CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
nedjelja, 30.11.2008.
KOMUNISTIČKI GENOCID HOLODOMOR I BLEIBURG I KRIŽNI PUT
„Kao što danas potvrđuju dostupni arhivi, prisilna je kolektivizacija poljoprivrednog zemljišta predstavljala pravi rat sovjetske države protiv jedne nacije malih gospodarstvenika. Više od dva milijuna seljaka je bilo deportirano, među njima 1,8 milijuna između 1930. i 1931. godine.
Šest milijuna (6.000.000) je umrlo od gladi i stotine tisuća je umrlo za vrijeme deportacije.
Ove brojke naslućuju kakvu je ljudsku tragediju predstavljao „velenapad“ na seljaštvo. Rat nije bio gotov u zimi 1929./1930. nego je trajao još najmanje do sredine tridesetih godina. Njegov je vrhunac bio 1932./1933. sa strašnom glađu koju su prouzročile vlasti kako bi slomile otpor seljaka. Sa silom protiv seljaštva /boljševički/ režim je sakupljao iskustvo s metodama koje su poslije bile primijenjene na druge socijalne skupine...“
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“)
Genocid Holodomor na djelu: ljudi umrli od gladi, u ukrainskoj povijesnoj prijestolnici Harkovu, 1933. g., ali nitko više na njih ne obraća pažnju
Početkom dvadesetih godina 20.st. su boljševici u tadašnjoj bivšoj Rusiji poveli rat protiv seljaštva jer su se mnogobrojni seljaci pobunili protiv boljševičkog režima komunističke partije na čelu s Lenjinom koji je po programu Manifesta komunističke partije od Karla Marxa pristupio razvlaštenju seljaštva i oduzimanju poljoprivrednog zemjišta koje si je seljaštvo samo izborilo u Oktobarskoj revoluciji 1917. kada je oduzeto od feudalnih veleposjednika. „Narodna vlast“ je protiv pobunjenih sela koristila i bojne otrove, a zarobljeni seljaci su nakon skršenog ustanka masovno strijeljani u znak kazne, odmazde i osvete, a poljoprivredna zemljišta su konfiscirana i podržavljena. Poljoprivreda je nakon toga propala. Nakon ruskih seljaka došli su na red ukrainski koji su pak doživjeli genocid. Komunistička tajna policija je zaplijenila seljacima u Ukraini sve zalihe žita, a sela su držana u obruču odnosno opkoljena snagama tajne i specijalne policije kako bi se onemogućila dostava hrane u najveće plodno poljoprivredno područje Europe, u Ukraini.
Organizacija Ujedinjenih Naroda je komunistički genocid u Ukraini nad Ukraincima, na području tadašnjeg Svojetskog Saveza, proglasila u ovo vrijeme memorijalnim sjećanjem zvan holodomor isto kao što je holokaust sjećanje na genocid nad Židovima.
U Republici Hrvatskoj mas-mediji i glavni urednici vole rado izbjegavati obilježavanje holodomora jer se radi o komunističkom genocidu dok su za obilježavanje fašističkog genocida danonoćno otvoreni. Razlog je vjerojatno u naših medijskih djelatnika i vladajućih političara što su im preci sudjelovali u komunističkom genocidu u Hrvatskoj nad vlastitim narodom pa nije zgodno se toga prisjećati. O prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrednog zemljišta u Titovoj Jugoslaviji nema gotovo ni riječi u vodećim medijima jer to je valjda predstavljalo sreću naroda da zemlju može staviti na bubanj kompozicije koju je vukla lokomotiva Socijalističke revolucije na čelu s maršalom Titom. Zato je nacija ovih dana odlično obaviještena o proslavi „Dana Avnoja“ u Jajcu ovih dana. To je vrlo važno radi zdravlja nacije podsjetiti se na slavne dane revolucije koja nam je donijela oslobođenje na čelu sa očeličenim marksistima/titoistima koji su završili tečaj humanističke škole druga Lenjina.
KOMUNISTIČKI GENOCID „BLEIBURG I KRIŽNI PUT“
Bleiburg 1945.
