.. samo vu reci da boli. ni u jednom trenu do sada se nosam osjecala toliko napustenom i zivom. toliko zeljnom. Toliko povrijedenom da znam sa mogu i zasluzujem bolje. Toliko spremnom otici.
I dok sam jos jutros spremajuci se za novi dan promatrala svoje crte lica u ogledalu. Svoje oci.. taj pogled koji nije bio moj! Taj mali neobicni oziljak ispod lijevog oka.. Shvatila sam da zapravo nista ne ostavljam. Znas, tesko je reci.. odakle uopce krenuti! Tesko je bilo reci je li ta odluka bila ispravna ili ne.. no svakim korakom bila sam sigurnija u svoje noge. Dala sam im svu odgovornost i pustila ih da me vode, bez razmisljanja.. i krenule smo. Prazne glave sa bezbrojnim mislima negdje izmedu svijesti i podsvjesti i bezbroj odvratnih uspomena. No vise kao da me ne doticu, kao da me vise ne mogu povrijediti.. kao da sam pobijedila. Osjecala sam kao da sam srce ostavila negdje zajedno s tugom kojom je bila prozeta.
Uglavnom, moje ime je Megi. Imam 16, skoro 17 godina. Mozda sam to trebala napisati na pocetku?
Do jutros sam zivjela sa starcima. Ne mogu reci da sam imala tezak zivot, problem je uvijek bio sto sam htjela vise od toga sto sam imala. Mozda sam kriva ja, a mozda je krivo vrijeme, vrijeme u koje sam rodena.
Nakon silnih boli pitas se mozes li uopce vise ista emotivno osjecati. Svojim postupcima dodavali su cigle i betonske ploce mojim zidovima.. jednostavno otupis.. emotivno otupis.. iako zelis, ne osjecas.. ravnodusna si prema ljubavi kao prema komadu stakla na podu. Gledas kroz nju i ne vidis razlog zadrzavanja pogleda.. pa sam otisla. Nisam ni znala da se nikada necu vratiti. Odjednom, kada shvatis da si otisla, da te nista vise ne sputava, da te vise nista ne moze zaustaviti jer ti vise nista ne znaci.. osjetis slobodu, slobodu kao nikad, prazninu i jednostavno ne znas gdje krenuti jer mozes svugdje, a nemas kamo.. odjednom uzivas u suncu koje napokon primjecujes.. posvecujes mu cijeli trenutak koji traje koliko god treba.. i konacno upijas zivot oko sebe koji je uvijek samo prolazio. Osjecas boje koje si do sada samo vidio. Osjecas toplinu, dragost kada vidis druge ljude koji imaju nekoga.. kao i sve sto ima svrhu.. i vjerujes kako ces ju i ti ubrzo imati jer je zivot sada jednostavniji i svrhu imas samim svojim postojanjem. Bez tih odvratnih, bezobraznih ljudi koji cekaju svaku priliku da te povrijede svojim rijecima i postupcima. Koje gledas kao siroce kojem su odveli roditelje, ocima punih nevjerice, ''zar takvi ljudi uopce postoje?'' Kakav je to svijet? Cojeli zivot kao da sam u novoj okolini na koju se ne mogu naviknuti, nikako prilagoditi.. toliko sam prazna i spremna primiti sve novo. U meni ima mjesta za sve, za sve vas. Toliko sam sretna.. toliko spremna. Napokon.. sretna u svojoj tuzi, svojoj samoci, svojem tijelu, sretna sa svojim mislima.. osjecala sam ljubav prema nepoznatom, divila onome sto ne znam, ali jednako tako i shvacala da cu to voljeti samo dok je daleko i da cim se priblizi moja ce ljubav pronaci mjesto u nekim drugim daljinama..
Post je objavljen 09.01.2017. u 12:29 sati.