Sjedim na kuhinjskoj radnoj povrsini i gledam balone od sapunice u zraku. Za neke stvari nikad nisi prestar. Onaj koji tako tvrdi jednostavno nije bas najinteligentniji. I zanimljivo je kako moj dah, unutar balona, lebdi nosen vjetrom dok ga okruzuje opna roze, plave, zelene carolije. I gledam koji ce najdalje otputovati.. koji je najveci, a koji najjaci. I zamisljam kako bi bilo da je u svakome jedan dio mene i mojih uspomena. Trenutci sjecanja traju toliko kratko, a ujedno mogu biti toliko prekrasni,ili odvratni, ili tuzni.. ili sve to odjednom..
Sjecam se kako sam imala puno igracaka,iako djetetu nikad dosta i sve brzo dosadi, ali ako se strga ili izgubi ipak placemo. Prva susretanja s onim " ne znas sto imas dok to isto ne izgubis". I mozda stvari i jesu zamjenjive, ali vrlo dobro se sjecam kada mi je majka u kupaoni rekla da nema smisla. Da je vec star,ofucan i ne zeli ga prati vise. Odsetala sam sa svojim bijelim misekom rozih usiju i zelenog partiklija s bijelim tockicama do kante za smece. Mozda lazem zbog nemogucnosti prisjecanja tolikih godina unatrag, ali bio je to moj prvi najtezi rastanak
(3. travnja 2018.)