FlowerPower
subota, 23.05.2020.
Babies.
Hello.
Evo jedna tema koju inače izbjegavam.
Odlučila sam napisati svoje mišljenje ( koje većina već zna ), pa kud puklo da puklo.
Jedna sam od onih koje nikad nebi htjele imati djecu.
( dok ne upoznam ljubav svog života i poželim mu rodit svu djecu ovog svijeta! ) ( ko zna...... )
Stvarno me to ne privlači, ne osjećam da moram biti majka, nemam potrebu ostvariti se na taj način.
Nadam se samo da ovo neće utjecati, niti bi trebalo!, na bilo koji način, na osobe koje imaju djecu.
Ovo je čisto, isključivo samo moje mišljenje koje nikog ne bi trebalo dirati. Svi znamo svoje, svi imamo svoje, svi navečer odlazimo spavati sa svojim.
Moje je moje. Tvoje je tvoje.
Imam neku svoju teoriju o imanju djece.
Imam i par svojih razloga zašto ne imati dijete.
1.
Svijet u kojem živimo.
Točnije, način na koji živimo. Kak vrednujemo stvari, kak se odnosimo prema sebi, pa prema svima ostalima. Koje vrijednosti moramo njegovati, prema čemu određujemo kolko osoba vrijedi i kolko ju cijenimo itd.
Moje djetinjstvo je bilo prekrasno! Ne sjećam se baš previše kakva sam bila, kaj sam radila, ali nemrem ni osjetiti neke loše emocije.
Sjećam se škole. Kad se sjetim ekipe iz razreda, sjećam se ovog:
maltretiranja, omalovažavanja, vrijeđanja.
Ali onda i konstantne zaljubljenosti :D znači, svaki tjedan sam bila zaljubljena u drugog dečka!
I to sam oglašavala na sva zvona! Bila sam taak vesela s tim. S tim emocijama.
Valjda sam zato ovo prvo nekak potisnula, usudila bi se reći- skroz izbacila.
Mislim, sjećam se kakvi su bili prema meni, ali ne osjećam negativnu emociju u vezi toga.
Bili smo niži razred, imala sam svoju jednu prijateljicu. Odjednom mi ju je druga cura preotela.
Onda sam si našla drugu prijateljicu kojoj su onda zabranili da se druži s menom.
Bili smo na igralištu, sjedila sam na travi, iznad mene su bili dečki i jedan mi je hračnul na glavu.
Bili smo u razredu, rekla sam prijateljici kak imam nove hlače u kojima mi guzica dobro izgleda.
Kasnije me glasno, pred svima, pitala: Kaja, imaš te hlače jer ti dobro guzica izgleda?
Bili smo u razredu, navodno sam se jednom dečku čak sviđala, priznal je mojoj prijateljici, a ona je na sav glas rekla:
Kaaaaj, Kaja ti se sviđa?? hahahaha. Pa je brzo rekel da ne.
Bili smo zadnji dan u školi, kraj osmog razreda. Išli smo kod fontane, dečki su bacali cure unutra.
Jedan mi veli: tebe nebi ni štapom diral.
( na kraju su me ipak bacili hihihi, bila sam baš vesela )
Ima toga još, nastavilo se i u srednjoj školi, a nekak si mislim da se nastavlja i sad, ali fala bogu nisam u tim krugovima i ne zamaram se oko tih sitnih, nebitnih stvari.
Nisu oni krivi, znam. Možda zato ne zamjeram i nisam sjebana zbog toga.
Krivi su roditelji.
Roditelji koji nisu znali dati ljubav, nisu znali pokazati ljubav.
Eto me kod drugog razloga.
2.
Mi sami.
Živimo u svijetu u kakvom živimo. Sve je na brzinu, radi se abnormalno puno, radno vrijeme više nije od sedam do tri, već od devet do pet.
Nema se vremena. Nema se živaca.
Oduvijek je u ljudskoj naravi, ta potreba za stvaranjem svojih potomaka, moramo neke ostaviti iza nas, kužim ja to sve.
Ali ne razmišljam na taj način.
Ostaviti neka iza sebe? Pa da, može. Ali hoću ostaviti osjećaje, dobre uspomene, svoju umjetnost koju još nisam ni krenula stvarati.
Ne treba mi dijete da nastavi iza mene.
