31.12.2023.
Ne znam kako bih pocela,ali i ovo je pocetak.
Nisam te zasluzila.
Dovoljan je bio taj jedan tren da me vratis godinama unatrag.. mojim razmisljanjima, patnjama. I tebi. Bio si uz mene. Nesretan ti, nesretna ja, ali zajedno, bilo je nekako manje bolno. Smijali smo se tome. Znali da smo takvi i jednostavno bili tu jedno za drugo. Nikada ti nisam niti zahvalila na tome. Slusao si sve moje pijane gluposti i tek sad shvacam koliko je tih pijanih noci zapravo bilo! Nadam se da te nisam povrijedila iako sumnjam u to.. bila sam sjebana, mlada, neiskusna i mislila da je to to, da ne zasluzujem bolje, a pored sebe imala sam nesto prekrasno.
Nekoliko puta pitao si me jesam li konacno sretna. I to je nesto sto te ljudi inace ne pitaju!

Vidim da si sretan sada, i gotovo da ti ne zelim to kvariti. Znam da vise ne citas, ali voljela bih da znas koliko mi je drago zbog tebe. Izgledas odlicno, izgledas sretno i nadam se da jesi.

Ne bi vjerovao koliko se meni zivot promijenio.
Ako bi me pitao jesam li sretna, odgovorila bih ti da sam nasla svoj mir i da nocima spavam.
Ne lutam vise.

Znas, i nama se desila ljubav haha i ispalo je poprilicno retardirano.
Well, za sada toliko. Ne znam ni kako bih zavrsila jer ti toliko toga zelim reci. Mozda jednom i hocu..

Volim onaj nicim izazvan trenutak kada usred dana, guzve, posla pomislim na tebe. I obuzme me neka ugodna nervozica kao zaljubljenu klinku. I samo cekam doci doma i zagrliti te.
Volim kada te netko spomene pa mi glavom produ samo lijepe stvari.. kada me pitaju kakav si, a ja im jednu losu stvar ne mogu reci..
Volim sto se mogu posvetiti, koncentrirati na stvari koje obavljam, bez da imam hrpu briga i grceva u zelucu od dolazenja doma..
Volim sto mi je tvojim ulaskom u njega, moj zivot postao nesto prekrasno. Dugo nisam mogla reci da volim svoj zivot, da uzivam u njemu i da me veseli ono sto dolazi.. imam osjecaj da sam poslijednjih nekoliko mjeseci toliko napredovala, toliko naucila, toliko novih stvari iskusila, uvidjela kako neke stvari trebaju izgledati.
Volim sto me cekas, volim sto si tu, sto me smirujes.. sto si tu kada otvorim oci u neke glupe sate..

Znas, ne mogu reci i dalje da mi nije neobicno, da se i dalje ne iznenadujem, da se i dalje ne zaljubljujem svakog dana. Ponekad djeluje toliko nestvarno da bih plakala jer ne znam kako drugacije izraziti takvu emociju. Nekad ga samo gledam, koliko je prekrasan, u svemu sto radi.
Nisam ni znala da mi je jos toliko "prvih puteva" ostalo dok ga nisam upoznala. Ovo je jedna sasvim drugacija metoda i nacin ucenja. Lijepo je osjetiti da ne moras uvijek svu krivnju preuzimati na sebe vec ju mozes i podijeliti. Lijepo je i osjetiti ono "dvoje smo u ovome". Polako, oprezno, poprilicno nesigurno i nespretno ucim kako je to kad nisi sam, kako je to kad nekome mozes vjerovati, i kako je to biti stvarno nesebicno voljen.. kada te netko slusa, postuje, gleda i vidi.
Znas li kako je po prvi puta osjetiti nekoga cijelom dubinom tijela nakon toliko vremena davanja istog na najplicoj mogucoj razini? I to shvacam tek sada, tek s njim..

Dani su odjednom poceli gubiti onu neku svakodnevnu, cesto neobjasnjivu i sveprisutnu tezinu. Lakse ih podnosim kao i sva sranja koja mi serviraju jer znam da cu te navecer zagrliti, da me neces osudivati ako sam lose volje i da ne moram glumiti srecu. Ne moram glumiti! Da sam divna, kada nisam, da nisam sjebana, ako jesam.. jer si tu.. sa mnom takvom kakva jesam.. jer prihvacas i one dijelove mene koje i sama tesko prihvacam.

Volim koliko pozitivno utjeces na mene. I koja je razlika izmedu vrijedanja, uvjeravanja da sam "nekakva", ponizavanja i jednog "sve mozemo skupa". Znas, tesko je jednu nesigurnu, slomljenu, sumnjicavu i nepovjerljivu djevojcicu razuvjeriti i ponovo uvjeriti da pocne vjerovati u sebe i to da nije onakva kakvom su je drugi crtali. Pomogao si mi da shvatim kako je moguce.

