Da nisam bila tamo, ne bih vjerovala. Oblaci su se razmaknuli i samo nad nama sunce je zasvijetlilo na pola minute.

Vozim, slusam muziku i sve je nekako lijepo.. dani su prekrasni i toliko imam volje..

Nekidan sam provrtila crne stranice bijelih slova i shvatila da bi bilo dosta toga. Iako me beskrajno strah, lijepe stvari su moguce, i lijepe stvari se dogadaju.. pa cak i meni.. na trenutke me uhvati jebeni pritisak u plucima jer je jednostavno sve toliko novo i nepoznato.. ali zasto sam uopce ikada prihvatila i pristala biti okej sa dobivanjem samo mrvica necijeg vremena, paznje, dobrote i blabla ostalih stvari.. nemam pojma.

Odlucila, da se necu ponovo zatvoriti zatvaranjem usranih poglavlja knjiga koje vise ne zelim citati. Well, mozda nije najpametnija stvar ikad, ali dat cu si sansu.. iz dana u dan je sve ljepse i zato vjerujem.. kao.. bar malo..

Okruzena sam prekrasnim ljudima, toliko ih volim i toliko mi je drago sto su tu.. nekako, kada sam pustila svu tu gorcinu, i ljudi su se poceli ciniti boljima, toplijima.. ocito, privlacis kako zracis..

Mogu se ja uvjeravati da sto god se dogodi je okej, realno-znam da je tako, ali me strah.. kao i da se sve dogada s razlogom..

Sa razlogom je zasvijetlilo.. i, to je mozda i najbitnije :)