Znas kako je pokusati preboljeti nekoga tko je jos uvijek ovdje? Odvratno! Uvjeravas samog sebe da je los za tebe i kako bi ti bolje bilo bez njega. Kako te njegova prisutnost boli, a ne prisutnost je gotovo neizdrziva. Glumis sam sebi prijatelja, jer nemas koga drugoga da ti kaze, a ni sam nisi siguran zeli li ti "prijatelj" dobro ili te zeli povrijediti jer je i sam vec povrijedjen. Koji kurac? Tjeras nekog od sebe jer te strah da ce te napustiti i zato bjezis...pokusavas manipulirati samim sobom, stvaras nekog objektivnog sebe... no i dalje te vesele poruke... iako u njima nastojis vidjeti skrivene namjere, odbijanje i razviti mrznju. Zapravo, znam da sto dalje, povrijedjivat ce me sve vise. Znam da ce otici, a kada se to desi zelim mu hladne glave zahvaliti i pozeljeti svu srecu. Za mene je vec na neki nacin gotovo.
Bolje nemati nikakva ocekivanja pa se ugodno iznenaditi ili makar, ne iznanaditi se neugodno.

Kao da sam napokon toliko prazna da čak više nemam riječi za to. Nemam volje. Zadnji komadić nade, jebene vjere u ljudsku dobrotu, ljubav, odraz u tuđim očima, ne može biti bolje...kad se ponovno nekome otvoriš s toliko povjerenja i daš mu golo srce na rukama jer misliš da su njegovi prsti čarobni i da ti svojim dodirom neće nanjeti bol. ali ponovno, to je toliko dobro poznat osjećaj da mogu reći kako nisam iznenađena. Nije li tužno kad možeš reći da si već navikao na bol? kako i kada započeti novi niz praznih vjerovanja kad se gotovo nitko nije pokazao kao iznimka? I da, jutra su i dalje najbolnija...oni trenutci kad se snovi miješaju sa zamucenom slikom poluotvorenih očiju, kad se boris da ostanes...i gledam u sat i te brojke koje se nenormalno brzo izmijenjuju i pitam se hocu li uskoro moci ustati...skupiti snage...i drugima pricas kao da nije vazno, a odjednom spavas s mobitelom ispod jastuka...jebi se, lazljivica si...itekako ti je stalo.
Iako emotivno nesto bolje i dalje dozivljavam mentalne blokade. I ne mogu, i ne zelim...makar bi trebala.
Spoj dvaju svjetova koji funkcioniraju samo ako funkcioniraju oba. "Jebi se, slaba si...zar mislis da je ikoga briga...pa nitko ne osjeca tvoju bol" i kazu "nemoj dopustiti da mu budes ista manje od prioriteta" ioako bi se zadovoljila i s tim da mu budem najdraza opcija. "Jebi se...moras otici, jebes vidljive i nevidljive suze, pale i srusene snove, sate u samoci ili izgubljene u masi". Moram, ali ne mogu jos...
Zasto neprestano trazis razloge bez da ti ih ja dam?
Zasto mi neprestano dajes razloge bez da ih ja trazim?

Pronadji neku srecu u toj tuzi. Makar da bude malo manje tuzna, vise smislena, barem ona koju mozes ne prezhivjeti nego prezivljavati. Jer ono sto ne mozes mijenjati, moras prihvatiti. Smij se iako se iznutra paras...kao stara tkanina, do koje i onako nikome nije stalo. Mozda ne mozes promijeniti svoju tugu, ali uvijek mozes usreciti druge. Neka ona ima smisla. neka barem nesto ima smisla ako ves nemas ti. I da, naravno, nece to cijeniti, popljuvat ce te gotovo svaki put i svakom svojom intervencijom u otvaranju sebi vrata svoje srece ostat ces jadan, prazan, pomien jer si navikao. Ali sto ti drugo ostaje? Hodaj i vuci noge po netaknutom snijegu ili bljuzgi, izgazenom blatu...to ti je blize. I osjecaj kako ne osjecas prste na nogama. I pozeli...kada bi barem svaki osjecaj mogao ne osjecati.

