Pronadji neku srecu u toj tuzi. Makar da bude malo manje tuzna, vise smislena, barem ona koju mozes ne prezhivjeti nego prezivljavati. Jer ono sto ne mozes mijenjati, moras prihvatiti. Smij se iako se iznutra paras...kao stara tkanina, do koje i onako nikome nije stalo. Mozda ne mozes promijeniti svoju tugu, ali uvijek mozes usreciti druge. Neka ona ima smisla. neka barem nesto ima smisla ako ves nemas ti. I da, naravno, nece to cijeniti, popljuvat ce te gotovo svaki put i svakom svojom intervencijom u otvaranju sebi vrata svoje srece ostat ces jadan, prazan, pomien jer si navikao. Ali sto ti drugo ostaje? Hodaj i vuci noge po netaknutom snijegu ili bljuzgi, izgazenom blatu...to ti je blize. I osjecaj kako ne osjecas prste na nogama. I pozeli...kada bi barem svaki osjecaj mogao ne osjecati.