Ivo Goldstein – lik i djelo
O Ivi Goldsteinu je njegov nekadašnji mentor, sveučilišni profesor povijesti i član Saveza komunista, prof. dr. Miroslav Brandt, naveo u svojim memoarima iz 1996. godine da je njegov nekadašnji asistent Ivo Goldstein krivotvorio svoj doktorski rad na beogradskom univerzitetu. Uz pomoć boljševičke struje komunističke partije Ivo Goldstein postaje alfa i omega na katedri za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i zajedno sa svojim ocem postaje batina za tobože neposlušne i umobolne „hrvatske nacionaliste“, preuzimajući tako štafetnu palicu od pokojnog boljševika dr. Stipe Šuvara, Viktora Novaka, Lordana Zafranovića i Vladimira Dedijera. Tko god u toj diktaturi povijesnih dogmi jugoslavenske titoističke historiografije proviri glavu biva etiketiran kao „nacionalist“ u blažoj varijanti, u nešto težoj varijanti kao „desničar“, a u najtežoj varijanti kao „ustaša“, ili kako Mesić voli komentirat, kao „NDH-nostalgičar“. Pri tome Mesić i njegovi historičari otac i sin Goldstein, uz Tvrtka Jakovinu, uzgajaju Titov kult ličnosti, restauriraju jugoslavenski zloduh, relativiziraju totalitarni komunizam, prešućuju u svojim javnim nastupima komunistički koncentracijski logor „Goli otok“, relativiziraju partizanske ratne zločine koje gotovo da i ne spominju niti ih u pravilu priznaju, Tito da nije zločinac nego borac za slobodu, komunistička partija da je predvodnica antifašističke borbe, ali pri tome se prešućuje kakve borbe, naime da se radi o revoluciji i komunističkom antifašizmu. Boljševička vrhuška Socijalističke Republike Hrvatske je uostalom sama napisala kakva je bila partizanska borba koju su vodili u Drugom svjetskom ratu:
„Grad Zagreb (...) dočekao je /21.5.1945./ u prvim danima slobode s neviđenim oduševljenjem i radošću organizatora i vođi narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, druga Tita“
(Izvor: Fotomonografija HRVATSKA U NOB“, nakladnik Grafički zavod Hrvatske, Muzej revolucije naroda Hrvatske i Republički odbor SUBNOR-a Hrvatske, 1986.)
Jugoslavenski boljševici nisu nikada i ni u jednoj prilici zaboravili spomenuti da je cilj partizanske borbe bila nastavak Oktobarske revolucija na Balkanu, zvana „Socijalistička revolucija“, a revolucija nikada nije predstavljala nigdje oslobođenje nego obračun s neprijateljima revolucionarnog poretka. Danas prešućuju revoluciju a ističu antifašizam i "oslobođenje".
Predsjednik Mesić uz to štiti od kaznenog progona sve kazneno prijavljene partizanske i oznaške komandante jugokomunističkih eskadrona smrti, jer da se navodno radi o antifašistima, a „antifašistima se ne smije suditi“. Istovremeno se fašistička etiketa nalijepljena Hrvatima u Drugom svjetskom ratu od strane partizanske propagande lijepi i današnjim hrvatskim braniteljima, i Domovinski rat proglašava zločinačkim. Najčešće se upotrebljava sintagma o „etničkom čišćenju Srba za vrijeme i nakon Oluje“. Dokaza o tome naravno nema nigdje, kao ni o silnim ustaškim ratnim zločincima iz 1945. godine. No, na tapeti je hrvatska država, samostalna Republika Hrvatska koja očito smeta jer je prepreka obnovi bilo kakvih balkansko-jugoslavenskih asocijacija pa ju je najbolje potkopati etiketama i teškim optužbama, sustavno i psihološkim ratom, mas-medijskom kampanjom. Pri tome titoistički historičari pretvaraju dogme u povijesne činjenice, miješajući istinu s poluistinama i velikim lažima. Tipični propagandističko-ideološki otrovni koktel. Tko ga popije, umire u neznanju, pa i s mržnjom u srcu.
Ivo Goldstein je i politički aktivan, i to kao čelnik navodne vjerske židovske udruge, nikla niotkuda i iznenada, udruga Beth Israel, koja je registrirana kao vjerska udruga ali joj je na čelu deklarirani ateist Ivo Goldstein koji je Židov ali ne i židovski vjernik, tako da ta udruga, ili u stvarnosti nije vjerska udruga, ili je „normalno“ da vjerska udruga bude predvođena ateistom, dakle, nevjernikom. Predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ), dr. Kraus, je dr. Ivu Goldsteina optužio za potkopavanje Židovske općine Zagreb, najstarije, oko 200 godina stare institucionalne židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoji, da u biti želi uništit ŽOZ tako da se stvori paralelna židovska zajednica koja uz potporu mas-medija i predsjednika Mesića polako ali sigurno potiskuje u svim javnim segmentima društva Židovsku općinu Zagreb. Dr. Kraus tvrdi da je Goldsteinova udruga „Beth Israel“ u Zagrebu registirana protuzakonito, i to uz pomoć režima. U takvom ozračju Ivo Goldstein usput ekspresno piše knjige o hrvatskoj povijesti od po 950 stranica, i to postaje gotovo ustavni zakon u medijskoj javnosti. Uz državnu novčanu potporu se piše upitna povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika. Na istom tragu je i pisanje srpskog tiska i publikacija u Hrvatskoj koje u pravilu ne šire srpsku kulturnu autonomiju nego napadaju hrvatsku povijest i temelje ideje o hrvatskoj državi, hrvatsko državno pravo.