To su sve samo ljudi. I realno ako im dopustis, povrijedit ce te. A realno, to sam trazis. I sjetis se one curke u tramvaju koja grca, koja se davi u vlastitim suzama, koja ne vidi, jer ju je decko ostavio.. i ona ne bidi i ne zeli vidjeti. Zeli mu dati sve. I DALJE. Iako pn nju ne zelo,ne cijeni,ne postuje,u narodu bi se reklo- boli ga kurac. Ne, to bi ja tako rekla. Koji kurac narodkog briga za to. I CEKAJ, JEL TI TO MENE ZAJEBAVAS?! Zasto? Stvorila si sebi nekakav feeling i dooustila mu da te pivrijedi, pustila ga k sebi. Ako njemu nije stalo,zasto tebi je. Sto te vuce,sto te vraca? Uspomene? Da,uspomene su lijepa stcar ako znas kada trebas stari i kada pustito da ono sto je bilo lijepo postane uspomena, a ne kocnica svemu daljnje, ono zbog cega places, zalis, zelis ponovo. Pogledaj oko sebe,to su sve ljudi, krhka bica,idioti. Budi s nekim dok ti je lijepo,pusti nek traje dok valja. Kad ne.. vjerojatno ni nece. Najveca greska je cekati da se netkk promijeni zbog tebe jer zivot nije jebena bajka i kad ga poljubis moze ti pljunut u facu, a nece se pretvoriti u princa..

''Ides k meni?'' Da idem? Usli smo u stan.. bio je umoran i samo legao ne krevet, pokazao da legnem do njega. Pricali smo..  mazio me, ispricavao se kako nema snage.. da cemo odmoriti pa cemo se onda zabavljati..
 malo smo i plesali..
''Danas cu imati sliku tvojih sisa kako ih drzis rukama na svom mobitelu.'' Jesi siguran? ''Jesam.''
Mazio me.. okrenuo na bok i jednom rukom dodirivao po sisama. Bio je umoran .. ''plesat ces mi danas.. samo ne znam da li gola ili obucena..'' a da plesem obucena.. i lagano se skidam..? ''Kako znas sto treba reci'' otplesala sam lagani senzualni ples.. sviralo je sweet dreams na njegovom laptopu u zamracenoj sobi. to nije najbolje sto sam znala, ni najbolje sto sam mogla.. sjedio je tamo i gledao.. osjecala sam njegov pogled na ledima, guzi.. nogama.. okrenula sam mu leda i naslonila ruke na zid.. leda paralelnih s podom i guze prema njemu.. njihala sam bokovima lijevo desno i rukom prelazila duz svojih nogu.. od gleznjeva do unutarnje strane bedra.. zakoracila prema zidu i naslonila glavu.. okrenula se prema njemu i napravila nekoliko krugova prsima i bokovima.. spustila sam se uza zid do poda.. rasirila noge i brzo ih skupila.. dopuzala do njega.. zabacila kosu i oslonila se na njegova koljena.. sjela mu u krilo i zabacila glavu pokraj njegove. Dotaknuo mi je trbuh. Odmaknula sam njegove ruke. Ustala i krenula prema krevetu.. izvijala se.. nasmijala i on je dosao. Primio me crvsto i pohvalio. Polegnuo me na leda.. rukama drzao moje.. vec sada sam drhtala.. u sebi mislila.. napravit cu sve.. samo me dotakni.. tako, grubo.. '' prekrizi mi noge na ledima i primi se za mene'  primila sam se i povukao me na sebe,u sjedeci polozaj.. skinuo mi je majicu i grudnjak jednom rukom.. bacio me na leda.. ljubio mi sise i trbuh.. grizao me.. volim kad me grizes.. skunuo je svoju majicu i ibukao je meni. Bio je neopisiv osjecaj imati nesto njegovo na sebi.. taj miris.. ''da ti ne bude hladno'' nisam ju smjela skidati.. ''ostajes u njoj, to ti je jasno?''

