Kao da sam napokon toliko prazna da čak više nemam riječi za to. Nemam volje. Zadnji komadić nade, jebene vjere u ljudsku dobrotu, ljubav, odraz u tuđim očima, ne može biti bolje...kad se ponovno nekome otvoriš s toliko povjerenja i daš mu golo srce na rukama jer misliš da su njegovi prsti čarobni i da ti svojim dodirom neće nanjeti bol. ali ponovno, to je toliko dobro poznat osjećaj da mogu reći kako nisam iznenađena. Nije li tužno kad možeš reći da si već navikao na bol? kako i kada započeti novi niz praznih vjerovanja kad se gotovo nitko nije pokazao kao iznimka? I da, jutra su i dalje najbolnija...oni trenutci kad se snovi miješaju sa zamucenom slikom poluotvorenih očiju, kad se boris da ostanes...i gledam u sat i te brojke koje se nenormalno brzo izmijenjuju i pitam se hocu li uskoro moci ustati...skupiti snage...i drugima pricas kao da nije vazno, a odjednom spavas s mobitelom ispod jastuka...jebi se, lazljivica si...itekako ti je stalo.
Iako emotivno nesto bolje i dalje dozivljavam mentalne blokade. I ne mogu, i ne zelim...makar bi trebala.
Spoj dvaju svjetova koji funkcioniraju samo ako funkcioniraju oba. "Jebi se, slaba si...zar mislis da je ikoga briga...pa nitko ne osjeca tvoju bol" i kazu "nemoj dopustiti da mu budes ista manje od prioriteta" ioako bi se zadovoljila i s tim da mu budem najdraza opcija. "Jebi se...moras otici, jebes vidljive i nevidljive suze, pale i srusene snove, sate u samoci ili izgubljene u masi". Moram, ali ne mogu jos...
Zasto neprestano trazis razloge bez da ti ih ja dam?
Zasto mi neprestano dajes razloge bez da ih ja trazim?
Post je objavljen 17.01.2017. u 17:28 sati.