FlowerPower
ponedjeljak, 26.10.2020.
Što i kako? Ko zna....
Yellow!
Jučer sam shvatila da sam svoj prvi post napisala prije godinu dana!
Đizs! Godina dana?!?
Mislim, možda je to malo vremena, a možda i puno, ovisi kak gledaš... ali onak, proletilo je! Kaj sam radila u tih godinu dana?
Nemam pojma...
Bože moj, treba mi tri života da bi uspjela napraviti sve kaj sam naumila.
Postati sve kaj hoću biti.
Kasnim sa svim, nekad mi se čini...
Za mjesec dana ulazim u trideset i treću godinu života. Kasnim.
A onda opet, osjećam da mi najbolje godine tek stižu.
Pa ti sad znaj.... jel sam u zaostatku, jel sam propustila najbolje godine, ili sam tek sad tolko mudra i zrela da napokon znam kaj hoću.
A znam li?
Ima dana da znam, pa ima dana da niš ne znam.
Bože, hoću li ikad doći u neki balans, neku ravnu liniju, "pravi" put da napokon mogu reći- e da, to je sad to!
Mislim da samo moram manje misliti. Onak, just stop it. Just let it go.
Dobro je sve.
Al zbilja.
Naravno, da idem u dublja promišljanja, razmišljanja, našla bi nekolicinu stvari koje bi onak mrsko gledala -.- i mislila si:
a pa daaaaaj više! jel se možeš smiriti? jel možeš prestati misliti o stvarima koje se nikad ne budu desile, o stvarima i ljudima koji nikad ne budu u tvojem životu dobili mjesto koje zaslužuju, jer ti sama
zaslužuješ bolje...
Nekad se zbilja zaboravim. Zaboravim kolko mogu, kolko znam, kolko sam sposobna i kolko vrijedim.
I onda se guram u ta neka mala mjesta, di uopće ne stanem zapravo, di uopće nema mjesta za mene, pa se naljutim i raživciram jer zaaakeee nemrem proći? Daj pusti me unutra, moram ući unutra...
A unutra shit.
Naizgled velika palača, ali prazna i hladna.
I znam da bi unutra bila usamljena i nesretna, no moja luda glava hoće i hoće probati! Pomislim si- možda je to za mene. Možda je to moj put. Kak mogu znati da nije?
I zake mislim da nije i da mi treba neke skroz drugačije kaj sam si ja zamislila?
Kaj ak od svih ideja i vizija koje imam za svoj život, mi zapravo dođe neka deseta koju ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti?
Ali znaš kaj? Sanjam to sve. Zapravo u svojim snovima vidim stvari koje su mi kakti došle, a u stvarnosti ih nisam takvima zamišljala.
Znači, konkretan primjer, naravno, moj životni partner. ( kužiš pattern? skoro svi postovi su mi o ljubavi, koja mi očito tolko fali, jel? a ja snažna, neovisna, samostalna žena!! )
Zamišljam romantiku na najjače! Ono, ljubav do groba! Uzajamna ljubav do kraja života, koja ne blijedi, koju osjetiš tolko jako samo dok se pogledate i osmijehnete jedan drugom, u tom pogledu točno znaš kolko je sati.
On sjedi na kauču, ja stojim kod svojeg štafelaja i crtam pejzaže, ne moramo se dodirivati svakih pet minuta, ali taj pogled i taj smješak... bože, ljubav! <3
Zamišljam ludosti. Svakakve ludosti do kraja života. Da šetamo, i odjednom počnem skakati jer mi je tak došlo, i počnem pjevati i grliti drveće, mirisati biljke, slikati leptire na cvijeću, a on me milo gleda i smješka se i misli si:
"ajmee, kolko je volim! Volim je sto put više od toga kolko ona sama voli život."
Da me ne gleda ko da nisam normalna kad se samo dignem sa stolice i počnem plesati <3
Zamišljam nekoga ko me pušta. Ko me ne osuđuje, i kome nije čudno i glupo i besmisleno to kaj radim. To kakva jesam.