U svojoj knjizi „Hrvatska 1918. – 2008.“, Zagreb, 2008., i člancima u Jutarnjem listu „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. i „Kriteriji za selekciju i masovne likvidacije“ autor dr. Ivo Goldstein negira Titovu odgovornost za komunistički genocid i ratne zločine partizanskog režima nad hrvatskim narodom 1945. godine. Cilj knjige je opravdati sve Mesićeve izjave na položaju predsjednika Republike Hrvatske o Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, hrvatske nepartizanske žrtve etiketirati ustaškom etiketom partizanske agitacijske propagande iz Drugog svjetskog rata, i broj bleiburških žrtava svesti medijskom propagandom na razinu ispod broja jasenovačkih žrtava kako bi se moglo ustvrditi da je broj žrtava ratnog zločina koji je partizanski režim počinio, i koji je evidentan i činjenično stvaran, manji nego broj žrtava ustaškog režima u ratu, i kako „Bleiburg i Križni put“ predstavlja „osvetu“ za „Jasenovac“ (kao da su u jasenovačkom logoru najveće žrtve partizanske). Do danas su apologeti partizanstva i komunizma u Hrvatskoj ostali dužni odgovoriti na što se „osveta“ konkretno odnosi. Stjepan Mesić, glasnogovornik diktatorskog režima „druga“ Tita tvrdi da „Bleiburg i Križni put“ predstavlja osvetu za ustaški „Jasenovac“, ali to ne može biti jer, kao prvo, niti jedna partizanska jedinica nije imala potrebu niti je ikada napala ovaj ustaški logor (kojeg su nakon rata izvjesno vrijeme koristili i jugoslavenski komunisti, kao što su sovjetski komunisti koristili nakon rata neke nacističke logore) i oslobodila ijednog logoraša, a kao drugo, jugoslavenski komunisti pobili su 1944./1945. oko 20 tisuća antikomunističkih Slovenaca čije snage za vrijeme rata nisu održavale ijedan koncentracijski logor. Prema tome, Mesićeva tvrdnja je neodrživa, i završit će u propagandističkoj ropotarnici povijesti. No, ja ću pokušati odgovoriti na to pitanje: bleiburške žrtve su morale umrijeti, ne zato što se radilo o fašistima nego zato što se radilo o braniteljima hrvatskog državnog prava koje se nalazi u koliziji s jugoslavenskom ideologijom, s idejom o jugoslavenskoj državi, jer ne može postojati Jugoslavija ako postoji Hrvatska izvan nje.
Sve što je povezano s borbom za stvaranje hrvatske države etiketira se i danas etiketama „ustaštva“ i „neofašizma“, a dobri dečki su titoisti, jugoslavenski crveni fašisti koje se naziva antifašistima kao da su došli iz kakvog samostana Karmelićanki. Stepinac i ustaše su u toj propagandi glavni zločinci, veći od Hitlera i njemačkih nacista, NDH je gora od 3. Reicha, iako je SSSR gori od 3. Reicha, ako ćemo se ravnati po povijesnim činjenicama, zatim, Crna legija je gora od bilo koje SS-jedinice, iako o tome nema dokaza, a partizani su Robin Hood Balkana. No, Robin Hood nije iza sebe ostavio stotine jama i masovnih grobnica kao Titov partizanski režim. Titova Jugoslavija je imala više logora od NDH, više ubijenih političkih zatvorenika nego što ih je bilo u NDH, više strijeljanih i zaklanih civila nego u NDH, i Jugoslavija je bila totalitarna dok NDH to nije bila jer je imala četverogodišnju despotsku diktaturu poglavnika dok je Tito bio i diktator i tiranin i apsolutni monarh u jednoj osobi, gospodar života i smrti 35 godina dugo, odgovoran za nasilnu smrt najmanje preko 586 tisuća ljudi, što je od strane jugokomunističkog režima službeno priznata brojka smaknutih osoba u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do 1951. godine.
Kako bi sve to relativizirao, Ivo Goldstein oslobađa povijesnu ličnost Josipa Broza – Tita od odgovornosti za masovne ratne zločine citirajući njegovu hinjenu pismenu zapovjed jedinicama Jugoslavenske armije od 14. svibnja 1945. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima po međunarodnim konvenijama dok prešućuje druge zapovijedi koje govore suprotno, a da ne govorimo o pripadniku tajne policije Ozne, drugu Zavadlavu iz Slovenije, koji je tvrdio da je po pismenoj zapovjedi odozgo masovno strijeljao ratne zarobljenike u Ptuju, 1945. godine. Ili svjedočenje Sime Dubajića koji je tvrdio da je zapovijed za masovna ubojstva na Kočevskom rogu 1945. izravno stigla od od Aleksandra Rankovića, Titove desne ruke u svim ratnim zločinima.
