Noć vještica

ponedjeljak , 17.11.2008.

Odjednom kao da su svi automobili propali u zemlju. Dok sam sjedila u tom bijesnom autu koji sam ustopirala na rubu grada i vozila se prema svomu selu, automobili su kao mravi jurili u svim smjerovima. I u trenutku kad sam bila 'istovarena' kao stoka na tom pustom raskrižju, nastao je muk. Totalni tajac. U zraku se osjećala noć koja je kao vlažan pokrivač padala po krovovima kuća, dvorištima i naročito po ovoj pustoj cesti, koja se račvala na tri strane.Iz džepa sam izvadila mobitel i birala njegov broj. Iako sam znala da mi se neće javiti, čekala sam da budem 'izbačena' nakon onog tupog 'tuuu----tuuuu'. Znala sam da je on sada u svom malom gradilištu i da mu mobitel stoji negdje u nekom kutu našeg dnevnog boravka. Pa čak i da mi se javio, znam da bi rekao:"Sačekaj, naići će već netko. Ja sam u poslu i prljav sam."
Vratila sam mobitel u džep i zurila u praznu cestu iza i ispred sebe.
Bila je to večer uoči Svih Svetih.
Radila sam do 3 sata, a inače mi je radno vrijeme do 4. Pustila me gazdarica ranije. Naravno, svi su danas ranije otišli s posla, jer vlada takvo ushićenje kupovine svijeća i cvijeća, pa me pomalo podsjećalo na božićnu potrošnju i euforiju.
Ostao je bez posla i sada od jutra do mraka radi oko kuće, izmišlja sebi svakakve radove, uređuje i ...misli na nju.
Da, znam da je u svakom trenutku u mislima s njom. I tako već skoro sedam godina.
Sve sam učinila da ga zadržim i izgleda da mi je uspjelo. Nije otišao njoj. Ostao je sa mnom, u našem novoizgrađenom domu. Domu bez ljubavi, domu u kojem vlada tišina, koju jedino razbiju susjedi iz sela koji dođu na čašicu. A mi nismo navikli na to. Cijeli život živjeli smo u gradu i rat nas je prisilio na gradnju kuće na djedovini.

Noć se već svojim plavetnilom i ugodnom toplinom za ovo doba godine zavukla svuda oko mene, a ni jednoga auta na putu.

Plakala sam, histerizirala, prijetila mu i radila scene pred djecom da im okaljam lik oca, radila scene pred njegovim ocem i majkom...I kad sam svu sebe potrošila, ostao je, mada ne znam ni je li htio otići.
Sedam godina nemam muža i spavam sama u krevetu, ali mi je važno da nisam ostala sama. Ta...tko bi gledao u oči onim svim rospijama koje su ga mjerkale još iz naših mladih dana.

Da, evo jedan automobil stiže, ali ne iz smjera koji meni odgovara.

Nju nisam već dugo vidjela. Ali, kad je to bilo zadnji put, znala sam da je u pitanju ona, jer je sklanjala pogled od mene i nastojala biti kratka u razgovoru, što je 'raskrinkalo' veliku i ljubaznu pričalicu.
Da, crnka je, baš kao i ova žena u autu koji mi se približava.
I da! To je upravo ona.
Noge su se 'posjekle' ispod mene.
Lijepa je. I još uvijek joj se divim, iako mi je ukrala muževo srce.
I nekako mi još ljepša. Da li je lijepa zato što ju on voli?
Misli i kiša pitanja mi se rojilo u glavi, dok sam kao hipnotizirana buljila u nju, a ona je vješto, motreći me kroz sunčane naočale (u ovo plavetno predvečerje) prošla i nastavila svoj put.
Znam gdje je bila i znam gdje ide.
I ja idem u svoj 'dom'koji sam sačuvala od trajnog urušavanja.