Eto, i to je potvrđeno. Sisak ostaje bez još jednog stručnog studija. Naime prodekan Ekonomskog fakulteta iz Zagreba, očigledno nit uz sav svoj lokalpatriotizam nije u stanju zadržati taj studij u Sisku. A ne može zato, jer, kako kaže, grad Sisak i Županija nisu pokazali baš nikakav interes za postojanje ovoga studija, i baš kao i prošle godine kada su najavili gašenje informatičkog studija i kada sam kao gradonačelnik kontaktirao sve moguće i nemoguće da se od toga odustane, još se jednom potvrđuje da bez jasno prepoznate potrebe za učilištima ove vrste i bez snažne potpore likalne zajednice, stvar ne može funkcionirati. Večeras je paralelnom viješću o gašenju ovoga studija, objavljena i vijest o otvaranju tri nova studija u Bjelovaru, a o Varaždinu da i ne govorimo. Tako Sisak ostaje valjda jedinim županijskim središtem u Hrvatskoj bez Veleučilišta, koja su osnovana diljem Hrvatske, i u gradićima s pet puta manje stanovnika.

Kako je jedan od stupova strategije razvoja Siska kojega smo lani ponudili građanima ovoga grada na izborima bio otvaranje, ne samo veleučilišta, već Sveučilišta, razumljivo je da sam kao i većina građana Siska koji prepoznaju važnost visokoškolskog obrazovanja u domicilnoj sredini, duboko razočaran i istinski zabrinut. Prošloga sam ljeta, zajedno s kolegama sveučilišnim nastavnicima mr.Malinom i mr.Tadićem inicirao kontakte s ljudima koji su uvelike osmislili koncept Veleučilišta, koje je po mojoj procjeni moglo započeti s radom već ove školske godine. Od državnog tajnika za visoko obrazovanje smo dobili i sasvim konkretnu podršku za taj projekt, pa je već u veljači trebalo donijeti i formalnu odluku o tome. Naravno, da je ljudima zaokupljenim osvajanjem vlasti i održavanjem na njoj, veleučilište zadnja briga i zadnja rupa na svirali. Uostalom, teško mi je zamisliti situaciju u kojoj npr. dogradonačelnik Siska Novak predlaže osnivanje Veleučilišta u Sisku.

Danas je više no jasno da naprijed mogu ići samo društva s privredom utemeljenoj na znanju i društva koja su shvatila da je ulaganje u obrazovanje, najisplativija investicija uopće, ali i da nedostatak znanja uistinu znači nedostatak bilo kakve razvojne perspektive. Stahanovci i maljčiki s lopatama u rukama nisu više jamstvo bilo kakvoga napretka, već ogledalo neodgovornosti i nesposobnosti upravljačkih elita.

Osobno i dalje mislim, da je jedina istinska šansa za Sisak, snažan zamah visokog obrazovanja i prerastanje Siska u sveučilišni grad. To naprosto, ma kako iz ove perspektive to izgledalo, nije ni tlapnja niti fantazija. S ozbiljnim ljudima sam prošle godine razgovarao o mogućnostima Siska da udome jedno ugledno strano sveučilište, koje traži prostor upravo u ovom dijelu Europe i gdje im Sisak ni u kom slučaju nije bio nezanimljiv. Novac za taj projekt postoji i netko će ga uzeti. A zamislite 5-6 tisuća studenata u sisačkom kampusu npr. na prostoru Pogorelca, sveučilišnu Lađarsku ulicu, s knjižarama, antikvarnicama, internet caffe-ima, galerijama, studentskim centrom, Multimedijalnim centrom mladih i td. Koliko toga ta vizija sobom nosi! Cjelokupni image grada bi se promjenio, Sisak bi dobio novu dušu i novi zamah, kakav u ovoj sivoj i otužnoj svakodnevici ne možemo niti naslutiti!
Nažalost s ljudima na vlasti koji funkcioniraju pod motom «A šta ja imam od toga?!» ova vizija Siska kao sveučilišnog grada ostaje tek nedosanjani san. A podsjećam: i Dubrovnik i Zadar i Pula imaju manje stanovnika od Siska i Petrinje, i u Hrvatskoj su, a Sveučilišta su njihova stvarnost.