Ljudi rade djecu iz svih nekih krivih razloga. ( one dobre razloge ne budem pisala, ima ljudi koji točno znaju svoje dobre razloge i prema njima imam respekt! )
Da ne ostare sami.
Da se bolje povežu s partnerom i da veza ne propada.
Da ih dijete spasi od nekog vlastitog nezadovoljstva koje osjećaju.
Jer se, eto, desilo.
Ima toga još...
Ali, kak ne kuže da svi ovi razlozi štete djetetu?
Zake stavljaš na dijete takvu OGROMNU odgovornost koju ne bi trebalo nositi??
Znači, očekuje se od još nerođene bebe da spasi tebe, tvoju vezu, brak, da te usreći,.. od jednog malenog bića koje bi od prvog daha trebalo udahnuti ništa drugo osim sreće i ljubavi!
Sebičnost. Joooj, kad mi vele da sam sebična jer ne želim dijete.
Ne, ti si! Razmisli malo. Nažalost, nemaju svi tu mogućnost misliti tolko daleko.
Nemaju svi HRABROSTI ići tolko buboko u sebe.
Rijetko ko oko mene ima tu hrabrost, i ušlo je u srž sebe ko osobe i pronašlo sve kaj ne valja i odlučilo poraditi na tome.
I za te ljude skidam kapu! Neki imaju djecu, i uopće ne sumnjam da budu ta djeca bila tolko kvalitetna bića! Tolko sretna, ispunjena i zadovoljna bića.
Drugi pak... ne znam jel mi pametno uopće reći.
Da se razumijemo, u toj skupini sam i ja.
Imala sam problema, i još imam, kad su mi moje bliske prijateljice rekle da su trudne.
Umjesto da velim super, evo čestitam, i svi sretni zadovoljni, ne, ja idem iznositi svoje mišljenje.
Točno ne znam iz kojeg razloga! Zake sam ja sad morala reći kaj mislim o tome? Zake jednostavno nisam mogla reći:
ČESTITAM!
Ali ne mogu. Meni to nije za čestitati, evo. Recite da sam grozna osoba, recite kaj god... ali svako može napraviti dijete.
Nekima se desi bez da su uopće znali da su upravo napravili čudo.
Ne osporavam da to nije, većini, najljepša stvar na svijetu, fakat vjerujem da je.
Pogotovo onima koji pokušavaju i pokušavaju i pokušavaju, pa napokon uspiju! E, to čestitam!
Znaš kad mogu čestitati? Kad vidim kakva osoba bude tvoje dijete. Najlakše je roditi, ali odgojiti čovjeka, e na tome se čestita kad se uspije. Moj naklon.
Ali ovo ostalo, sori.
Sad budem malo bezobrazna, ali štancamo nove debile u svijet.
( ovo apsolutno ne ide moje prijateljice, jer u mojem krugu nema debila fala bogu )
Ljudima se neda brinuti za sebe više, kamoli za nekog drugog. Ne da im se neda, nego se to više ni ne zna raditi!
Predali smo se novom svijetu, u kojem se više niš dobro ne cijeni, plešemo kak drugi sviraju i zaboravili smo živjeti za sebe.
I kakvo bude onda to dijete?
Vjerujem da te dijete promijeni, da.
Ali rijetko ko je spreman mijenjati cijeli svoj svijet da bi tom djetetu bilo najbolje.
Ljudima se ne-da! Misle si, ma dobro, jebiga, tak je kak je. Uostalom, ak već nekih 30ak godina živiš kak živiš, skoro je nemoguće odjednom postati druga osoba. Tj., odbaciti sve svoje loše navike, razmišljanja koja nisu baš najbolja i sl.
Daaaj se probudi, pliz, daj napravi ČOVJEKA! To ti je misija. To ti mora biti cilj.
I to hell of a cilj! To uopće nije lako. To je najteža stvar na svijetu, vjerujem.
Nemam djecu, znamo svi, i neke majke bi mi rekle da nemam pravo govora, ali...
ja osjećam da tolko toga mogu i moram reći. Probudite se ljudi...
Za mene donijeti jedno biće na svijet mora biti savršeno. Čim se ono rodi, sav moj prijašni neikren, balavi, nezreli svijet otpada i stvara se novi.
