FlowerPower
subota, 02.11.2019.
Mortem... ili mortus po naški..
E da..
inspirirana ovim danima, a i živim blizu groblja pa sam jučer navečer gledala kak lijepo svijetli.
Zbilja lijepo.. nemrem reći..
Doduše nisam išla na groblje. Nejdem ni jedne godine... uvijek sam mislila- pa nemam nikoga pokopanog, osim jednog dedeka koji mi ni nije deda, već je muž od bakine sestre,..
A njega sam znala tek nekolko godina svojeg života, više ne znam ni kak je dedo izgledal.
A ak sam i išla, to je bilo čisto da prošetam i divim se toj crvenoj boji.
I tak mi je ostala ta tradicija NE hodanja po grobljima. Fali mi samo ona vrsta hodanja kad smo bili mali, pa se skupila ekipa, išli bi gore pričati strašne priče, plašiti se, skrivati se, kapati si vosak po prstima,... fun times!
Sad već imam nekolko pokopanih osoba iz obitelji,.. bilo bi stvarno lijepo od mene da sam išla zapaliti svijeću.
Mislim si, ma kaj kad nisu pokopani tu u Hrvatskoj,... ali opet.. mogla sam ići zapaliti svijeću.
To se lijepo vidi ljudima. Znaš..
E, al meni fakat nije stalo do ljudi i njihovog mišljenja. Osim nekih :)
Zapravo, dosta mrzim stvari koje se MORAJU i koje se PODRAZUMIJEVAJU.
Mogu sad reći: ali ljudi se vole i cijene i poštuju za vrijeme njihova života, ne kad ih više nema!
Ali to i mislim. Nemam kome ići na groblje. Ti ljudi nisu u toj zemlji. Čak i za sam čin pokapanja, oni nisu tu više. Spuštamo samo tijelo, mrtvo tijelo bez duše.
Sjetim ih se tu i tam kroz godinu, pozdravim ih i nadam se da me znaju gledati od kud već, i slati mi lijepe vibre.
Ne bojim se smrti više. Od kad sam počela na nju gledati skroz jednim drugim očima.
Vjerujem da smo tu s razlogom, ne znam kojim, ali u nekom trenu, nekome, nekad smo baš mi potrebni.
Svi smo povezani.. svi smo tu da bi nam svima bilo bolje.. bilo u ovom životu, ili u nekom idućem.
I svi smo se već prije vidli, i dogovorili se neke stvari :) koje sad izvršavamo.
I zato se ne bojim smrti. Bojim se samo načina na koji budem odlazila. Zato nastojim biti što bolja, možda uspijem dobiti jedan forever sleep, ili jedan kratki boom i nema me.
Znam i vjerujem da sam već tu bila, isto tak znam da budem opet. I to mi je baš onak, lijepo :)
Lijepo je to sve zamišljeno, zbilja. Nemamo ni pojma kolko je sve smisleno i kolko je sve baš onak kak treba biti.
No, iako sam svjesna da svi moramo doći i otići, možda ipak to malo previše olako shvaćam.
Za sve do sad sam bila skroz okej s odlascima, bilo mi je to pod normalno, čak i drago da su se napokon oslobodili patnje i bolova. Bilo mi je stvarno drago zbog njih...
Ali ima jedna osoba za koju i dalje mislim da ne budem tolko jaka i razumna kad ode.
Moj tata.
Tata je meni bil sve na svijetu. Moj kralj. Moj heroj.
Dok nije napravil glupost. U zadnjih 5 godina sam dobila polusestru i polubrata.
Još uvijek nisam okej s tim.. ne znam zake. Oni me ne zanimaju, nisu mi problem.
Već taj postupak mojeg tate. Jel to ego? Nisam više jedina curica? Čisto sumnjam,.. ne znam. Ma nije.
Nego mi je tolko glupo to, cijela situacija.. bože, pa puuno si pametniji od toga!
Najviše patim jer se nemrem s njim vratiti na staro. Nismo pričali neko vrijeme... i taman kad sam popustila, evo drugo dijete. Ne.. nemrem...
I opet ne pričamo....
Sad je sve donekle okej. Mislim, nema neke ljutnje, ali nema ni previše ljubavi. A tolko ga volim! Ne kužim..
Jel to upravo neki confession about daddy issues?? :D
Shit!
Vidimo se mi sad, ono.. bok bok.. kaj ima.. pa me zove na kavu, pa odem s njim, pa mi priča priče iz života, pa mi priča svoje misli,.. koje su sve na mjestu, ono, bravo- tak treba!
Ali.. too late stari moj. Too late. Džaba ti pričati sad o nekim poduzetnim stvarima, kak bi ti ovo ovak, ono onak, kak si pametniji od ovoga, onoga.. it's too late. Trebal si to puno prije.. da si napraviš neke od života, da se ponosiš s njim.
Ne znam.. razočarana sam. Nikad nije bil neki uzor, money maker ili slično.. baš suprotno. Nebum ga sad javno blatila, ali mogu reći par lijepih- uvijek je bil tak dobar čovjek! Zbilja jedan predivan, dobar čovjek. Rekla sam da mi dečko mora biti ko moj tata. Koji materijalno nije ostvaril baš niš.. ali duša mu je predivna.
Nikad ne budem mogla ovak otvoreno i iskreno pričati s njim. Nikad ni nisam. Niko od nas u obitelji nije otvaral srce previše.
I zato... bojim se kad on ode... uff...
Kolko god znam da ide na neko bolje mjesto, da ide po šansu za novi, bolji početak, tolko nisam sigurna kolko budem spremna pustiti ga.
Pričam o tome ko da to dolazi uskoro, vjerujem da ne, stvarno ne. Al opet, nikad ne znaš :/
( ovo je fakat postal moj osobni dnevnik.. bolje da ove stvari zapisujem u tekicu... )
Uglavnom, kak god bilo, kak god završilo, mogu mu reći da mi je bilo iznimno lijepo s njim, i da mi je drago kaj sam baš njega izabrala za svojeg tatu :) Da mogu, opet bi to napravila.
Evo, tata, za tebe... volim te.
Kaja over&out.
#stayalive
