Volim onaj nicim izazvan trenutak kada usred dana, guzve, posla pomislim na tebe. I obuzme me neka ugodna nervozica kao zaljubljenu klinku. I samo cekam doci doma i zagrliti te.
Volim kada te netko spomene pa mi glavom produ samo lijepe stvari.. kada me pitaju kakav si, a ja im jednu losu stvar ne mogu reci..
Volim sto se mogu posvetiti, koncentrirati na stvari koje obavljam, bez da imam hrpu briga i grceva u zelucu od dolazenja doma..
Volim sto mi je tvojim ulaskom u njega, moj zivot postao nesto prekrasno. Dugo nisam mogla reci da volim svoj zivot, da uzivam u njemu i da me veseli ono sto dolazi.. imam osjecaj da sam poslijednjih nekoliko mjeseci toliko napredovala, toliko naucila, toliko novih stvari iskusila, uvidjela kako neke stvari trebaju izgledati.
Volim sto me cekas, volim sto si tu, sto me smirujes.. sto si tu kada otvorim oci u neke glupe sate..

Znas, ne mogu reci i dalje da mi nije neobicno, da se i dalje ne iznenadujem, da se i dalje ne zaljubljujem svakog dana. Ponekad djeluje toliko nestvarno da bih plakala jer ne znam kako drugacije izraziti takvu emociju. Nekad ga samo gledam, koliko je prekrasan, u svemu sto radi.
Nisam ni znala da mi je jos toliko "prvih puteva" ostalo dok ga nisam upoznala. Ovo je jedna sasvim drugacija metoda i nacin ucenja. Lijepo je osjetiti da ne moras uvijek svu krivnju preuzimati na sebe vec ju mozes i podijeliti. Lijepo je i osjetiti ono "dvoje smo u ovome". Polako, oprezno, poprilicno nesigurno i nespretno ucim kako je to kad nisi sam, kako je to kad nekome mozes vjerovati, i kako je to biti stvarno nesebicno voljen.. kada te netko slusa, postuje, gleda i vidi.
Znas li kako je po prvi puta osjetiti nekoga cijelom dubinom tijela nakon toliko vremena davanja istog na najplicoj mogucoj razini? I to shvacam tek sada, tek s njim..

Dani su odjednom poceli gubiti onu neku svakodnevnu, cesto neobjasnjivu i sveprisutnu tezinu. Lakse ih podnosim kao i sva sranja koja mi serviraju jer znam da cu te navecer zagrliti, da me neces osudivati ako sam lose volje i da ne moram glumiti srecu. Ne moram glumiti! Da sam divna, kada nisam, da nisam sjebana, ako jesam.. jer si tu.. sa mnom takvom kakva jesam.. jer prihvacas i one dijelove mene koje i sama tesko prihvacam.

Volim koliko pozitivno utjeces na mene. I koja je razlika izmedu vrijedanja, uvjeravanja da sam "nekakva", ponizavanja i jednog "sve mozemo skupa". Znas, tesko je jednu nesigurnu, slomljenu, sumnjicavu i nepovjerljivu djevojcicu razuvjeriti i ponovo uvjeriti da pocne vjerovati u sebe i to da nije onakva kakvom su je drugi crtali. Pomogao si mi da shvatim kako je moguce.

Pocela sam se veseliti vikendima jer konacno imam nekoga tko ih zeli provoditi sa mnom.. i apsolutno me veseli svaki od njih..

..i tako.. na poslu.. ubili mi volju.. blah.. drugi put