''radi s njim ono sto si radila prosli put, bilo je prejebeno'' primila sam ga u ruke, stavila u usta i pocela se igrati jezikom. Prelazila sam preko vrha jedva ga doticuci.. masirala sam ga jezikom. kruzila oko njega.. rukom radila kruzne pokrete.. gutala ga duboko.. ''ana tako ga dobro pusis''  izvadila sam ga i polizala.. prelazila po usnama.. ''sjedni'' poslusala sam. Jebao me jako,iako je bio umoran. Htjela sam pomaknuti ruke,no on ih je vratio i rekao ''dok si ovdje si moja'' duboko je disao, uzdisao.. obozavam cuti njegove uzdahe.. rekao je da ovaj put ne moze vise.. polako ga je izvlacio i vracao. Stavljao do pola.. to me izludivalo.. okrenuo me na trbuh. Osjecala sam ga jako i duboko.. dizala sam guzu i namjestala se da ne boli. Rukom je pritisnuo moja leda i guzu prema krevetu i poceo me zesce jebati. Naljutio se jer ga nisam slusala. ''Danas si nesto tiha. Cega se sramis? Pa susjedi su te zapamtili prvi put.'' Vristala sam j jastuk i guzvala plahte.. jastuk.. stenjala sam glasno, izgovarala neke nerazumljive rijeci.. jebao me lagano dalje i rekao da se ne micem. Ustao je,otisao do kupaone i rekao da imam minutu odmora..  vratio se,legao na krevet ''kako ces postici da svrsim sto prije? Potrudi se.'' Ponovo mi je bio u ustima.. rukama mi drzao glavu i pomicao se.. na izmaku snaga.. njezno mi je prstima prelazio po licu. Legao je, pustio me i nastavila sam u istom ritmu.. zastenjao je, svrsavao je dugo.. dok su mi se usta punila njegovim uzitkom.. progutala sam i mucila ga jezikom jos malo.. sada je bespomocan.. uzivala u drhtajima i njegovoj trenutno osjetljivosti.. legla sam pored njega.. razgovarali smo.. rekao je da je gladan.. primio me za ruku i poveo u kuhinju.. skuhao je pastu sa tunom, na brzinu.. popili smo casu vina.. ponovo me primio i odveo u sobu. Lezali smo jos malo.. rekao je da je steta sto nemam stvari za posao ovdje, da sam mogla ostati.. znam da ti ne pomaze to sto sutra ustajem prije tebe ''ali masaza bi pomogla.'' Legao je na trbuh, prekoracila sam ga i masirala. Prelazila prstima preko njegovih opustenih leda,ruku. rekla sam mu da ode spavati, a on da ce mi platiti taksi da nejdem sama. Otpratio me do pola puta, rekla sam mu da ide. zazeljela mu laku noc i otisla na drugu stranu.. u torbi mi je zveckao tic-tac

''Idemo se zaljubiti onda'' rekao mi je 31.03.2016. Tesko je nakon tolikog davanja sebe, emocija uopce znati jesi li spreman ponovo dati nekome sve. Nekako normalno dode ta opreznost, ali to nije opreznost u smislu sumnje i u smislu odbijanja.. vec straha od ponovne povrijedenosti. Lijepo je osjetiti prepustanje s druge strane i osjecaj da ti netko vjeruje. Ono kada kocnice popustaju i kada ti je svejedno sto ce drugi reci. Lijepo je ponovo osjetiti zelju za nekime.. lijepo je graditi odnos i upozavati nekoga kroz njega.. rekao je da ga je strah zaljubiti se jer ce onda mnogo teze pasti taj prekid.. ali nije da razmislja da prekine vec sada.. nekako uvijek mislim da se dobre stvari ne dogadaju meni.  I zato bjezim iz realnosti u neke iluzije koje se doimaju realnijima.. jer tada je iluzija u mojoj glavi, a u realnosti i dalje stojim bez pomaka i patim... sto mi je puno prihvatljivije