Kad je riječ o kapitulaciji oružanih snaga NDH, onda ako ćemo baš doslovno, ne postoji kapitulacija jer pismena kapitulacija oružanih snaga NDH nikada nije s nikim potpisana.
O britanskom izručenju hrvatskih vojnika i civila govori činjenica da je britanski 8. korpus u Bleiburgu prisilio oružane snage NDH na predaju oružja jer bi u suprotnom taj korpus s tenkovima pucao po izbjegličkoj masi na bleiburškom polju, što je bila izravna prijetnja izrečena hrvatskim parlamentarnim predstavnicima na pregovorima u bleiburškom dvorcu. Pored toga postoji cijeli niz pismenih svjedočenja britanskih časnika o izručenju hrvatskih ratnih zarobljenika Titovim snagama, a britanski povjesničar i unuk slavnog ruskog književnika Tolstoja, Nikolaj Tolstoj, napisao je i knjigu o tome („Ministar i pokolji“) te ću te činjenice prezentirati na blogu, kao i sve ostale povijesne činjenice koje pobijaju Goldsteinovu knjigu o hrvatskoj povijesti od 1918. – 2008. u dijelu koji je vezan za „Bleiburg i Križni put“.
Pod zadnje u ovom postu ću samo napomenuti Goldsteinov pristup povijesti, koji zajedno s Tvrtkom Jakovinom forsira tako zvanu „multiperspektivnost“ u prikazu hrvatske povijesti, a to znači na pr. da se pri prikazu Domovinskog rata uzima i velikosrpski izvor u obzir, što bi bilo isto kao da povijest Francuza u Drugom svjetskom ratu pišu predstavnici njemačkih nacista i okupatora.
One hrvatske izbjeglice pred jugoslavenskim neprijateljima – titoistima, koje su uspjele izbjeći povratak s onim Hrvatima koji su u Bleiburgu bili vraćeni u Jugoslaviju, je britanska okupacijska vojska u južnoj Austriji smjestila u improvizirane zarobljeničke logore u Griffenu, Roseggu, Klagenfurtu, Tamswegu i drugdje. Šesta oklopna divizija britanske armije držala je u ono vrijeme oko 11.000 Hrvata u zarobljeništvu, a mnogi su bili zatočeni na području 46. pješačke divizije britanske armije. Ako su antititoistički Hrvati u tim zarobljeničkim logorima mislili da su sigurni pred titoistima, ubrzo su bili razuvjereni. Onog dana kada je zapovjednik Scott u Bleiburgu vratio komunističkim partizanima glavninu Hrvata, zapovjednik Tooby Low (koji je nakon rata postao lord Aldington) u zapovjedništvu 5. korpusa britanske armije složio se sa partizanskim pukovnikom Hočevarom da će „uhvatiti, razoružati, zatvoriti u logor a potom vratiti u Jugoslaviju sve one koji prebjegnu u Austriju.“ O dogovoru je Low obavijestio britansku 8. armiju (koja se u sjev. Africi borila protiv Rommelova „Afričkog zbora“). U isto vrijeme je britanska 6. oklopna divizija do brit. 1. gardijske brigade proslijedila naredbu da „(...) se svi anti-titoisti moraju izručiti Titu (...) U području Sittersdorfa oko 15.000 Hrvata bilo je izručeno Titu (...) Time je Nikolaj Tolstoj pobio tvrdnje Ive Goldsteina 17 godina prije nego je ovaj u Jutarnjem listu i u svojoj knjizi tvrdio da britanske snage nisu izručivale hrvatske ratne zarobljenike jugoslavenskim snagama.
