Ma zapravo je svejedno. Zamišljam se jednog dana u sretnom ili malo manje sretnom braku s čovjekom kojeg sam nekoć obožavala, dvoje djece, kućicom, autićem, poslićem..i znam da ću se jedne kišne večeri naći sama u krevetu pored svog savršenog supruga i plakati kao kišna godina, kao i kiša s vanjske strane prozora, kao ptićica u kavezu od mekih plahti.. i da će mi faliti ovo ludo vrijeme, ovo ljeto 2017. godine, ova mladost.. baš ovo ljeto.. i žaliti za vremenima kada sam si mogla dopustiti da mi bude svejedno, i poželjet ću ustati iz tog kreveta i otići od tog stranca pored mene i otići u noć.. nestati.. zaboraviti i njega, i tu djecu, i kućicu i sve što me veže jer želim biti slobodna..

a zamišljam se jednog dana, jednog petka navečer, sretne zbog vikenda, nakon napornog ili malo manje napornog radnog tjedna. Zovem frendicu da izađemo do grada, ljeto na Strosu, idemo pit i zajebavat se, slušat neki no name band uživo i komentirat momke.. a ona odgovara kako ne može, kako je muž nabavio karte za kazalište, kako je djecu ostavila baki na čuvanje da bi se oni mogli provesti malo.nema veze, zovem drugu. odgovara kako se mali razbolio i mora ostati s njime, ali da se ja zabavim. Poželim mu brz oporavak i zovem treću.. kaže.. ne može, dragi i ona sutra odlaze na vikend kod njegovih na selo, rano ustaju.. zovem četvrtu, petu.. šestog.. polako ostavljam slušalicu na stolu. odlazim u kuhinju i otvaram frižider, uzimam bocu crnog vina. uzimam najljepšu čašu za vino koje imam kod kuće, onakve iz kojih sam nekoć dok sam imala 24 voljela piti u kafićima. i sjedam pokraj prozora, nalijevam čašu crvenog otrova, i gledam kišu kako lagano počinje padati. Njezine kapi, klize staklom.. i ne znam je li to odraz mojih suza ili.. i plačem.. i plačem kao kišna godina, sama u petak navečer. i nikoga nema.. i nikoga nema.. i poželim, da je on tamo u sobi, da se samo sklupćam pored njega i zaboravim na sve ludosti, sve provode svijeta.. i imam nekoga svoga..

zar nije svejedno..? uvijek će doći taj trenutak žaljenja za prošlim vremenima, za prošlom srećom jer mislimo kako smo mogli bolje.. da nas ne usrećuje sadašnjost.. ali reći ću ti nešto.. sadašnjost rijetko usrećuje.. sreća je najčešće iza nas i daleko ispred.. zbog toga živimo.. održavaju nas uspomene i nada kako nam je sreća nadomak ruke.
ali to je samo jedan trenutak, znaš.. kako god odabereš, odlučiš..
i pogrešno je mišljenje kako se treba iživiti dok si mlađi, prije nego se smiriš s nekime. Zabavljati se i mijenjati dečke jer ćeš jednom imati samo jednoga. pogrešno, jer.. trebaš živjeti onako kako trenutno želiš. i ako se izrodi nekakva kao prava ljubav u mlađim danima, posveti se njoj i voli najjače što možeš. jednako kao što ne trebaš forsirati i uvjeravati se da voliš nekoga s kime ti je samo lijepo. jer usrat ćeš i to lijepo. haha evo ti još jedan savjet, voli sebe. i bez obzira na taj petak navečer kojeg ćeš provesti sama sa sobom i svojim mislima. živi kako želiš jer život je jedan. koliko god otrcano zvučalo. voli sebe, voli ono što radiš, voli druge, voli cijeli svijet.. budi s kim želiš dok to želiš, radi ono što te urećuje, putuj, otkrivaj nove horizonte, živi zalaske i izlaske sunca.. pusti da boja prožme tvoj život.. i ne dozvoli da se ikada zasitiš ljepote pogleda na ono što ga čini.