I samo me pušta da budem svoja i to mu je super i od mene može naučiti kolko je život lijep i kolko ga zapravo jako možeš voljeti.
I da ne moramo psihički ostariti, i da se ne moramo rastužiti jer više nismo u cvijetu mladosti, i da uvijek i zauvijek možemo biti luckasti i zabavni i jednostavno prihvaćati sve kaj nam se nalazi na putu.
Naravno da bude loših dana, ali skupa bumo svjesni da nam niš ne mogu, i da u svakoj težoj situaciji izlazimo još jači.
Oh bože, ima li takvih?
A onda, s druge strane, mogu se i zamisliti s nekim ko ne pozna ovakav način života, neko ko nije upoznal tolko ljubavi u svojem životu do sad.
Možda uz mene bude, vjerujem da je to vrlo lako moguće.
I am so easy to love, iako sam nekoć mislila da sam nemoguća. Ali u ovih dvije godine soliranja sam shvatila da to nije istina. Totalno sam jednostavna, ljubavna, razumna, topla i nježna.... samo pod rukama prave osobe :)
Isto tak mogu voljeti svakoga. Za svakog imam ljubavi. Barem tak mislim sad... ne znam. Tak osjećam.
Da bi mogla dati puno ljubavi osobi koja me privuče. Naravno, ne privlače me svi i svašta.
Uvijek određena energija pronalazi put do mene.
I kad to prepoznam i osjetim, otvorena sam dati sve. Bez zadrške.
Mogla bi voljeti sve nedostatke, sve ono čega se sramiš, sve ono kaj ne voliš kod sebe. Kad si ljut, kad si žalostan, razočaran,... tu te volim najviše! Da.....
Vratimo se na nezamišljeni ljubavni život. Onaj koji je drugačiji od onog kakvog zamišljam i o kojem maštam.
Da... kak sam rekla, možda me takav jedan (s)nađe i kaj sam onda? Kaj ak nisam stvorena za ljubav kakvu zamišljam? U ovom životu npr.?
Jer realno, ne osjećam nikakvu potrebu biti nečija supruga i majka. Osjećam da nemam dosta vremena u ovom životu za to.
Još sebe nisam odgojila, spremila, pripremila,.... a sebi sam za sad, ipak na prvom mjestu.
Za sebe hoću velike stvari! A za mene velika stvar nije roditi dijete.
Dok mi je npr., veća stvar biti nekome sva ljubav i potpora ovog svijeta! To mi je zbilja onak,... posebno <3 Ti i ja. I niko više. ( kad pogledaš, ovak se mogu obraćati i djetetu, ali..... )
Znači, ja.
Nekak si mislim, i znam reći, da sam na pola života. Što bi značilo da budem živjela do 66e godine. Nekom malo, nekom puno, meni dovoljno. Ne znam... pitaj me kad dođem u te godine di mi je bila pamet kad sam ovo pisala.
I još uvijek sanjam neke neodsanjane snove, za koje se bojim da niti ne budem ostvarila. Još uvijek se nadam ostvarenju same sebe u totalno jednom drugačijem obliku nego sad.
Sanjam i maštam o sebi kao o nekoj desetoj osobi, vanserijskoj, totalno out of this world.
Da sam hrabra i odlučna, da sam tolko čvrsta u svim svojim naumima, da se potpuno izbacim iz svih granica i okvira!!
Da se apsolutno, sto posto ne uklapam u ovaj svijet.
Da ne prihvaćam ova pravila, da ne slušam masu, da odbijam biti smirena, tiha i.... normalna.
Hoću biti "nenormalna". Hoću od svojeg života napraviti lom! Ono, hoću biti Marie Curie, ali u nekom drugom području, nekom svojem ludilu.
Ona je imala tu moć, taj talenat s kojim se rodila. Ja još nisam sigurna koja je moja, ali tolko ju želim naći!