E, pa onima koji me stalno kritiziraju da sam potpuno neosoban, danas sasvim drugačiji post. Vidim da nisam nikoga ganuo svojim alergijskim boljeticama i problemima, nego dapače, umjesto suosjećanja udarili po meni kao da je svima žao što sam stvar preživio. A i ja blento mislio da bi netko mogao nešto drugo poželiti političaru! Ali ja ću opet o svojim problemima. Naime, nedjelju sam prespavao jer sam se probudio ponovno otečen po dlanovima, pa krenuo u bolnicu gdje su me nafiksali i temeljito izubadali koječime da sam spavao u 4 popodne kao da je četiri poslije ponoći. A danas ponovio sve to isto, samo ovaj puta na Rebru i Šalati. Krvi sam se nadavao, a ruke mi ko heroinskom ovisniku u poodmakloj fazi. Usput sam svugdje i onako usput obilježavao mjesta (zbog analize kažu) ko moj pokojni Rexi. Kako su mi otekline danas nestale imao sam dojam da je svima žao što se još malo ne patim. A i dijagnoza bi se postavila lakše! Ma kako bilo da bilo, mene se posebno dojmilo traženje parkinga oko Rebra (u dva navrata) što je nalikovalo nekakvoj igri traženja skrivenog blaga. Baš sam dobro upoznao svaku uličicu oko Rebra i već znam što tko ima u dvorištu i eto zavolio taj dio grada i smiren ušao u bolnicu. A tamo kao ispred Željezare poslije noćne smjene u onim vremenima, kuljaju ljudi odsvakuda, hodnici puni, čekaonice pune, doktori po sobičcima. Po dva sveučilišna profesora na jedno računalo i jednu stolicu! I stvarno tko god to vidi, mora skinuti kapu onima koji se zalažu (i koji su inicirali) nadogradnju te naše najveće bolnice. Jest da košta, ali i treba! Svi mi tamo svraćamo i svi o zdravlju i zdravstvu razmišljamo kad je frka ili nama ili našim bližnjima. I zato valjda ni nema prečega posla od ispunjavanja tih jednostavnih zahtjeva koje svaki normalan građanin traži od svoje vlade: da mu osigura mogućnost za školovanje, rad, liječenje, čist okoliš i fizičku sigurnost, te odgovornu i poštenu vlast. Sve je drugo svraćanje pozornosti od bitnoga. Valjda ćemo početi razlikovati i političare i političke stranke, napokon po tome koliko je tko sposoban ispunjavati te zahtjeve. Prodavači magla i ideologija od stoljeća sedmog valjda će, jer vrijeme je, u povijest. A mene opet svrbe stopala!

Kao i svaki puta do sada, pri povratku iz Amerike «jet lag». Već je prošlo dobrano sat poslije ponoći, a ja ne spavam iako sutra (kao i jutros i jučer)moram rano ustati. I da nema te nezgode već bih zaboravio na put, jer su aktivnosti u ova tri dana, od kad sam se vratio više no živahne, a satnica nabijena obvezama različitih vrsta. Dosta je poslova čekalo i dosta se toga nagomilalo, a i susreti s pojedinim ljudima čekaju.
Ipak, unatoč nekakvoj žestokoj alergiji, koja me gotovo onesposobila za hodanje, boravak u Americi, zajedno s kolegama zastupnicima i ljudima iz Ministarstva obrane, bio je i koristan i zanimljiv i ugodan. U Washingtonu sam bio po četvrti puta, pa već pomalo poznajem grad, a ranije sam obišao i glavne znamenitosti, tako da je moj prvi posjet Pentagonu i State Departmentu bio prava novina kao i zanimljivi susreti s vodećim ljudima zaduženim za Europu i Jugoistočnu Europu, te s nekoliko kongresmena i senatora. Svuda smo bili dobro primljeni.
No, zanimljiviji mi je bio posjet Minnesoti. Nakon države Washington, koju sam posjetio prije dvije godine, još jedna bogata američka savezna država. Štošta tamo potvrđuje naše predrasude o US, ali i dosta stvari odudara od naših stereotipa, kad je riječ o toj zemlji i njenim stanovnicima. Npr. začuđujuće gostoprimstvo, prijateljska briga za nas i vidljivo nastojanje da nam se ugodi. Još više me se dojmila bliska povezanost njihove vojske (Nacionalne garde) s građanima i isprepletenost zajedničkih institucija i zajedničko korištenje prostora. Dosta je bilo vrlo korisnih i praktičnih iskustava, ne neprimjenjivih i za nas. Primjerice, razuđeni i razrađeni protokoli postupanja s pojedincima i njihovim obiteljima u slučaju PTSP-a.
Obradovala me je i spoznaja o cijenjenosti povelike skupine Hrvata i njihovih potomaka u sjevernim dijelovima Minnesote i čak trojica kongresmena Hrvata (iako su oni zapravo pravi Ameri), te poštovanje koje se na više mjesta moglo čuti prema djelu dugogodišnjrg guvernera te države, Prpicha. On je inicirao, između ostaloga, i izgradnju Mall of America, kažu najvećeg shoping centra na svijetu u blizini St. Paula. Naravno da smo otišli i tamo. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo. Ipak, vražiji internet mi je omogućio i dnevni kontakt s Hrvatskom, pa sam na počinak odlazio uglavnom sa slikama iz Hrvatske. Ponekad, to i nisu baš dobre slike za prije spavanja.