FlowerPower
nedjelja, 10.10.2021.
Normalna?
bok ljudi.
bok.
tu sam, bez brige.
živim.
dišem.
postojim.
nedjelja je, kišno vrijeme, vani jesen, a moji suncokreti još uvijek stoje ponosni.
volim ih.
nisam izašla iz kuće, osim na 15 sekundi kad sam Maca pustila van i pomazila ga još jednom prije "rastanka".
vratil se 10 min kasnije da se još mazimo. i sad smo na kauču već satima.
spavamo i mazimo se.
u međuvremenu sam spekla punjene pljeskavice, pomfrit.
pa sam odlučila zmiksati sastojke za biskvit. nisam mala od kolača, ali daj mi običan biskvit i ja najsretnija!
stavila sam smjesu u kalupe za muffine čisto da mi je veći gušt papati ih :)
onda sam umijesila smjesu za kruheke.
prefine, tople, mekane kruheke. peku se na tavi bez ičega. fino fino!
i tak, prava kišna nedjelja.
naišla sam malo prije na jedan video od Abrahama Hicksa i krenula ga slušati.
izmami mi osmijeh na lice.
to sam ja. vjerujem u moć misli. vjerujem u energiju, da smo vibracijska bića i da možemo kreirati vlastite živote.
jel radim to full? ne baš. ali vjerujem.
vjerujem da je sve moguće, vjerujem svemiru da zna najbolje za mene, i vjerujem da sam na dobrom putu.
možda i nisam, ali pošto vjerujem ovome svemu, lakše mi je prohodati kroz taj put.
kad mi se desi neke "loše", ne stavljam fokus na pitanja zašto, kako, zbog čega,... već vjerujem da mi se moralo desiti da bi došla do nečeg boljeg, većeg.
kaj to nije super? nije bitno u kaj vjeruješ, bitno je kolko te to spasi i umiri dušu.
ima ljudi koji ovo ne razumiju. koji ne razumiju mene.
koji okreću s očima na moj način razmišljanja.
naizgled sam jedna obična, zabavna, smiješna cura, otkačena i kul, ali kad krenemo o nekim temama, sve ovo gore izađe iz mene i rijetko ko ima volje nastaviti dalje s menom.
ja jesam easy za druženje, fakat jesam. ali imam tu neku dubinu u koju se pojedinim ljudima neda ulaziti. jer to znači da moraju otključati i svoje dubine da bi se mogli naći s menom na nekom levelu.
a to rijetko ko želi. svi trpaju ključeve pod tepih i šute i ne pitaju i ne traže.
jer... bolje je. dobro je ovak.
nekad poželim i ja biti takva. da se mogu uklopiti, da ne ispadam drugačija i čudna i "teška" za družiti se. zbilja mi to nekad teško pada.
ali nemrem. neću.
neću da mi život prođe na takav način. da sam se prilagođavala, držala se tema i pravila većine, samo da me prihvate.
ne.
hoću više! hoću glasnije! hoću jače! hoću dublje!
( lol, ovo zvuči malo onak... seksi ;) )
ali da. život je puno veći od onoga kaj misliš da život jest.
ne mora biti težak. nije nepravedan.
sve je stvar percepcije. i tvojih odabira.
svako bira ono kaj misli da zaslužuje. a ja znam da svi zaslužujemo bolje.
možemo bolje i ljepše. sve nam je dostupno. i sreća i zadovoljstvo i zabava, treba se otvoriti prema tome i to onda počne stizati.
ja, na primjer, vjerujem višim silama. ponavljam, kad me zadesi neki problem, prepustim se tim nekim silama.
al nije uopće stvar u silama. stvar je u otpuštanju.
nije uopće bitno kome vjeruješ, bitno je da imaš vjere i otpustiš i prepustiš se. na taj način problem se smanjuje i tvoj fokus ide prema nečem drugom. problem više nema kontrolu nad tobom i polako nestaje.
kaj to nije olakšanje? kaj nije dobro razmišljati na takav način?
meni to super odgovara! i rado bi da i drugi probaju, da se prepuste i da vjeruju.
mislim da na taj način čak stičeš i bolju intuiciju.
počela sam tolko vjerovati intuiciji, čak i da me krivo odvede, nema veze. u svemu možeš neke naučiti, nema pogrešaka. trebalo se desiti.
nekad me moje vjerovanje osjećaju dovede u nezgodne pozicije.
obožavam slušati osjećaje i emocije, iako mi glava govori neke drugo, ja ju ignoriram. neću uopće čuti kaj mi ima za reći.
ne zanima me.
jer sam uvjerena da srce zna bolje. pa makar bila povrijeđena.
