Ako si na sredini jezera jednako se teško vratiti nazad kao i nastaviti dalje.
Što ako si na prvoj trećini? Prvoj trećini i nemaš volje nastaviti. Gubiš snagu, dah.. ta voda! Ta voda koja ulazi da usta, na nos. Imaš li ikada osjećaj kako dišeš pod vodom i moraš se zaustaviti jer gutaš previše tekućine? Kada je očekivano, priželjkivan., voljeno i željeno predaleko, a kada snagu volje ne možeš pretvoriti u fizičku snagu da uspiješ? Pokreti rukama su toliko otežani i svaki pomak dalje boli, Svakim pomakom odgurujemo masu nebrojeno puta težu od nas samih.
Stanemo. Gledamo u prazno. Odgurujemo onu istu vodu bez pomaka na prvoj trećini.
Što učiniti? Imaš li ikada taj osjećaj? Osjećaj, ne želiš se vratiti jer nisi ostavio ništa vrijedno, ništa vrijedno vraćanja. Ništa vrijedno pamćenja.. ništa vrijedno.. A kako znamo da je vrijedno ono što nas čeka na drugoj strani?? Plači i tvoje će se suze stopiti s masom koja te okružuje gušeći te još više!! Ima li smisla?! Možeš se vratiti u ponovno i staro ništa. Možeš otići onome što si ostavio, ostavio jer si to htio!!! Vratiti se, a znati da si krenuo. Htjeti krenuti opet, ali drugi put je teže. Možeš stisnuti zube, odmoriti i plivati dalje. Gledati kako se cilj približava, odnosno kako se mi približavamo njemu! Možeš priznati da nisi uspio. Da ono prije nije vrijedno, i da je ono poslje nedostižno i predaleko i dotaknuti dno..