Brutalnost i nedisciplina Titovih jedinica nevjerojatno su utjecale na oficirske činove u vojničkoj hijerarhiji britanske armije u južnoj Austriji. Tijekom borbi koje su na području sjeverne Italije trajale između britanske 8. armije generala McCreerya i njemačke 10. armije generala Vietinghoffa, Saveznička propaganda je od Titovih partizana u umovima engleskih, škotskih i waleških vojnika stvorila herojske borce pokreta otpora koji se za demokratsku stvar protiv njemačkih okupatora bore s iznimnom požrtvovnošću. Sada, kada su se s njima u austrijskom dijelu Koruške neposredno suočili, gotovo preko noći stvorilo se ogorčeno neprijateljstvo i prezir. Sir James Wilson, oficir Zelenih beretki iz brit. 61. pjašačke brigade zabilježio je sljedeće mišljenje o Titovim partizanima:
„(...)Premda su nas vijesti Osme brigade podučavale da Tita i njegove sljedbenike smatramo herojima, bilo nam je potrebno vrlo malo da se razočaramo. «Jugići» su bili prljavi, nedisciplinirani i nepouzdani;(...)“
Dana 17. svibnja 1945. je brit. maršal Harold Alexander zaustavio prisilnu repatrijaciju svih anti-titoista bez obzira na etničku pripadnost. Bez obzira na to je brit. zapovjednik Tobby Low vršio sve pripreme za izručenje hrvatskih zarobljenika koji su jugoslavenskim snagama izručeni na prevaru. Brit. 5. korpus je naredio da se sve hrvatske izbjeglice pošalju u Rosenbach, vrlo blizu granici sa Slovenijom radi ukrcavanja na vlakove za Jugoslaviju, u to vrijeme, 1945. godine. Naređeno je da se formiraju tranzitni logori, ne preblizu mjesta Rosenbach, jer ratni zarobljenici ne smiju znati svoje odredište. Prema izvješću u području brit. divizije ima oko 11.000 Hrvata. Nigel Nicholson, oficir vojno-obavještajne službe brit. 1. gardijske brigade, koga je zapala dužnost da prenese naredbe o repatrijaciji hrvatskih zarobljenika Titovim snagama, zabilježio je kako će britanske snage 19. svibnja 1945.
„evakuirati oko 2.000 Hrvata iz dva velika logora na sjevernoj obali jezera Wörthersee; Hrvate, među kojima ima mnogo žena i djece, kamionima ćemo transportirati u područje Waleske garde; tamo će u privremenom logoru ostati dok ih ne pozovu u Rosenbach 0271, gdje je Tito već pripremio svoje ozloglašene da ih pokupi. Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija. Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi(...)“
Britanskim vojnicima odgovornim za operaciju vraćanja hrvatskih izbjeglica pravo je odredište žrtava ostalo do posljednjeg trenutka skriveno. Dana 19. svibnja je pukovnik Robin Rose Price iz 3. waleske brigade prokomentirao ironično u svom ratnom dnevniku:
„Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primili smo naredbu najgore dvoličnosti – da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju. Titove straže u vlaku skrivene u gardijskim vozilima. 2.500 Hrvata evakuirati sa stanice Maria Elend do večeri 19. svibnja.“
Velečasni Malcolm Richards, vojni kapelan u 1. bataljunu 3. waleske brigade i 6. oklopne divizije, koji je provodio izručenje u Maria Elendu, zabilježio je kako je izručenje Hrvata Titovim Jugoslavenima bilo britanski dio pogodbe u povlačenju Titovih jedinica iz južne Austrije odnosno grada Klagenfurta:
Više od tjedan dana naoružane partizanske grupe pustošile su britanskom okupacijskom zonom u južnoj Austriji koju je Tito želio anektirati (pripojiti Jugoslaviji). Među deportiranim Hrvatima bilo je vojnih ratnih zarobljenika-boraca (ustaša i domobrana), ali i hrvatskih civila – hrvatske obitelji, žene i djeca, svećenici, neborci itd. Izručenje je trajalo do izručenja posljednje skupine hrvatskih zarobljenika, 24. svibnja 1945. godine. Izručene Hrvate preuzela je partizanska 26. dalmatinska divizija III Jugoslavenske armije, maršala Tita. Nakon toga su na prevaru počeli Titovim jedinicima biti izručivani srpki zarobljenici, vojni pripadnici četničkih jedinica. U skladu s Titovom naredbom, po povratku u Jugoslaviju velika je većina na prevaru izručenih hrvatskih zarobljenika bila pobijena, u Hrušćici (na drugom kraju tunela Rosenbach, u Sloveniji) i u Jesenicama, šuma Brezovica. O ubojstvima ratnih zarobljenika, srpkih četnika, svjedočio je u Rimu, 25. lipnja 1945. partizanski poručnik Jugoslavenske armije, Branislav Todorović, srpke nacionalnosti i pravoslavne vjere, 33 godine mlad, student tehnologije prije rata, nikad osuđen zbog kriminala...
... Naredba brit. gen. Robertsona iz Savezničkog zapovjedništva AFHQ, na osnovu intervencije opunomoćenog ministra britanske vlade za Sredozemlje pri glavnom stožeru Savezničkih angloameričkih snaga u Napulju, Italiji, Harolda Mc Millana (kasniji lord Stockton), koji je zapovijedio vraćanje „Rusa“ /Kozaka/ i „Jugoslavena“ /Hrvata, i Srba/ koji su se borili na njemačkoj strani, naredba, dakle, izdana od gen. Robertsona od 14. svibnja 1945. stvorila je politiku repatrijacije bez obzira na volju hrvatskih ratnih zarobljenika, i predstavljala je odgovor na strah od naglog izbijanja hrvatskog naroda na granice Austrije, pod britanskom okupacijom.
Britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj (Nikolai Tolstoy) piše u svojoj knjizi „Ministar i pokolji“ o motovima partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu:
„Nakon njemačke invazije na Rusiju, Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita pridružila se rastućem pokretu otpora proti njemačkih i talijanskih okupatora. No njeni su glavni napori bili usmjereni protiv velike većine jugoslavenskih građana koji su prema komunizmu bili podjednako neprijateljski raspoloženi kao prema nacizmu“.
O Titovom kolegi iz politbiroa CK KPJ i Vrhovg štaba, Edvardu Kardelju, Tolstoj navodi da se radi o „niskom, zdepastom, blijedom i crnokosom Slovencu u ranim tridesetima koji je nosio naočale s čeličnim okvirom i uredne, male crne brkove te izgledao poput provincijskog učitelja, što je slučajno i bio. On je bio teoretičar partije, stručnjak za marksističku dijalektiku... U rujnu 1941. Kardelj je izdao proglas u kojemu je svima koji su se suprotstavljali Partiji zaprijetio likvidacijom. To nije bilo puko hvalisanje. Točno dvije godine kasnije javno je ustvrdio kako je „u rujnu 1943. za četiri dana sa slovenskog tla naprosto zbrisano sedam tisuća belogardijskih izdajica“. Nakon što je 19. rujna poubijano 7000 /slovenskih/ domobranaca koji su se pod amnestijom predali kod dvorca Turjak (mnogi su prethodno bili mučeni), Kardelj je u razgovoru s jednim kolegom veselo primijetio: „To bi ih moralo demoralizirati!“.
(Izvor: Foreign Office 371/48812, i National Archives 740.0011 E.W./5-145; Foreign Relations of the United States Diplomatic Papers 1945., Washington 1960, str. 1226-7.)
Ovakve tamne strane partizanske borbe Ivo Goldstein prešućuje.
„14. svibnja /1945./ Peti korpus /britanski/ doznaje da se približava 200.000 Hrvata...
15. svibnja Peti korpus vraća 200.000 Hrvata.
Pogrešno vjerujući da su se predali osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu. /Maršal Alexander, brit. glavni Saveznički zapovjednik za Sredozemlje/.
...
19. svibnja Brigadni general Low u Petom korpusu dogovara s titoističkim pukovnikom Ivanovićem izručenje svih Jugoslavena koji se nalaze na području korpusa.“
...
„4. kolovoza /1945./ američki ambasador Kirk prvi put doznaje za izručivanje Jugoslavena /hrvatskih, slovenskih i srpskih ratnih zarobljenika/, što je u suprotnosti sa savezničkom politikom.“
(Izvor: Nikolaj Tolstoj, „Ministar i pokolji, Bleiburg i Kočevski Rog 1945.“ (ISBN 86-401-0070-5), Zagreb, 1991., Nakladni zavod Matice Hrvatske)
No, Ivo Goldstein bolje zna od Britanaca koliko su izručili hrvatskih rantih zarobljenika jugoslavenskim partizanskim snagama, naime, navodno samo nekoliko stotina, dok u principu navodno nisu nikoga izručili, te da su ratni zarobljenici sami krivi jer se nisu na vrijeme predali. Pored toga Ivo Goldstein tvrdi da je bilo najviše 116 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, te je opet pametniji od Britanca i britanskog povjesničara Tolstoja koji je na osnovi brianske dokumentacije dokazao da su britanske snage izručile Titu preko 200 tisuća zarobljenih Hrvata, i to je brojka ratnih zarobljenika bez onih najmanje nekoliko desetaka tisuća koji su se u isto vrijeme predali na području Slovenije. Slovenski povjesničar Franc Perme pak navodi da je titoistički režim dao samo na području Slovenije pobiti 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a do danas je slovenska državna komisija pronašla na tlu Republike Slovenije preko 900 (devet stotina) masovnih grobnica i jama čiji su autori „oslobodioci“ maršala Tita. Dakle, „Bleiburg“ ne predstavlja nikakav mit ustaške emigracije nego realnost zbog koje titoisti (izrod hrvatskog naroda) i dan danas lažu, likuju i slave, a hrvatski narod obilježava s pijetetom, jer žrtva je žrtva.
CBK
četvrtak, 27.11.2008.
POLOŽAJ ŽENA U NOVOM ZAVJETU I KRŠĆANSKOM TE POGANSKOM DRUŠTVU
Muškarci i žene stvoreni su različitima ALI jednakima!
