Neke faze u životu nikada ne prođu. Samo se smanjuje njihov intenzitet.
I one se uvijek vraćaju, one su ono čemu se uvijek vraćamo. Kao da nas netko protiv naše volje ubaci u pokvareni vremenski stroj. I umjesto da budemo sretni, mi se sjetimo one male djevojčice u wc-u škole. Kako plače, kako očekuje pomoć usred sata dok sama promatra svoju razmazanu maskaru u ženskom wcu.
S vremenom naučimo samo da od plakanja nema ništa. Da postoje vanjsko i unutarnje plakanje i da smo osvojili reward za prelazak na taj novi nivo. i plačemo bez riječi. i više ne očekujemo pomoć. Jer ono što će ti ljudi dati nije ono što želiš čuti.
Nikad im ne pokazuj gdje te boli.. jer će grubo dirati to mjesto, grebati, otkidati, čupati i udarati.. i na kraju prstom upirati u masakr tvoje duše.
Ljudi to rade jedni drugima iako znaju koliko boli. osvećuju se za vlastitu bol.
Post je objavljen 13.11.2014. u 10:12 sati.