Ti tako nisi stvaran.. kad pisem o tebi, svjesna sam da ne postojis.. postojis samo kao gruba igrica u mojoj glavi,kao najprljavija ideja.. kao cista zloba, slatki grijeh.. tvoje lice, uvijek je u mraku.. doticem tvoje savrsenstvo.. zmirim i vidim tvoje obrise.. nekontrolirane zestoke uzitke i probadanja, prodiranja.. trganja moje iznova stvorene nevinosti.. uzimas me svaki put besramno, grubo, zivotinjski.. rukom preko ustiju ne das mi da ispust glasa i vristim u sebi.. drugom rukom drzis moje meni iznad glave i potpuno sam bespomocna nemocna pred tobom.. tvoja snaga.. tvoje slatke usne kojima me mamis i zbog kojih se izvijam u ledima nastojeci ih dosegnuti.. a ti me kao zmija mamis jezikom.. luda sam vidim samo tebe.. potpuno opijena.. ne biram nacine.. zelim ti pripadati.. osjecam kako krvarim od zelje.. a jos me nisi fizicki ni dotaknuo.. i trazim te u svima.. trazim tvoje nepostojece rijeci.. trazim taj dodir.. trazim da kroz nekoga dodes do mene.. i obuzmes me..
Kako posezem za tobom tako se primices i odmices, i grub si i njezan.. i osjecam kako se siris mojim medunozjem kao osjecaj koji pritisce dijelove moje unutrasnjosti.. kako ceznem za dodurom..
..a bio si.. tako blizu.. gotovo da sam te osjetila..