Pocela sam se veseliti vikendima jer konacno imam nekoga tko ih zeli provoditi sa mnom.. i apsolutno me veseli svaki od njih..

..i tako.. na poslu.. ubili mi volju.. blah.. drugi put

Danas sam pricala frendici o tebi. Rekla je kako ne moze ne primjetiti kako mi se dogada nesto lijepo u zivotu. Rekla sam joj da si predivan.

Nekad sam ovakve veceri provodila sama u stanu sa hrpom odvratnih misli, ne veseleci se vikendu, sa casom smuckanog zaborava koji sam mucno pila, a svejedno se sjecala svega. Podsjeti se s vremena na vrijeme..

Dugo mi nije bilo jasno zasto. Zasto sam ostajala. Sada mi vise nije ni bitno.

Bitno je da je negdje postojalo sve ono sto sam ikad zeljela

Voljela bih da ti mogu rijecima opisati ono sto osjecam, ali izgleda da nisam toliko rjecita.
Pocela sam misliti da umisljam. Stvarala nove teorije kako muskarac i zena ne mogu funkcionirati bez silnih kompromisa s jedne od strana. Da ce uvijek postojati strah kojim cu kompenzirati prividnu srecu koju osjecam, i da zapravo nikad necu biti sretna. Da ce uvijek postojati tereti na dusi i da cu ono sto osjecam uvijek moci reci samo prijateljici.
Well, uspio je. Ne znam kako. Ne znam zasto.
Jebeno sam sretna. Mirna. Ali to su toliko preslabe rijeci naspram onoga sto stvarno osjecam. Rekla sam mu tko sam i kakva sam, a on je i dalje tu.. iz dana u dan iznenaduje, i obozavam ga upoznavati i dalje..
Pojednostavljeno shvacanje mog toliko kompliciranog zivotnog nastojanja da budem sretna.
To nije nesto sto ti netko moze dati jer ima viska kod sebe, niti ti moze to platiti.
Volim sto moje gluposti u glavi konacno imaju smisla do te mjere da shvatim kako su, ili potrebne ili apsolutno nebitne. Ali cinjenica kako ih s nekime mozes podijeliti, da netko zeli cuti ono sto ne moze vidjeti.. da zeli da mu pokazes sebe, onu koju najcesce skrivas, zbog koje te sram, zbog koje odbijas vidjeti samu sebe jer to nije nesto sto moze biti prihvaceno, je prekrasno. Je, svi smo pomalo ludi. Nase misli su ono sto zapravo jesmo i, iako se pred drugima mozemo pretvarati, pred sobom mozemo samo sutiti. Zato "o cemu razmisljas" je nesto cime te netko stvarno zeli upoznati.. zato toliko volim cuti odgovor.. neku nepovezanu, nejasnu reflekciju nasih najdubljih nesigurnosti, strahova, ali i srece.. upoznati nekoga kroz hodnike labirinta u kojem se i sam tesko snalazi iako ih je gradio, je nesto prekrasno. Samo lutati mislima drzeci se za ruke, znajuci da je uz tebe i da nece dopustiti da se izgubis sam u sebi. Tu zidovi padaju. I mozemo slobodno hodati sigurni u svaki korak, mirni jer jebeno poznajemo ovo mjesto.. poznajemo sebe..

Procitah: ''Moramo raditi ništa, samo tako ćemo biti totalno zajedno. Nema trošenja vremena na okolinu, na situacije koje nisu naše, na tek usputne prolaznike i treptaje okicama, nema ničega oko nas, nema nikoga, samo ti, samo ja, samo mi u svemiru.

Dakle, sve sam te lagao. Sa tobom bi radio samo ništa."

Nakon posla ostati i zapaliti cigaretu sa kolegicama..

Propustas svijet i svu zabavu koju nose putovanja s jebenim žurenjem s jedne tocke na drugu. Zaboravljas koliko je lijepo dok traju.. toliko silno zelis preskociti pocetke i gradenje necega jer su "pocetci uvijek teski". Nisu.. prelijepo je otkrivati nove stvari.. a to sto zudimo za nekom sigurnoscu.. jebiga, nas problem.. je, i nevjerojatno sam pametna, a prva bih da mogu jednim korakom u neke "sigurnosti". Zao mi je sto se nikome vise ne da truditi postici nesto.. svi bi stalan posao, najboljeg prijatelja, dresiranog psa, zavrseni faks, decka, vezu, brak, seks, znali sve, mogli sve bez da ista sebe uloze u dobivanje toga.. je, tesko je jer ponekad ne uspije, ali to samo znaci da nije za tebe.. i ne, nemoj odmah "onda nista nije za mene". Je, ali, trazis..

