Ima ljudi koje nikada ne prestanemo voljeti.
Čak i kada odu od nas. Bez pozdrava, bez opravdanja, bez riječi. Čak i kada odemo od njih.. bez razloga. Ne zato što to želimo već zato što nam se putevi tokom života spajaju na samo nekoliko mjesta. I uvijek ih se sjećamo. Ostavljaju nam mnogo uspomena. I ljuti smo na njih jer su stalno prisutni ,a kada bismo i htjeli nešto reći, kao onda.. njih nema..
i koliko god ljubavi protekne kroz naš život..
Uvijek ih se rado sjetimo, uvijek sa određenom dozom radosti govorimo o njima.. i film nam se odigra pred očima svaki put..
Reći da nam nedostaju bilo bi ludo jer samo jedan telefonski poziv značio je susret s kojim sudbina nije imala ništa. Samo jedan poziv na koji se nećemo odlučiti.. i pustit ćemo da nam nedostaju i dalje..
Ima ljudi koji nam promjene život svojim ulaskom u njega. Možda ih zato toliko volimo?
Slučajan susret bio bi nemoguć. Njega se ne može sresti. On se ne kreće mojim putem i nikada se nije miješao u njega.. kao i ja u njegov. Ono što bi nas uvijek ponovo spajalo upravo je ta želja koja u određenom trenutku postane prevelika. Znam da misli na mene, zna da mislim na njega..
On je najdivnija osoba na svijetu. Onaj koji je uvijek znao što mi treba, što trebam čuti, osjetiti.. jedini koji kada je pitao kako si provela dan nije na tome i stao, nego je pitao dalje..
On je osoba koju ne treba preboljeti.
Post je objavljen 23.11.2014. u 12:03 sati.