Jebes ponekad, uvijek moras biti jak.. ne zbog sebe, vec zbog drugih. Drugih koji racunaju na nas, drugih koji su bez nas izgubljeni, cije smo svijetlo i oslonac u mraku. Jer za sebe znamo da smo slabi, jadni.. i spremni plakati satima zbog svoje nemoci. Za sebe znamo koliko puta smo gledali u prazno.. gledali u sve i vidjeli nista.. za sebe znamo koliko puta je slika bila mutna, ali drugi to nisu vidjeli. Moras biti jak zbog onih koji te gledaju i traze pomoc samo pogledom bez rijeci.. jer sto ce reci? Cak ne mogu nista ni reci! toliko su slabi da samo pruzaju ruke i taj jadan pogled.. jer sto ti mozes? Sto ja mogu? Mogu biti ovdje.. ne mozes vjerovati, ali s vremenom naucis cijeniti prisutnost, stvarnu, umisljenu ili onu koju osjecas.. i shvatis koliko volis, kako ti je potrebna i koliko uz nju lakse prezivljavas najvece teskoce.. koliko je vazno zadrzati hladan izraz, ali ne hladan u smislu da te bas briga nego ostati hladne glave, racionalno razmisljati.. biti onaj koji ce reci: ''ne panicari'' najlakse se pustiti.. prepustiti i reci da te bas briga.. pa u picku materinu! U picku materinu budi jak zbog drugih koji brinu! I koje oslabljuje pogled na tebe tako slabog. Tesko je i meni i koliko puta okrenem glavu da ne vide da sam slomljena, da ni ja ponekad ne mogu zadrzati suze, ali necu dopustiti da to vide! Koliko puta je i meni srce zakucalo jace, koliko puta sam bila prestrasena i sama, sama sa ljudima koji su sami sa mnom, takoder uplaseni, sa sirom otvorenim ocima iz kojih curi i lijeva.. biti tu za druge, nikad za sebe.. jer.. zar ja stvarno imam probleme? Zar mene uistinu nesto muci.. ti si jaka,prezivjet ces to.. uvijek si djelovala kao da ti ne treba nitko.. bezdusna, sama sebi dovoljna.. i zbog toga najvise placem, vjeruj mi.. jer znam da oni nikada nece biti stvarno sami, uvijek sam tu.. a kad sam sama, sama sam s njima ili bez njih..
Post je objavljen 09.01.2017. u 12:26 sati.