Ograniceni smo satovima, kalendarima, mobitelima.. neprestano imamo rokove, ciljeve.. a nitko ne razmislja sto sa onim vremenom izmedu.. dok cekamo, dok stojimo, dok se nista ne dogada.. koliko vremena prode u cekanju.. toliko vremena za vrijeme kojeg mozes raditi sto god pozelis..

Voljela bih.. moci tako.. voljela da me nije konstantno strah odbacivanja, pogresaka, ruznih rijeci, napustanja..

Iako, lijepo mi je, cak i u tim strahovima jer znam da su nerealni i samo moji.. i da ne moraju izaci iz moje glave, nego KREPAT u njoj i samo nestat. Well, trudim se..

Ostajati na cigareti nakon posla, gustati u nocnoj voznji doma.. uzivati u gutljaju vina u dobrom drustvu.. u svim usputnim stvarima koje nisu ni rokovi, ni ciljevi, ni moranja, ni vrijedni spomena..
U jutarnjoj cigareti, pogledu kroz prozor, promatranju plesaca na podiju.. jednostavno je sve prekrasno!

Moramo zivjeti i izmedu lijepih stvari, sve je to life..

Promijeniti svijet. Shvatila sam da je moguce. Da jedna osoba stvarno moze promijeni svijet. Nekako sam odlucila da ljutnja i mrznja nisu ono sto zelim. A tko zeli?
Svijet se mijenja i postaje ljepse mjesto za zivot kada odlucis podijeliti srecu, kada naucis oprostiti i prihvatiti, kad shvatis da ne moras raditi mjesta ruznim rijecima i da za sve postoji vise nacina.
Postanes jaci, samim time lakse podnosis mrznje koje vise ne vidis takvima. Ljudi ne zasluzuju da oprastas njihovu brzopletost, toleriras njihove ljutnje na cijeli svijet, njihovo nezadovoljstvo jer sto ti imas s tim?
Pa, i necu prihvacati negativu i prilagodavati joj se, zasto se oni ne bi prilagodili meni?
Ma svijet je ruzan, odvratan, neposten.. a ljepota je u ocima promatraca..
Dosta mi je prozivanja, Dosta da me pitajj zasto nesto radim. Zato sto se cini ispravnim, ne znam drugacije i ne mogu drugacije. Iskustvo je nesto sto unisti covjeka. Mislis kako sve znas, da poznajes sebe, a i dalje se iznenadujes.
Covjek moze promijeniti svijet. Onaj koji vidi, koji je oko njega. Ljepse je zivjeti kad drugima zelis dobro. Ne kazem da je lako. Daleko od toga. Ljudi su odvratni. Namjerno povrijeduju, ne biraju rijeci i nacine, rastuzuju, razocaravaju, ruse tvoje iluzije dok ih ti drzis kao nesto najbolje na svijetu. To je neka logika, ako je meni lose mora biti i tebi, ako je meni dobro nema tebi sta bit lose i boli me kurac ako ti je lose, naci cu nekog kome je dobro, a tebi nek bude lose negdje drugdje. Vjeruj da su rijetki oni koji ce se radovati tvojoj sreci iako ih i same tuga drapa i slama, kao i oni koji ce biti uz tebe dok ti se svjetovi ruse. Nije tesko.. uredu je biti sebi na prvom mjestu, ali je lijepo i biti drugome na prvom mjestu, a ljepse je ne zivjeti sam. Budite sebi na drugom mjestu i prvi kada treba biti bolja osoba. Jer bolje osobe cine ovaj svijet boljim..
(18. sijecnja 2018.)

Sjedim na kuhinjskoj radnoj povrsini i gledam balone od sapunice u zraku. Za neke stvari nikad nisi prestar. Onaj koji tako tvrdi jednostavno nije bas najinteligentniji. I zanimljivo je kako moj dah, unutar balona, lebdi nosen vjetrom dok ga okruzuje opna roze, plave, zelene carolije. I gledam koji ce najdalje otputovati.. koji je najveci, a koji najjaci. I zamisljam kako bi bilo da je u svakome jedan dio mene i mojih uspomena. Trenutci sjecanja traju toliko kratko, a ujedno mogu biti toliko prekrasni,ili odvratni, ili tuzni.. ili sve to odjednom..
Sjecam se kako sam imala puno igracaka,iako djetetu nikad dosta i sve brzo dosadi, ali ako se strga ili izgubi ipak placemo. Prva susretanja s onim " ne znas sto imas dok to isto ne izgubis". I mozda stvari i jesu zamjenjive, ali vrlo dobro se sjecam kada mi je majka u kupaoni rekla da nema smisla. Da je vec star,ofucan i ne zeli ga prati vise. Odsetala sam sa svojim bijelim misekom rozih usiju i zelenog partiklija s bijelim tockicama do kante za smece. Mozda lazem zbog nemogucnosti prisjecanja tolikih godina unatrag, ali bio je to moj prvi najtezi rastanak
(3. travnja 2018.)