jer previše volim taj osjećaj srca, da bi slušala glavu i "spasila" se.
neću provesti život u pilot moodu.
no way.
idemo po sve! i suze i tugu i boli i najveće ljubavi!
vrijedi svake sekunde, aj promis.
i dalje tinderujem i fejs-dejtam, i dođe tak neko za koga osjetim neke kaj nemrem objasniti zake. nit se trudim shvatiti, nije me briga. samo bi se izludila da uključim mozak i počnem tražiti unutra zake da i zake ne. previše je to posla.
ak je filing tu, onda je tu s razlogom. i meni se to sviđa iz nekog razloga.
ali...
sjebe me koji put.
ostavim trag, dobar osjećaj i neki utisak dečkima s kojima ne vidim da imamo neke šanse.
i drago mi je da ostavljam tragove, zbilja je.
al onda dođe taj neki koji me uopće nemre shvatiti, a sad on ostavlja trag na meni.
a ja do njega ne dopirem.
i onak, dokle više? znači, osjećaaam. osjećam te po cijelom tijelu, ali nemremo? zake?
kaj je to u meni da i dalje proživljavam takve situacije, osobe?
jel se branim od prave stvari, pa padam na krive?
ali znam kaj zaslužujem. znam ko sam.
ima jedan odličan quote:
the only reason why I still believe in love, is because of the way I love.
wow!
daaa! kako samo volim, bože moj, kako mogu voljeti.
ludo!
slobodno!
bezuvjetno!
zdravo!
zake onda titram na one koji to ne mogu? koji se boje? koji trpaju ključeve ispod tepiha i nemaju nikakvu namjeru otvarati vrata za koja čak ni ne znaju da postoje.
znaš kaj mislim? znala sam par put pročitati da se nekad nađeš s nekim ljudima kojima baš ti trebaš u tom trenu da bi skužili neke u veze njih samih.
i oke, lijepo, neka.
ali... do kad? imam osjećaj da otkrivam neke nove vidike drugim ljudima, i nakon kaj dobiju od mene to kaj su trebali, nastavljaju dalje bez mene.
a ja? kaj ja trebam? koga ja trebam?
nikoga?
jedan dečko mi je rekel da baš voli ljude ko ja, pozitivne bez obzira na probleme koje imaju.
a ja sam mu na to rekla mi je nekad dosta više biti vjetar u leđa drugim ljudima. bacati ih u visine i vikati odozdola: možeššššš, ajdeeee, možeššš!
vjerujem u svih njih i teram ih na više i bolje i obožavam to, zbilja.
ali hoću i ja malo tog vjetra.
hoću nekog da i mene baca. kolko god vjerujem u sebe, bilo bi lijepo imati još nekog ko vjeruje u mene, pogotovo u onom trenu kad mi vjera pada.
bilo bi lijepo... :)
al eto.. da sam malo normalnija, i da ne pokazujem okolo svijetu kak funkcioniram i kak razmišljam, možda bi već nekog i ulovila.
sad tu malo cvilim opet, a opet vjerujem višim silama i svemiru i kome god treba, i znam da je moja osoba tu iza ugla :)
fakat znam :)
samo me ulovi žuta minuta jer kasni! :P
zapravo me najviše pogodi to kaj se sretnem s ljudima s kojima kliknem na površini, ono, zajebancija je super, smijeh non stop, al kad otvorim svoja vrata, oni mi zatvore svoja pred nosom.
pa se naljutim na sebe jer sam ih uopće otvarala nekome ko ne razumije.
onda obavim jedan good talk sama sa sobom i opet budem okej.
jer na kraju volim sva svoja vrata i sve svoje prostorije. jer se usudim pokazati ih no matter what.
na smrtnoj postelji budem zahvalna samoj sebi, zadovoljna samom sobom kolko sam bila hrabra i snažna, a ujedno i tolko nježna :)
volim se baš. volim svoja muda i volim svoje osjećaje i svoju glavicu.
vjerujem si i znam da radim dobro.
hvala ti, Kaja.
:)
etogac.
opet zadovoljno završavam ovaj tekst.
nije uopće loša stvar ovaj blogić. jedva čekam pročitati ga s odmakom. da vidim kolko sam tupava ili mudra bila :D uglavnom, mislim da se jedan osobni rast jasno vidi ;)
eeee, imam novu tetovažu ofc!
mjesec )
nemrem opisati kolko mi je duša mirna i u čudu kad vidim puni mjesec na nebu.
ma i ne samo puni.
općenito sam postala općinjena mjesecom. wow.
no dobro.
dosta.
Kaja over&out.
#staycool #stayyou #beyou #loveyou
