Ma zapravo je svejedno. Zamišljam se jednog dana u sretnom ili malo manje sretnom braku s čovjekom kojeg sam nekoć obožavala, dvoje djece, kućicom, autićem, poslićem..i znam da ću se jedne kišne večeri naći sama u krevetu pored svog savršenog supruga i plakati kao kišna godina, kao i kiša s vanjske strane prozora, kao ptićica u kavezu od mekih plahti.. i da će mi faliti ovo ludo vrijeme, ovo ljeto 2017. godine, ova mladost.. baš ovo ljeto.. i žaliti za vremenima kada sam si mogla dopustiti da mi bude svejedno, i poželjet ću ustati iz tog kreveta i otići od tog stranca pored mene i otići u noć.. nestati.. zaboraviti i njega, i tu djecu, i kućicu i sve što me veže jer želim biti slobodna..
a zamišljam se jednog dana, jednog petka navečer, sretne zbog vikenda, nakon napornog ili malo manje napornog radnog tjedna. Zovem frendicu da izađemo do grada, ljeto na Strosu, idemo pit i zajebavat se, slušat neki no name band uživo i komentirat momke.. a ona odgovara kako ne može, kako je muž nabavio karte za kazalište, kako je djecu ostavila baki na čuvanje da bi se oni mogli provesti malo.nema veze, zovem drugu. odgovara kako se mali razbolio i mora ostati s njime, ali da se ja zabavim. Poželim mu brz oporavak i zovem treću.. kaže.. ne može, dragi i ona sutra odlaze na vikend kod njegovih na selo, rano ustaju.. zovem četvrtu, petu.. šestog.. polako ostavljam slušalicu na stolu. odlazim u kuhinju i otvaram frižider, uzimam bocu crnog vina. uzimam najljepšu čašu za vino koje imam kod kuće, onakve iz kojih sam nekoć dok sam imala 24 voljela piti u kafićima. i sjedam pokraj prozora, nalijevam čašu crvenog otrova, i gledam kišu kako lagano počinje padati. Njezine kapi, klize staklom.. i ne znam je li to odraz mojih suza ili.. i plačem.. i plačem kao kišna godina, sama u petak navečer. i nikoga nema.. i nikoga nema.. i poželim, da je on tamo u sobi, da se samo sklupćam pored njega i zaboravim na sve ludosti, sve provode svijeta.. i imam nekoga svoga..
zar nije svejedno..? uvijek će doći taj trenutak žaljenja za prošlim vremenima, za prošlom srećom jer mislimo kako smo mogli bolje.. da nas ne usrećuje sadašnjost.. ali reći ću ti nešto.. sadašnjost rijetko usrećuje.. sreća je najčešće iza nas i daleko ispred.. zbog toga živimo.. održavaju nas uspomene i nada kako nam je sreća nadomak ruke.
ali to je samo jedan trenutak, znaš.. kako god odabereš, odlučiš..
i pogrešno je mišljenje kako se treba iživiti dok si mlađi, prije nego se smiriš s nekime. Zabavljati se i mijenjati dečke jer ćeš jednom imati samo jednoga. pogrešno, jer.. trebaš živjeti onako kako trenutno želiš. i ako se izrodi nekakva kao prava ljubav u mlađim danima, posveti se njoj i voli najjače što možeš. jednako kao što ne trebaš forsirati i uvjeravati se da voliš nekoga s kime ti je samo lijepo. jer usrat ćeš i to lijepo. haha evo ti još jedan savjet, voli sebe. i bez obzira na taj petak navečer kojeg ćeš provesti sama sa sobom i svojim mislima. živi kako želiš jer život je jedan. koliko god otrcano zvučalo. voli sebe, voli ono što radiš, voli druge, voli cijeli svijet.. budi s kim želiš dok to želiš, radi ono što te urećuje, putuj, otkrivaj nove horizonte, živi zalaske i izlaske sunca.. pusti da boja prožme tvoj život.. i ne dozvoli da se ikada zasitiš ljepote pogleda na ono što ga čini.
Post je objavljen 09.06.2017. u 12:40 sati.