Slozila bih se da trebam poceti pretakati i lijepe stvari u rijeci.. da vidis da nisam bas uvijek toliko lose. Makar, znas zasto pisem i znas da kada sam sretna ne gubim vrijeme na pisanje vec uzivam u trenutcima, ionako prebrzo produ. Moram ti se pohvaliti. Sretna sam. Ne stalno i ne uvijek, ali vecinom i generalno. Osjecam da ponovo pocinjem zivjeti, upoznavati ljude i zelim u taj novi zivot uci nevina kao dijete, bez predrasuda, mrznji, ogorcenosti, lazi i ostalih pizdarija. Zelim moci zivjeti bez obzira na sve od prije.. zelim vjerovati kako ce se vrata poceti otvarati kao na senzor cim im se priblizim! Nevjerojatnu volju sam dobila skidanjem ogromnog tereta, sto je razumljivo jer.. znas moju situaciju..
Sta hocu reci, to da cu puuno opreznije pristupati novim ljudima i vjerovati da dolaze s nekom svrhom, nekim razlogom i nekom lijepom pricom.. mozda se svemir konacno smilovao i odlucio se oduziti za sve pizdarije koje mi je priustio.. barem tezim tom vjerovanju..

Well, zao mi je sto se ne mogu ni sjetiti kada smo pricali.. i sto sve moras saznati preko mog "online dnevnika". Falis..

Mozda ne zelim pisati o lijepim stvarima jer ne zelim da se sjebu.. a za ove druge nekako, zelim da se sjebu, jel.. mozda stvarno traju toliko kratko i kad se sjebu, toga se ne zelim ni sjecati..

U svakom slucaju, mislim da je vrijeme za pozitivne promijene, pa i lijepe tekstove.. makar malo ljepse, ajd.. necu obecavati svasta :D

Pocela sam izlaziti! Konacno imam svoje cure! Svoju osobnu grupu podrske :)
Skoro ce biti godinu dana da radim na istom poslu. Sve je oke, ali zbog toga plesem manje..
Sa mamom je.. kako kada.. kada sam doma, dobro je i pita zasto ne idem nikamo van.. i dalje ne voli moje drustvo i kada mene nesto veseli.. ah, mama.. zna biti jako teska..
Buraz rastura faks, sve prolazi i full ga zanima.. ima genijalnu curku sa kojom je vec neko vrijeme i cak smo si i jako dobre prijateljice.

Eto, jedan od rijetkih sa posvetom, ali kako su svi ovdje anonimni, ne bus bil iznimka :P
Na poslu sam, pa ulovila koju minutu za naskrabati pismo. Sad ga prosljedujem golubu i saljem. Aj bok :*

Da nisam bila tamo, ne bih vjerovala. Oblaci su se razmaknuli i samo nad nama sunce je zasvijetlilo na pola minute.

Vozim, slusam muziku i sve je nekako lijepo.. dani su prekrasni i toliko imam volje..

Nekidan sam provrtila crne stranice bijelih slova i shvatila da bi bilo dosta toga. Iako me beskrajno strah, lijepe stvari su moguce, i lijepe stvari se dogadaju.. pa cak i meni.. na trenutke me uhvati jebeni pritisak u plucima jer je jednostavno sve toliko novo i nepoznato.. ali zasto sam uopce ikada prihvatila i pristala biti okej sa dobivanjem samo mrvica necijeg vremena, paznje, dobrote i blabla ostalih stvari.. nemam pojma.

Odlucila, da se necu ponovo zatvoriti zatvaranjem usranih poglavlja knjiga koje vise ne zelim citati. Well, mozda nije najpametnija stvar ikad, ali dat cu si sansu.. iz dana u dan je sve ljepse i zato vjerujem.. kao.. bar malo..

Okruzena sam prekrasnim ljudima, toliko ih volim i toliko mi je drago sto su tu.. nekako, kada sam pustila svu tu gorcinu, i ljudi su se poceli ciniti boljima, toplijima.. ocito, privlacis kako zracis..

Mogu se ja uvjeravati da sto god se dogodi je okej, realno-znam da je tako, ali me strah.. kao i da se sve dogada s razlogom..

Sa razlogom je zasvijetlilo.. i, to je mozda i najbitnije :)