Nasilje nad ženama poprimilo je u naše vrijeme strahovite razmjere. Navest ću samo nekoliko primjera: obiteljsko nasilje kad dečko, zaručnik ili suprug sustavno tuče, vrijeđa i ponižava curu, zaručnicu, suprugu s kojom je u vezi, ili prostitucija je specifičan oblik nasilja nad ženama koji na prvi pogled izgleda tako da je tu žena sama kriva jer se slobodno nudi za novac, ali nema tu nikakve slobode nego se radi o jednome od najbeskrupuloznijih biznisa na svijetu u kojemu najčešće muški makroi ubiru godišnje stotine milijuna ako ne i milijarde dolara profita. Nasilje nad ženama forsira i neoliberalna ideologija jer reklamna industrija ženu prikazuje najčešće kao golišavu radodajku, a muški recipijenti reklama, posebno oni mlađe prirode, stječu percepciju kako je to prava narav žene. Zatim, pornoindustrija krši ljudska prava ženama jer ju se iskljućivo prikazuje kao objekt pa mlađa populacija muških osoba stječe dojam da je to „ljubav“ i očekuju od svojih vršnjaknja u školi, na fakultetu, na poslu da se tako i ponašaju kao u pornićima, a ženske osobe često podlegnu pritiscima društva i udovoljavaju takvim egoističnim prohtjevima i zahtjevima ne bi li ih ipak netko „zavolio“.
Legalizacija pornoindustrije i prostitucije samo prividno drži pod kontrolom ove pojave ali to je onda i kontrola nad kršenjem ljudskih prava žena, što je apsurd sam po sebi umjesto da se uklone uzroci nasilja nad ženama.
Onda na primjer tipično kršenje ženskih prava je nejednakost u isplati novčane naknade na poslu: muški posloprimci i radnici su u gotovo svim zemljama svijeta bolje plaćeni za istu vrstu obavljanja posla od ženskih radnica, čak i s nižom stručnom spremom muškarci zarađuju više od žena s višom stručnom spremom od njih. Nadalje, postoji i dan danas u nemalim dijelovima svijeta doslovno ropstvo u kojemu se žene nalaze, te su žene pored djece najčešće žrtve nasilja u svijetu. Nema kategorije čovječanstva koje su ugroženije od djece i žena, i to bez obzira na boju kože, socijalu i etnikum. I materijalno bogate žene nisu ništa riješile ako su ekonomski situirane jer mogu u svakom času pokupit batine od muškarca ili biti ubijene radi bilo kojeg razloga. Nasilje u brakorazvodnim parnicama, a najčešće nakon razvoda, je kao normalna pojava, posebno ako je žena ta koja podnese zahtjev za rastavu; onda se budi muški ego i tek tada počinje onaj pravi teror. Onda nasilje nad ženama u vidu silovanja u braku i izvan braka, samo što se prije nije biljžilo nego tek u doba demokracije i pojave mas-medija. Silovanje u ratu kao vrsta tajnog oružja vidjeli smo nažalost i u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, a neke hrabre žrtve su o tome napisale i knjige i posvjedočile o tom zlu, na pr. Jadranka Cigelj u knjizi „Apartman“ u kojoj je opisala logor Omarsku i masovno silovanje nesrpskih žena iz Bosanske krajine. U nekim arapskim društvima kažnjava se i ženu ako je silovana dok silovatelj prolazi s blagom kaznom, ako uopće, najčešće samo silovana biva kažnjena jer je svojim navodno izazovnim ponašanjem ili oblačenjem „izazivala vraga“. To su naravno izgovori slični kao kad bi se tvrdilo da su Židovi sami svojim postojanjem izazivali gnjev nacista. U svakom slučaju, muški šovinizam ne poznaje granice. Ima i suprotnih primjera, zlostavljanja muškaraca od strane žena, ali to je puno, puno rjeđe, i time se ovaj puta sigurno nećemo baviti s obzirom na glavni problem, a to je nasilje muškaraca nad ženama, jer se žena, u pravilu fizički slabija, ne može ravnopravno braniti. Zato je društvo tu, država i njezini zakoni i ustav koji treba jamčiti ravnopravnost ali često je to sve lijepo napisano u teoriji dok u praksi imamo kao posljedicu i rezultat masnice, krv i u konačnici često i smrt – ubojstvo žene. Koje li ironije ovoga svijeta da žena koja donosi na svijet život još češće se suočava s vlastitom smrću zbog nasilja nad njom.
Žena koja je u 22. godini života imala dvoje djece i bila udovica, Marie Olympe de Gouges (07.5.1748. - 03.11.1793.) došla je iz francuske provincije u svjetski Pariz gdje je glasila kao jedna od najljepših žena grada na Seini, ali i kao jedna od najpametnijih građana: svojim je vatrenim angažmanom u Francuskoj revoluciji 1789. i deklaracijom o "Pravima žene i građanke" pridonijela da nešto manje od 200 godina poslije njena objava uđe u Povelju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Njen je osnovni stav bio da "žena ima pravo stupiti za govornički pult i govoriti". No, od svojih je muških revolucionarnih kolega poslije giljotinirana zbog navodne kontra-revolucionarne djelatnosti ali njeni su prijedlozi postali sastavni dio današnih univerzalnih ljudskih prava. Iako su žene bile u Francuskoj revoluciji jedne od glavnih koje su jurišale na Bastilleu, morale su prolaziti put preko trnja kao crnci u Sjedinjenim Američkim Državama kojima je predsjednik Ab Lincoln potvrdio sva ljudska prava iz američkog ustava, oslobodio ih ropstva, ali moralo je proći još 100 godina da američko društvo usvoji na Kennedyevu inicijativu i zahtjev Martina Luthera Kinga zakone o ljudskim pravima crnaca.
