Šta ako su sva uvjerenja, sve čega smo se čvrsto držali odjednom popusti bez da nas uopće pripremi laganim pucketanjem? Trenutak u kojem shvatiš da sve to kurca ne vrijedi. Kao da su te cijeli život učili laži. Kao da sve ono što si stvarao godinama svog postojanja ne znači ništa apsolutno nikome osim tebi. Ili još gore, da si svjesno, namjerno promijenio svoja stajališta misleći kako je na bolje, kako želiš biti bolji čovjek jer si već jednom shvatio kako ne funkcioniraš ni sam sa sobom, a kamoli sa svijetom. I nakon nekog vremena ponovo doživiš isto! Da jednostavno nisi dovoljno dobar ni najbolji ni najgori. I šta? Uvjeravat ćeš se kako si vječito okružen krivim ljudima? Pomišljat kako si ipak prije bio zadovoljniji? Šta kad shvatiš da nisi stvaran i da živiš iluzije! Da sreća nije stvarna, da problemi nisu stvarni, ljubav, prijatelji, sve ono što znaš jer je samo ono što misliš da znaš! Postoje li dvije jebene osobe koje isto vide stvari? Ili svima treba isključiti sva osjetila, iskopat oči i natjerati ih da uče osjećaje jer bi onda bili iskreniji! Jer bi bili isti! Jer bi sreća bila sreća bez tuge!