.. samo vu reci da boli. ni u jednom trenu do sada se nosam osjecala toliko napustenom i zivom. toliko zeljnom. Toliko povrijedenom da znam sa mogu i zasluzujem bolje. Toliko spremnom otici.
I dok sam jos jutros spremajuci se za novi dan promatrala svoje crte lica u ogledalu. Svoje oci.. taj pogled koji nije bio moj! Taj mali neobicni oziljak ispod lijevog oka.. Shvatila sam da zapravo nista ne ostavljam. Znas, tesko je reci.. odakle uopce krenuti! Tesko je bilo reci je li ta odluka bila ispravna ili ne.. no svakim korakom bila sam sigurnija u svoje noge. Dala sam im svu odgovornost i pustila ih da me vode, bez razmisljanja.. i krenule smo. Prazne glave sa bezbrojnim mislima negdje izmedu svijesti i podsvjesti i bezbroj odvratnih uspomena. No vise kao da me ne doticu, kao da me vise ne mogu povrijediti.. kao da sam pobijedila. Osjecala sam kao da sam srce ostavila negdje zajedno s tugom kojom je bila prozeta.
Uglavnom, moje ime je Megi. Imam 16, skoro 17 godina. Mozda sam to trebala napisati na pocetku?
Do jutros sam zivjela sa starcima. Ne mogu reci da sam imala tezak zivot, problem je uvijek bio sto sam htjela vise od toga sto sam imala. Mozda sam kriva ja, a mozda je krivo vrijeme, vrijeme u koje sam rodena.
Nakon silnih boli pitas se mozes li uopce vise ista emotivno osjecati. Svojim postupcima dodavali su cigle i betonske ploce mojim zidovima.. jednostavno otupis.. emotivno otupis.. iako zelis, ne osjecas.. ravnodusna si prema ljubavi kao prema komadu stakla na podu. Gledas kroz nju i ne vidis razlog zadrzavanja pogleda.. pa sam otisla. Nisam ni znala da se nikada necu vratiti. Odjednom, kada shvatis da si otisla, da te nista vise ne sputava, da te vise nista ne moze zaustaviti jer ti vise nista ne znaci.. osjetis slobodu, slobodu kao nikad, prazninu i jednostavno ne znas gdje krenuti jer mozes svugdje, a nemas kamo.. odjednom uzivas u suncu koje napokon primjecujes.. posvecujes mu cijeli trenutak koji traje koliko god treba.. i konacno upijas zivot oko sebe koji je uvijek samo prolazio. Osjecas boje koje si do sada samo vidio. Osjecas toplinu, dragost kada vidis druge ljude koji imaju nekoga.. kao i sve sto ima svrhu.. i vjerujes kako ces ju i ti ubrzo imati jer je zivot sada jednostavniji i svrhu imas samim svojim postojanjem. Bez tih odvratnih, bezobraznih ljudi koji cekaju svaku priliku da te povrijede svojim rijecima i postupcima. Koje gledas kao siroce kojem su odveli roditelje, ocima punih nevjerice, ''zar takvi ljudi uopce postoje?'' Kakav je to svijet? Cojeli zivot kao da sam u novoj okolini na koju se ne mogu naviknuti, nikako prilagoditi.. toliko sam prazna i spremna primiti sve novo. U meni ima mjesta za sve, za sve vas. Toliko sam sretna.. toliko spremna. Napokon.. sretna u svojoj tuzi, svojoj samoci, svojem tijelu, sretna sa svojim mislima.. osjecala sam ljubav prema nepoznatom, divila onome sto ne znam, ali jednako tako i shvacala da cu to voljeti samo dok je daleko i da cim se priblizi moja ce ljubav pronaci mjesto u nekim drugim daljinama..