Jer dijete to zaslužuje.
I ak već sad, dok još nemaš dijete, ne radiš na tome, onda bude nemoguće početi kad ono dođe na svijet.
Već sad moraš ti prvo biti primjer, imati iskreno, čisto srce, znati kaj je ljubav kak bi ju mogli dalje prenijeti na druge.
Vjerujem i vidim da se roditelji trude. Pa normalno, svi hoće najbolje za svoje dijete i svi rade najbolje kaj znaju.
Ali uvijek može još bolje.
Djeca vas ne slušaju, oni vas gledaju. Možete vi pričati danima o dobroti i ljubavi, kak se treba ponašati i kaj je dobro, a kaj nije.
Ali ak se vi sami tak ne ponašate, badava vam sve to.
Prve tri godine su najbitnije.
Dijete osjeća, dijete upija, i vaša energija mora biti na nivou.
Ak je mama nesretna, nezadovoljna, umorna, iscrpljena,.. dijete to osjeća.
Iako vas dijete beskrajno veseli, vjerujem da isto tolko iscrpi.
Istina, ovo sam sve jednom negdi pročitala, nisam iskusila, nisam doživila, ali... isuse bože, kolko mi je to jasno! Jasno ko dan!
Možda zato pričam da neću dijete. Jer znam da ja sama nisam na nivou!
Nisam još potpuno zadovoljna na svim aspektima života, imam još puno toga za napraviti, ostvariti, i ne bi htjela da moje dijete "pati" zbog toga. Zbog mene neostvarene.
No, okej, možda sam malo predrastična, ali vjerujem u to. Zbilja vjerujem da dijete nesvjesno osjeća, upija sve moje emocije i to ga jednog dana može koštati.
Isto kak je koštalo mene, mojeg brata, moje prijatelje, susjede, poznanike.
Jer rijetko ko zna ljubiti. Rijetko ko zna i poznaje istinsku ljubav. A bez toga nam svima ipak neke fali.
Zaključak ove moje priče jest:
Prvo zaokruži samog sebe da bi novo biće koje donosiš bilo istinski sretno, zadovoljno i ispunjeno živo biće.
Dijete apsolutno mora doći u čisti, iskreni, neiskvareni svijet, a za početak to su mu njegovi roditelji.
Njih gleda, od njih uči.
Možda neki nemamo vremena ni čitav život da se zaokružimo, i to je okej, ali barem da shvatimo, da osvijestimo taj dio i polako krenemo :) puno bi značilo.
Svašta se još lijepoga može desiti i nakon rođenja djeteta. Apsolutno bi bilo krivo da tvoj svijet, u kojem si uživala, stane samo da bi dijete dobilo sve kaj treba.
Ti moraš i dalje raditi stvari za sebe, stvari koje te vesele, koje ti nasmijavaju dušu- tak bude i dijete sretno, zdravo i veselo :)
Badava nam odustajanje od svega, od sebe samih zbog djeteta, jer dijete te gleda i osjeća, i poruku koju mu s tim šalješ nije ispravna.
Kad vidi i osjeti da si slobodna osoba, da uživaš u životu radeći stvari za sebe, e to je itekak prekrasna poruka za jedno malo biće koje kreće u ovaj veliki svijet :)
"Djetetu ne treba savršena majka. Djetetu treba sretna majka."
Eto, dosta sam trkeljala na ovu temu... čak sam se iznenadila kolko bi još toga mogla napisati, ali nema potrebe.
Jednog dana, kad se odlučim, i ako se odlučim, na svoje dijete- pisala budem o tome kolko god me volja! :)
Zapravo, rado bi posvojila. WoW. To mi je neke tolko plemenito, isuseeeek!
Nebi se ni bunila imati dečka koji ima dijete, voljela bi to dijete ko da je moje! :)
Ima jedan predivan quote iz filma Lion:
"We chose not to have kids. We wanted the two of you. That's what we wanted. We wanted the two of you in our lives.That's what we chose.
That's one of the reasons I fell in love with your dad.
Because we both felt as if... the world has enough people in it. Have a child, couldn't guarantee it will make anything better. But to take a child that's suffering like you boys were. Give you a chance in the world. That's something."
SAVRŠENO! LJUBAV!
Kaja over&out.
#bekind "learntolove #givelove #livelove
