Znas, ne mogu reci i dalje da mi nije neobicno, da se i dalje ne iznenadujem, da se i dalje ne zaljubljujem svakog dana. Ponekad djeluje toliko nestvarno da bih plakala jer ne znam kako drugacije izraziti takvu emociju. Nekad ga samo gledam, koliko je prekrasan, u svemu sto radi.
Nisam ni znala da mi je jos toliko "prvih puteva" ostalo dok ga nisam upoznala. Ovo je jedna sasvim drugacija metoda i nacin ucenja. Lijepo je osjetiti da ne moras uvijek svu krivnju preuzimati na sebe vec ju mozes i podijeliti. Lijepo je i osjetiti ono "dvoje smo u ovome". Polako, oprezno, poprilicno nesigurno i nespretno ucim kako je to kad nisi sam, kako je to kad nekome mozes vjerovati, i kako je to biti stvarno nesebicno voljen.. kada te netko slusa, postuje, gleda i vidi.
Znas li kako je po prvi puta osjetiti nekoga cijelom dubinom tijela nakon toliko vremena davanja istog na najplicoj mogucoj razini? I to shvacam tek sada, tek s njim..

Dani su odjednom poceli gubiti onu neku svakodnevnu, cesto neobjasnjivu i sveprisutnu tezinu. Lakse ih podnosim kao i sva sranja koja mi serviraju jer znam da cu te navecer zagrliti, da me neces osudivati ako sam lose volje i da ne moram glumiti srecu. Ne moram glumiti! Da sam divna, kada nisam, da nisam sjebana, ako jesam.. jer si tu.. sa mnom takvom kakva jesam.. jer prihvacas i one dijelove mene koje i sama tesko prihvacam.

Volim koliko pozitivno utjeces na mene. I koja je razlika izmedu vrijedanja, uvjeravanja da sam "nekakva", ponizavanja i jednog "sve mozemo skupa". Znas, tesko je jednu nesigurnu, slomljenu, sumnjicavu i nepovjerljivu djevojcicu razuvjeriti i ponovo uvjeriti da pocne vjerovati u sebe i to da nije onakva kakvom su je drugi crtali. Pomogao si mi da shvatim kako je moguce.

Pocela sam se veseliti vikendima jer konacno imam nekoga tko ih zeli provoditi sa mnom.. i apsolutno me veseli svaki od njih..

..i tako.. na poslu.. ubili mi volju.. blah.. drugi put