'mo mi u matičara, pa ti i djecu mogu roditi." - nizala je Milena svoje ideje.

To što su djeca digla nos i to što mi je kćerka rekla da mi nikada neće u kuću kročiti. Pa i to što nam je moj otac s kojim smo živjeli u njegovom stanu rekao da možemo oboje ići iz njegove kuće, nije nas spriječilo da se vjenčamo. Ja se pomladio, osjećao sam se kao ptica. Ona me čeka uvijek nasmiješena i sve čisto, ali...u tuđoj kući. Ispala nam prilika da stanujemo u jednoj kući gdje nitko nije živio, a odvjetnica nam je rekla da zastupa vlasnika i da oni žele samo da netko bude u kući i održava okućnicu. Ja bih malo na placu prodao nekih stvari i donio nam da imamo pojesti.
Rodila je meni Milena troje djece. Jedno za drugim u tri godine. Dva sina i kćerku.
Samo nam je zimi bilo gadno: smrzne voda, djeci hladno pod pokrivačima, a drva izgore za tren oka.

Jedne noći dok smo svi spavali,zvoni telefon. Zove susjeda iz zgrade koja živi pored tatinog stana.
"Vjeko, dođi brzo. Umro ti je otac."

Kažu: 'dok nekom ne smrkne, drugom ne svane.' Bože mi oprosti, nije mi bilo teško. Obavio sam ja pokop kako priliči, stari je ostavio i za sanduk i za mise. Ali, nije mi suza potekla ni kad smo ga spustili pored majke, jer je umrla u meni onda kada me izbacio na ulicu.
Evo, imam ih ja sad petoro. I nikada ni jedno ne bih unesrećio kao mene moj otac.
Čak je i kćerka povila rogove pa nakon pogreba zagrlila dječicu i pitala me:
"Tata, mogu li na kavu kod vas?"
Sve se sleglo. A ja sve polako.
Meni bilo važno da je meni Milena dobra.

"Ne, nije mi kćerka. To mi je žena." - odgovorih hladno, naviknut na provokacije ljudi oko sebe. A možda je čovjek ozbiljno mislio, ta on je novi u zgradi.