Mislim da cu danas doma. Umorna sam. Bilo bi pametnije. ''Pametnije za koga?'' vozili smo se tramvajem u smjeru prema doma. Trebala bih se konacno naspavati. ''Vidjet cu hocu li ti dozvoliti'' volim sto mi ne ostavlja izbora.. idem doma ili? ''Ipak ne'' rekao je dok smo bili na mojoj stanici. Ostala sam u tramvaju. Usli smo u stan i legli. Povukao me k sebi. Zagrlio me. Bilo je ugodno. Imao je hladne ruke i nesvjesno sam ih htjela ugrijati.. premjestali smo se po krevetu. Sutili smo.. pricali.. bilo je ugodno. Pokrili smo se dekicom. Ubrzo sam zacula otvaranje ulaznih vrata. Njegov cimer.. brzo sam se otkrila, pocela popravljati kosu, pristojno sjela na krevet.. instiktivno. Ustao je smireno i otisao popricati s njim o ciscenju stana i odlasku na trcanje. Rekao je da mu je prijateljica tu, a on da ide vjezbati. Zatvorio je vrata. ''Hoces da zakljucam? Hoce li ti biti ugodnije?'' Ne.. ovako je zabavnije. Ruke je zavukao pod moju majicu i mazio me.. ''pogledao sam tvoju sliku nekoliko puta''  ''cvrsto se primi za mene'' povukao me gore, jednom rukom drzao, drugom otkopcao grudnjak. ''Ma kud zuris..'' vratio me nazad u krevet. Ljubio me po trbuhu.. samo prelazio mojim tjelom... samo pogledom i ja sam to osjecala.. dodirima je izazivao takvo zeljno podrhtavanje mog tijela i lagane uzdahe.. okretao me kako je htio, na leda, bok, trbuh..pljusnuo po guzi.. ponovo sam se igrala jezikom.. on to voli..''danas cemo lagano, zbog cimera'' poceo je lagano prodirati u mene.. trudila sam se zadrzati glas.. biti tiho..  obozavao me cimati.. njezno i naglo.. smijao mi se ''bas si slatka'' kao pas kojeg mamis poslasticom. Skinuo je svoju majicu i obukao ju meni.. da mi ne bude hladno.. ''vrlo brzo ce ti postati vruce'' Jebao me jako.. nisam mogla sutiti.. vristala sam.. u trenu skoro najveceg uzbudenja i savrseno odredenog tempa.. osamario me i napalio jos jace.. ''svida ti se to?'' Drzao me za vrat, cepio mi usta..bila sam mokra.. osjecala kako mi se tekucina slijeva niz guzu.. Okrenuo me na trbuh.. glasno sam stenjala.. vikala ajme..  svrsila nekoliko puta, a njega je to palilo jos vise.. gotovo da nije mogao nastavljati jer bi svrsio i on.. drzao mi je leda cvrsto uz krevet.. rekao mi je da ustane i stavim ruke na zid.. rasirim noge.. glava mi je padala.. tolika ugoda.. zna da obozavam da me jebe straga.. tako ga osjecam.. vukao me za kapuljacu svoje majice i drzao kao na lajni..gotovo da sam teturala id tolikog uzbudenja i iscrpljenosti. Povukao je deku i jastuk sa kreveta i legao na pod.. rekao mi je da sjednem.. drzao mi je noge da ne klizim ''jako se nabijaj'' skakala sam po njemu.. ustao je dok sam jos bila na njemu i vratio me na krevet.. pala sam iscrpljena.. lagano ga je gurao i izvlacio.. sjeo je na rub kreveta stavio jestuk i rasirio noge.. kleknula sam '"necu ti svrsiti u usta, svrsit cu ti po faci.. odnosno.. ti ces'' ustao je.. stajao ispred mene i rukama mi pomicao glavu.. njezno.  Izvadila sam ga iz ustiju i poceo je svrsavati po meni.. po sisama.. nogama, ustima.. licu.. kosi.. dodao mi je rucnik.. pa drugi.. obrisala sam se i legla na krevet.. i lezala.. dosao je k meni ''steta sto nemas stvari za sutra, za posao..'' ''i tako se neces naspavati,jesi gladna? Idemo napraviti nesto za jesti.."'

Jebes ponekad, uvijek moras biti jak.. ne zbog sebe, vec zbog drugih. Drugih koji racunaju na nas, drugih koji su bez nas izgubljeni, cije smo svijetlo i oslonac u mraku. Jer za sebe znamo da smo slabi, jadni.. i spremni plakati satima zbog svoje nemoci. Za sebe znamo koliko puta smo gledali u prazno.. gledali u sve i vidjeli nista.. za sebe znamo koliko puta je slika bila mutna, ali drugi to nisu vidjeli. Moras biti jak zbog onih koji te gledaju i traze pomoc samo pogledom bez rijeci.. jer sto ce reci? Cak ne mogu nista ni reci! toliko su slabi da samo pruzaju ruke i taj jadan pogled.. jer sto ti mozes? Sto ja mogu? Mogu biti ovdje.. ne mozes vjerovati, ali s vremenom naucis cijeniti  prisutnost, stvarnu, umisljenu ili onu koju osjecas.. i shvatis koliko volis, kako ti je potrebna i koliko uz nju lakse prezivljavas najvece teskoce.. koliko je vazno zadrzati hladan izraz, ali ne hladan u smislu da te bas briga nego ostati hladne glave, racionalno razmisljati.. biti onaj koji ce reci: ''ne panicari'' najlakse se pustiti.. prepustiti i reci da te bas briga.. pa u picku materinu! U picku materinu budi jak zbog drugih koji brinu! I koje oslabljuje pogled na tebe tako slabog. Tesko je i meni i koliko puta okrenem glavu da ne vide da sam slomljena, da ni ja ponekad ne mogu zadrzati suze, ali necu dopustiti da to vide! Koliko puta je i meni srce zakucalo jace, koliko puta sam bila prestrasena i sama, sama sa ljudima koji su sami sa mnom, takoder uplaseni, sa sirom otvorenim ocima iz kojih curi i lijeva.. biti tu za druge, nikad za sebe.. jer.. zar ja stvarno imam probleme? Zar mene uistinu nesto muci.. ti si jaka,prezivjet ces to.. uvijek si djelovala kao da ti ne treba nitko.. bezdusna, sama sebi dovoljna.. i zbog toga najvise placem, vjeruj mi.. jer znam da oni nikada nece biti stvarno sami, uvijek sam tu.. a kad sam sama, sama sam s njima ili bez njih..