Valjda je i meni trebalo malo tisine da razmislim o svemu. Pa, da ti kazem ono sto te eventualno zanima. Zasto sam uopce ulazila u vezu s tobom? Jer sam mislila da si drugaciji, na kraju krajeva i predstavljao si se takvim. Meni treba sloboda s nekim, neopterecen odnos, želja jednog za drugim i razumijevanje, podrska u svakom slucaju. Smatram da ta komunikacija o kojoj pisu teen casopisi je glupost jednako kao i vecina pravila koja pisu iz razloga da bi klincima olaksali zivote s kojima ne znaju sta ce u tim godinama. Ljudi se prihvacaju, ne nuzno sa razumijevanjem. Ja sam tebe prihvatila kakav jesi, prihvatila tvoje roditelje, dovela te u svoju kucu, dijelila dane s tobom, najintimnije misli i sve djeljivo. Iako meni postoje, vrlo dobro znam da pravila u pitanju ljudskih ponasanja, postupaka i reakcija na odredene razlicite ili iste situacije ne postoje. Zato i dajem priliku svemu novom, jer zbog jednog razocarenja ne smijemo stati sa gradnjom svega sto moze biti, a to ni ne znamo. Nema smisla forsirati nesto sto ne funkcionira, bez obzira na ljubav, svidanje, zelju ili zamisli. Iako ne treba zaliti, i stvarno ne treba, zao mi je sto se nismo lijepo rastali. Zeljela sam pamtiti lijepe stvari, trenutke, tebe i mene, osmjehe.. jer takva sjecanja zelim. Ne znam zasto su kvario uspomenu na nesto lijepo zahtjevanjem istine koju si znao, objasnjenjima koja su bila ovdje samo da si medusobno slusamo glas jos malo, vrijedanjem jer me povrijeden zelis povrijediti kako bi se makar u tome ponovo osjecali isto kad se vec ne mozemo voljeti. I iako me povrijedio nacin, ta nasilnost, agresivnost, prijetnje, ucjene.. ja znam da nisi znao drugacije.. mozda ti ni nisam ostavila druge opcije. Mozda vise nisam zeljela stvarati opcije koje bi vezale nas dvoje. Kriterij je bio, netko tko me cini sretnom, neopterecenom, nasmijanom, netko s kim mi je zabavno i lijepo. Jebiga, s vremenom si sve vise pokazivao da nisi takav.. ta paznja koju si trazio od mene nije ona koju sam ti mogla dati, a ja se ne zelim pretvarati. Jednostavno, ono sto sam naucila jest da mnoge stvari koje smatramo vaznima, mozda jesu vazne nama, ali nisu vrijedne onoga sto slijedi i onoga sto uzrokuju. Pozeljela sam ti lijep zivot i obecala da cu uvijek biti tu jer nisam osoba koja nestaje zajedno sa svime sto smo nekada znacili jedno drugom. A ti vrijedas, mene.. samim time i sebe, svoje izbore i odluke. Stvaras mi neugodnosti kakve ja tebi nikada nisam niti ne bih jer te postujem kao covjeka. Ucjenjujes fotografijma koje sam slala tebi jer sam ti vjerovala i onima koje si ti slikao u trenutcima obostranog uzivanja i njeznosti.. a ti dovodis u pitanje sve to, navodis me da sumnjam i da ti ne vjerujem. Ismijavas moje zdravlje i iskoristavas ono sto sam ti povjerila na najgori moguci nacin, nasladujes se i uzivas u tome. Prijetis mi, da ces me ubit, udarit, postat agresivan.. kakva je to ljubav? Zato sto ti ne razumijes? Ako me i volis, zasto me ne mozes pustiti da budem sretna? Naravno, ja ne trazim odgovore..
Ponovo, prerasla sam fazu osvecivanja i trazenja utjehe na tuđim ramenima, naucila se sa svojim teretom nositi sama.. svojim problemima i problemima u odnosima s ljudima. Makar ti napravio ono sto jesi, ja nisam trazila momentalnu zamjenu u obliku nekog drugog.. mnogo drugih stvari u vecoj mjeri moze smiriti drhtaje duse od misli kako nekoga do kog ti je stalo mozes zamjeniti, ili da rane na srcu moze izlijeciti netko drugi. Nisam te varala, ni prevarila.. niti bila s ikime nakon tebe.. i makar ti mislio da ti ja nesto skrivam to je zasigurno kako bi mene zgadio samom sebi, prikazao me losijom i nekim tko ti ne treba, da bi ti bilo lakse. Ja nisam napravila nista krivo, bilo ti lakse ili ne. Ja se ne ljutim, oduzima previse energije koju mozes i korisnije iskoristiti, usmjeriti na nesto pozitivno. I uvijek oprastam jer svatko ima svoje razloge koje ja ne moram shvacati. Ponovo kazem, mislim da bi ti razgovor s nekime tko te ne poznaje, ali postupno upoznaje kroz ono sto ces mu reci bio koristan. Jer bi objektivnije mogao procijeniti problem, stanje u kojem se nalazis. I bit ces bolje, sigurna sam. Ljude ne mozes mijenjati, svijet ne mozes mijenjati, ali sebe mozes. Napredovati, nadogradivati, uciti, stvarati. Nadi neku ljepotu, sigurnost, vjeru i srecu u sebi. Tada ti nece padati na pamet posezati za ziletima, uskracivati svom tijelu san i hranu. Svijet je pun ljubavi, posao, prijatelji, roditelji, vlastiti krevet, proljece, pticice, pogled, zdravo tijelo i mogucnost da ucinis sto god zelis. Zelim ti srecu na novom poslu, i drago mi je ako si zbog mene makar uspio uvidjeti vaznost toga da radis, ipak je nekog smisla bilo. :)