Volim onaj nicim izazvan trenutak kada usred dana, guzve, posla pomislim na tebe. I obuzme me neka ugodna nervozica kao zaljubljenu klinku. I samo cekam doci doma i zagrliti te.
Volim kada te netko spomene pa mi glavom produ samo lijepe stvari.. kada me pitaju kakav si, a ja im jednu losu stvar ne mogu reci..
Volim sto se mogu posvetiti, koncentrirati na stvari koje obavljam, bez da imam hrpu briga i grceva u zelucu od dolazenja doma..
Volim sto mi je tvojim ulaskom u njega, moj zivot postao nesto prekrasno. Dugo nisam mogla reci da volim svoj zivot, da uzivam u njemu i da me veseli ono sto dolazi.. imam osjecaj da sam poslijednjih nekoliko mjeseci toliko napredovala, toliko naucila, toliko novih stvari iskusila, uvidjela kako neke stvari trebaju izgledati.
Volim sto me cekas, volim sto si tu, sto me smirujes.. sto si tu kada otvorim oci u neke glupe sate..