Obecaj mi sve.. pricaj mi price.. daj mi da vjerujem tvojim lazima.. da sam ti sve, da sam ti jedina.. da zivot bez mene nema smisla.. ucini me vrijednom.. ucini da se osjecam potrebnom.. tek sada vidis.. cijeli zivot cekao si mene, trazio na odvratnim, tamnim mjestima,na okrutnim stranama zenskih srca.. reci mi da me zelis..  umiri moje drhtaje, umanji moj strah i otkloni svaku sumnju.. pusti da zivim u iluziji srece.. pusti me da mislim da ces uvijek biti tu, uz mene, za mene.. koracat cemo zajedno.. mogu voljeti, mogu voljeti opet.. otvaras mi oci.. zelim to..

Ili ne zelim. Ili ne mogu. Ne mogu i ne zelim. I ne treba mi. Sama sebi dovoljna. Sama sebi vjerujem jer to jedino mogu. Budi tu kada mi fizicki trebas. I ne pricaj mi o ljubavi i potonulim gradovima.. o sirenama u koje su se mornari izmoreni od puta i mora zaljubljivali i ginuli, Tonuli sa svojim brodovima.. ne govori mi da me volis.. ne lazi mi jer znam kad lazes.. ne treba mi vise ljudi koji misle da me mogu povrijediti jer odavno sam bez osjecaja..

Treba mi sanjar, brutalno realan.. koji ce mi pricati.. kojem nista nece biti nemoguce.. koji ce me upoznavati sa vec poznatim mjestima.. koji ce me voditi tim istim mjestima, a meni nece biti bitno gdje sam. Kojemu ce moje slike biti pred ocima kad me nema. Koji ce moj parfem osjetiti u jezivim sivim prolazima napustenih starih ulica dalekih gradova u kojima nikad nismo bili.. koji ce me osjecati.. moje bice.. moj puls.. koji ce me pogledati u oci i znati da nesto nije u redu. Hocu da mi prica gdje cemo biti sutra.. Hocu da mi prica gdje cemo biti za deset  godina.. zajedno naravno..
Hocu da sutimo.. i upijamo jedno drugo.. slusajuci udahe.. zmireci.. spajajuci se..
Koji ce razumjeti kada zelim pobjeci.. i stvoriti sav prostor svijeta za to.. ''kamo zelis? Sve mozemo zajedno..'' ciji ce dodir smirivati sve potrese u meni. Koji ce se moci nositi sa mnom ovakvom, ludom i promjenjivom, nestalnom i nesigurnom..

