Kako samo jebeno prži ovo afričko sunce. Pa kad mi netko u našim krajevima kaže da mu je vruće. Nema taj pojma što znači biti komad ljudskog tijela koji se tali na ovoj jebenoj afričkoj pržionici.
Tisuću puta mi je došlo da skočim sa te skele koja je visoko, nebu pod oblacima, i kao ptica raširim svoja krila od ruku, pa nema veze što ne znam letjeti. Tisuću puta mi je došlo da onog napuhanog crnčugu mlatnem čekićem kada mi dođe i drobi na lošem engleskom kako nisam dovoljno brz. Meni, koji stojim iza svakog svog zavrtnja. Meni koji sam osijedio na slovenskim gradilištima.
Majku mu...nisam tamo osijedio što sam star, nego što sam ogorčen, što sam preveslan kao najveća budala.
Moja Darija i ja smo se zaljubili kad sam došao iz delžele na vikend doma. Ona je taman završila školu i tražila posao. Rekao sam joj da slovencima uvijek treba ovakvih kao nas, koji se i nismo pretrgli oko učenja. I zar trebam pričati da smo završili kod matičara i onda postali roditelji našoj krasotici Mirjani.
Bilo je to najljepše dijete koje sam ikada vidio, kada ju je Darija ponijela u jastučiću za bebe iz koparske bolnice.
Godina za godinom kao karike nizale su se u lancu naše bračne sreće. Dobili smo stan, imali posao, kupili auto. A onda se atmosfera na sjednicama tadašnjih strahovladara zakuhala dotle da su tenkovima razgrtali auta po slovenskim ulicama.
Kad danas sagledam situaciju, to je bio mačji kašalj u odnosu na Vukovar i Srebrenicu.
No, vrag je pokucao i na naša vrata. Smislili genijalci ucjenu da ne možeš biti ništa drugo nego slovenac ako želiš živjeti tamo.
Hej, čovječe. Ja slovenac!!!
Dolazio sam kući danima bijesan i ogorčen, dok me moja Darija tetošila po ramenu i govorila:
„Ma, daj, k vragu i slovenci. Neka pišu što hoće. Pa gdje da idemo . Tamo kod nas sve spaljeno, a i bez krova nad glavom ćemo ostati.“
No, nas nekoliko smo svaki dan na poslu kovali kako im 'pokazati od šake do lakta' i otići u svoju zemljicu domovnicu i braniti ju.
Pokupimo mi ono što se moglo ponijeti pa sa našom Mirjanom, koja je taman bila krenula u školu krenemo k mojim roditeljima. Uzmem uniformu i pušku, poljubim ženu i dijete i pomolim se Bogu da me sačuva živog i zdravog.
I da. Uslišio me dragi Bog. Vratio sam se živ i zdrav. I rat je završio.
A što sad!
Slovenac kaže: „dobrovoljno ste napustili svoj stan i sad je u vlasništvu države“.
Posla ni slovenci nisu mogli naći, a gdje da ja još nešto očekujem. S roditeljima je postalo 'tijesno', htio sam svoj krevet i svoj tanjur.
Rođak mi se smilovao iz Njemačke i rekao da možemo biti u njegovom stanu.
Hej, čovjek bio pametan. Otperjao u Njemačku, broji markice, a ja branio domovinu i nemam gdje.
Osjećao sam se kao najveća budala.
Ja neću da budem slovenac!
E, sad mogu biti nitko i ništa u nigdje i ničemu.
Da moja Darija nije bila tako strpljiva, slušala me i nije govorila: „jesam li ti ja govorila“, ja bih našao prvu gredu i malo konopa. Kap je prelila čašu kada je moj rođak nazvao i rekao da želi prodati stan pa bih ga trebao napustiti.
Evo me, na prokletom afričkom suncu. Zgrćem dolare za moju vrijednu studenticu američkog koledža, moju Mirjanu. A uskoro će trebati i za školovanje one naše ratne princeze, što nam je jedino lijepo iz ratnih vremena. Rodila je meni Darija i Saru.
E, sad, da me Bog poživi i izdržim ovu talionicu za ljude, pa da skupim dovoljnu hrpicu za jedan stančić, kad iškolujem svoju djecu.
Pa da se vratim mojoj Dariji, da ostarimo zajedno.
Post je objavljen 19.11.2008. u 08:30 sati.