Ona je bila predodređena za uspjeh, za velike stvari, vanserijeske stvari! I nije uopće trebala pristati na djecu. Jebiga, tak mislim. Prvenstveno je bila za karijeru kemičarke, izmuteljice, a tek onda za majčinstvo.
Čak mislim da ju je to kočilo. Sputavalo.
Naravno da obožavaš svoju obitelj, kad ju već imaš- nemreš drugačije ako si iole normalna osoba.
Ali,.... da je mogla sama, mogla je. Mogla je vjerojatno i puno više!
Mogla je i bez muža, ali drago mi je da je uspjela naći i imati nekog takvog u svojem životu. S kim je mogla dijeliti svu svoju radost i tugu. To nam svima treba.... ( naravno, prebolno je bilo kaj je ostala tak brzo bez njega. mislim da veću bol nije i ne bude osjetila. jer on joj je bil sve... tužno.. )
E da, tak i ja hoću. Napraviti neku veliku stvar u svojem životu. I ak to zahtijeva ne imanje obitelji, so be it.
Ak budem ikad imala obitelj, to bude značilo da nisam uspjela sama sa sobom, pa sam se odlučila okušati u ulozi majke i supruge.
Ajme, ne :(
Proglasite me ludom, kak god hoćete,... ali moj smisao života je biti sretan i ispunjen, raditi stvari koje te vesele, biti hrabar i ići za svojim osjećajima ma kaj god okolina rekla.
Svi već znamo da nam okolina nalaže neka nepisana pravila. Da si čudak, da si podbacila ak nemaš djecu, muža,.... ali... kaj ak nekima to nije dovoljno?
Jel možete to shvatiti? Ma uostalom, nije na vama da shvaćate.
Na vama je da gledate svoja posla, i pustite druge da žive.
Samo zato ak vama nije jasno, i ak je vama nenormalno, ne znači da je svima.
To je onak, prva stvar koju svi moramo osvijestiti.
Život.
Mislimo da svi moramo imati isti.
Bože, koja zabluda.
Neki su jednostavno predodređeni za drugačije stvari.
E sad, di sam ja stala?
Da...... mogu imati zamišljenu ljubav života, mogu čak i roditi djecu, ko zna,... ak se zaljubim tolko u svojeg partnera koji je divan, predivan da mu odlučim roditi dijete ( vidiš, njemu... da njemu rodim dijete. a sebi? teško... nemam to u sebi i dalje. ali samo zato jer trenutno nemam taj osjećaj, apsolutno ne znači da nikad nebu došel. spremna sam na sve. nemrem znati kad mi se može okrenuti... just go with the flow if it makes you happy ).
A mogu biti i samostalna kreatorica svemira. Sama ili s nekim, još bolje. Mogu i to prihvatiti, to bi mi bilo draže.
Jel se tu uklapa uopće ljubav o kakvoj maštam? Ili mi je dovoljno da imam nekog koga volim, ko me voli, ko me podržava i ko je tu.
Samo da je tu. Da smo skupa tu.
Ne trebaju nam padati zvijezde s neba cijelim našim putem, ali da smo si uvijek tu, blizu. Kod srca. I da to znamo.
Jel mi to dovoljno? Pa možda i je.
Ak krenem ganjati sebe i svoje snove, rado bi nekog kraj sebe na tom putu. Da nam je lijepo i toplo, ali da sam tolko slobodna da mogu i dalje raditi stvari do kojih mi je abnormalno stalo.
Da, to bi bilo lijepo.... Ne izgubiti sebe u drugome, ne postati taj neko, već još više biti potpun i svoj, uz svu podršku i ljubav svojeg partnera.
Ti i ja. I niko više.
Skupa, u vlastitoj slobodi.
Oh, živote. Jedva te čekam, da vidim kaj mi nosiš. Jel malenu Nevu ili karijeru umjetnice koja sipa svu svoju ljubav i energiju na platna i oko platna... ko zna! <3
Živi bili pa vidjeli :)
Eto... dosta od mene, kasnim na jogu :D
Čujemo se :*
Kaja over&out.
#makeyourdreamscometrue #doitwithlove
