Nakon nekog vremena naučiš suptilnu razliku između
držanja ruke i vezanja duše,
I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i
društvo ne znači sigurnost,
I počinješ učiti da poljubci nisu ugovori
a pokloni nisu obećanja,
I počinješ prihvaćati svoje poraze sa uzdignutom glavom
i otvorenim očima, sa otmjenošću odrasle osobe
a ne tugom djeteta,
I učiš se graditi sve svoje putove na danas
jer sutra je previše nesigurno za planove.
Nakon nekog vremena naučiš da čak i sunce peče ako
ga ima previše.
Zato posadi vlastiti vrt i ukrasi vlastitu dušu,
umjesto da čekaš na nekog posebnog tko će ti donijeti cvijeće.
I naučiš da stvarno možeš ustrajati...
Da si stvarno jaka,
I da stvarno vrijediš.

17:35

I srce stane, načas izgubim sve
Izgubim se, padam
Dok se nadam
I mislim, ali ne znam
I ne želim znati
Ili želim?
Potone zadnja lađa
Zadnja daska ostaje plutati prostranstvima nepoznatim
Prema neizvjesnoj pučini.
Zvijezde padaju sa zvjezdanog neba
Jedna za drugom šaraju nebo svojim zrakama
Zbunjujući utoliko da se ne sjetiš ni zaželjeti želju
Onu koju toliko želiš
Samo jednu..
Ponovo da kažem
Tlose urušava
Nebo pada bez ijedne zvijezde
Gutajući me
Gušeći me
stežući
Osjećam kraj
I početak
100 slika
100 scenarija bezuspješnih
1000 lijepih trenutaka
1000 razloga za život
1 trenutak spoznaje..
Taj trenutak
Srce ubrzava
Izranjam iz dubina
Udišem zrak koji se širi mojim plućima kao epidemija 1340.
Nejasno pred očima
Magla se povlači
Sunce ponovo sija

17:35

Ima ljudi koje nikada ne prestanemo voljeti.
Čak i kada odu od nas. Bez pozdrava, bez opravdanja, bez riječi. Čak i kada odemo od njih.. bez razloga. Ne zato što to želimo već zato što nam se putevi tokom života spajaju na samo nekoliko mjesta. I uvijek ih se sjećamo. Ostavljaju nam mnogo uspomena. I ljuti smo na njih jer su stalno prisutni ,a kada bismo i htjeli nešto reći, kao onda.. njih nema..
i koliko god ljubavi protekne kroz naš život..
Uvijek ih se rado sjetimo, uvijek sa određenom dozom radosti govorimo o njima.. i film nam se odigra pred očima svaki put..

Reći da nam nedostaju bilo bi ludo jer samo jedan telefonski poziv značio je susret s kojim sudbina nije imala ništa. Samo jedan poziv na koji se nećemo odlučiti.. i pustit ćemo da nam nedostaju i dalje..

Ima ljudi koji nam promjene život svojim ulaskom u njega. Možda ih zato toliko volimo?
Slučajan susret bio bi nemoguć. Njega se ne može sresti. On se ne kreće mojim putem i nikada se nije miješao u njega.. kao i ja u njegov. Ono što bi nas uvijek ponovo spajalo upravo je ta želja koja u određenom trenutku postane prevelika. Znam da misli na mene, zna da mislim na njega..
On je najdivnija osoba na svijetu. Onaj koji je uvijek znao što mi treba, što trebam čuti, osjetiti.. jedini koji kada je pitao kako si provela dan nije na tome i stao, nego je pitao dalje..

On je osoba koju ne treba preboljeti.

Neke faze u životu nikada ne prođu. Samo se smanjuje njihov intenzitet.
I one se uvijek vraćaju, one su ono čemu se uvijek vraćamo. Kao da nas netko protiv naše volje ubaci u pokvareni vremenski stroj. I umjesto da budemo sretni, mi se sjetimo one male djevojčice u wc-u škole. Kako plače, kako očekuje pomoć usred sata dok sama promatra svoju razmazanu maskaru u ženskom wcu.

S vremenom naučimo samo da od plakanja nema ništa. Da postoje vanjsko i unutarnje plakanje i da smo osvojili reward za prelazak na taj novi nivo. i plačemo bez riječi. i više ne očekujemo pomoć. Jer ono što će ti ljudi dati nije ono što želiš čuti.
Nikad im ne pokazuj gdje te boli.. jer će grubo dirati to mjesto, grebati, otkidati, čupati i udarati.. i na kraju prstom upirati u masakr tvoje duše.

Ljudi to rade jedni drugima iako znaju koliko boli. osvećuju se za vlastitu bol.