Pri povratku, gledala sam kroz mutma, zamagljena prozorska stakla autobusa. Prometni znakovi i suprotnom smjeru sto su brzo prolazili i svjetla automobila koja su se primicala. Bio je mrak. Bila je noc. Tuzna i hladna.. tuneli.. jedan za drugim.. i film koji je gorio na sredisnjem displeju. Ali ja sam zmirila zadrzavanuci onu toplinu.. povremeno se vracala u stvarnost podsjecajuci se da su stvari prolazne, da je vrijeme nezaustavljivo i da ljepota traje samo dok je mlada..
Znala sam da nema povratka.. znala sam to. Zazmirila..
On sada sjedi pokraj mene.. vracamo se sa trodnevnog puta iz Toscane, iz Italije. Ovo je jdan od onih vikenda kada cu reci da ce mi biti neobicno leci veceras u krevet bez njega. Prazan, hladan.. usamljen.. kao i ja.. volim jutra s njim.. volim se probuditi i znati da je ovdje.
Mogla bih beskonacno gubiti dane izlezavajuci se u krevetu. Gledati na sat i reci bas me briga.. a sada hladno staklo pod mojim prstima dok naslonjene glave na prozor pokusavam zaspati.
Razmisljam.. njegov dodir.. pogled.. sve u meni budi neku zaspalu mene koju sam oducila vise ne buditi. ponovno biti otvorena za sve povrede..
Lijepi trenutci ponekad razbijaju te zidove, zelim ga.. ali strah me.. nikad ni nece biti dovoljno njega.  A situacija nije za ne znam kakvo vezanje.. ugodno mi je s njim, smijem se.. i nije me briga sto drugi kazu.
Hodali smo drzeci se za ruke kroz gradove i mjesta na kojima sam prvi put.. otkrivam ih zajedno s njim i nije me strah nepoznatog.. znam da se gubim u njima.. u njemu..
Crno vino i hodanje po oblacima.. ne doticanje stvarnosti jer me se ne tice.
Podsjeca na nesto sto bih mogla voljeti.. osjecam kako me obuzima,zaokuplja.. misli, osjecaji, topline..
U trenutku zelim pobjeci, ali ostajem..
Zelim ga.. u sebi.. fizicki i emotivno.. zelim ga stalno, zelim ga za sebe.. sebicno..
Zelim ga osjetiti.. na svaki nacin.. dodir moje duse.. moje unutrasnjosti.. moje koze.. da usnama klizi mojim tijelom.. da znam da sam dovoljna.. da sam sigurna..
Ne zelim mu se otvoriti.. ne zelim ponovo biti.. ranjiva.. zaljubljena.. iako jesam.. i nije svjestan koliko je malo potrebno da me povrijedi, unisti.. vjerujem mu iako sam toga svjesna.. tako dobro svjesna.. i dalje.. tako oprezna..

Htjela sam joj pomoci stvoriti jedan realan svijet u kojem moze zivjeti i kojeg ce moci voljeti.. izgraditi.. gledati je kako raste poput malog djeteta.. gledati ju u prvim ispravnim koracima.. i ne znam kojim padovima. Biti tu kada pozeli odustati, kad zeli odustati vise od icega na svijetu. Biti tu kada ce ustati i veseliti se zajednickim uspjesima. Zeljela sam da se oslobodi psihickih okova i pusti dusu da stvarno poleti. Da vidi mogucnosti, prilike, nadu smisao u svemu tome.. svi mi padamo, samo trebamo nekoga dovoljno cvrstog za cije cemo se rijeci moci uloviti i ponovo dici. Osjecati da je ovdje, da je uvijek ovdje cak i kada fizicki nije. Pokusavala sam, ako ne zbog sebe, biti jaka zbog nje. Svatko zasluzuje priliku, zasluzuje nekoga koga ce biti briga. Tko ce ti pozeljeti dobro jutro i pitati kako si, kako si provela dan. Tko ce s tobom masati, uz tebe letjeti. E vidis, ona nije znala razliku, razliku izmedu maste i lazi.. razliku izmedu zeljeti, prizeljkivati, teziti necemu, samo razmisljati s osmjehom kako sve ide onako kako smo pozeljeli.. nije znala za tu vrstu budnog sanjanja u kojemu mozes sve sto pozelis.. samo trebas pozeljeti.. baviti se sobom, svojim mislima.. upoznati sebe.. dati drugima da te upoznaju.. pricati o nekoj dalekoj i zeljenoj tebi. Pronalazak dijelova koji nedostaju,u nekom drugom. Ne, ona nije zeljela misliti o tome,zeljela je da drugi misle.. bila je lijena cak misliti.. koristila je tude zivote i dijelove njih ubacivala u svoj. Zivila tude zivote bez da ih stvarno zivi. Ona je pricala, svjesno lagala.. koliko se mrzila.. zavoljela je je svijet daleko.. toliko udaljen od stvarnosti.. jedan bestjelesni, nestvarni, svijet u njenoj glavi o kojem je pricala kao sa je stvaran. Ali draga, to se ne dogada, ne stvarno..
Ti neces stvarno otici nikada, ti, realno ne mozes otici..
Iako mi svi sanjamo, postoje sredstva koja vode nekim ciljevima i bez kojih jednostavno ne mozemo. Novac, sreco, hrana, stan, skola, posao.. volim i ja pobjeci, ali vracam se sretna jer sam ziva i cijeli svijet volim jos vise.. zamisli ostati bez samo jednog faktora koji tvori svaki tvoj dan..