Ne ulazeći ovaj puta u svjetovnu regulaciju odnosa prema ženama, navest ću primjer kako je odnos prema ženama reguliran u kršćanstvu. Pri tome moram napomenuti da najveći i vodeći teoretičari ateizma na svijetu kritiziraju Crkvu da je, ni manje ni više nego žarište nasilja prema ženama, što je ne samo gruba podvala i propaganda nego graniči s ludilom ali takva percepcija je naširoko rasprostranjena. Razlog tome je borba za preotimanje „duša“, što bi se reklo, dakle, razlozi su konkurencija. Totalitarni komunizam to je definirao geslom: „Religija je opijum za narod“. Nitko naravno u današnje vrijeme ne prisiljava da vjeruje, da pripada nekoj religiji tako da je to stvar slobodnog izbora ali svejedno se ustrajava na tezama koje nisu ništa manje napadne od crkvenih dogmi koje ateistički svijet žestoko kritizira.
Imamo li predrasude prema Crkvi, prije svega prema Rimokatoličkoj crkvi? Učenje kršćanske Crkve, primjerice Rimokatoličke crkve temelji se na Bibliji koja sadrži Stari i Novi zavjet.
Biblija je prevedena gotovo na sve jezike naroda svijeta, i najprostranije je knjižno djelo u povijesti. Vjernici vjeruju da je Biblija (Sveto pismo Starog i Novog zavjeta) uvela dimenziju knjige. Biblija poručuje kako čovjek (žena ili muškarac, muška ili ženska osoba) može preko knjige doprijeti do sebe i do svijeta. Biblija je knjigu učinila temeljem ljudske unutrašnjosti.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
(Radosna vijest ili Evanđelje po Ivanu, poglavlje 1. stih 1.) Citat iz Biblije U početku bijaše Riječ trebalo bi shvatiti da je Stvoritelj istupio i rekao: „Ono što jest, ono što sam ja, bit će.“
Doba preporoda u Europi (renaissance, fonetski – renesansa) preuzelo je određenje (definiciju) ljudskoga, te u širem smislu Biblija više nije bila (samo) Božja knjiga već je bila riječ o ljudskim knjigama, iako je čudno, čak besmisleno, odvajati Boga od čovjeka. Zar nije u Knjizi Postanka, Poglavlje 1. Počeci svijeta i čovječanstva, stih 27. nadahnuto Božjom riječi rečeno:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
Biblija je na hrvatski prevedena sa starogrčkog dok se original Biblije na aramejskom jeziku «izgubio» ili drugim riječima možemo reći da Biblija sadrži samo dio istine, doduše veliki dio i navjeći dio ali ne cjeloviti jer se u samom prijevodu već gubi barem minimalna istina, a kamoli ako prijevod nemožemo usporedit s izvornim originalom. Kažu ipak da Vatikan raspolaže s jednim originalom Biblije na aramejskom, te da se u Jeruzalemu na dva mjesta nalaze skrivena dva primjerka Biblije na originalnom jeziku i da će jednom biti oba objavljena u roku od šest mjeseci.
O nasilju nad ženom od strane Crkve pisala je poznata ateistička trojka u knjizi „The Holy Blood and The Holy Grail“ autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henrya Lincolna, objavljena u svijetu 1982. godine koja je u Hrvatskoj objavljena 1997. pod naslovom „Sveta krv,. Sveti gral“.
I Dan Brown u svom „Da Vincijevom kodu“ sugerira da je žena tlačena od strane Crkve, da je kršćanstvo u biti muški svijet u kojemu žena kao mali Ivica od kužine stoji u kutu.
Uglavnom, autori tvrdnje (teze) o svjetovnom, a ne o Božjem Isusu pokušavaju među kršćane, dakle, među vjernike, ali i općenito među sve ljude dobre volje unijeti pomutnju ili smutnju. Otac hrvatske Domovine Ante Starčević još je u 19. st. ustanovio i govorio da neki u mutnome ribu love, ili drugim riječima, tko nešto hoće dovesti u pitanje, dignut će takvu prašinu u javnosti da se od šume neće vidjeti stabla i obratno. Svjetski poznati politički tjednik lijevog centra „Der Spiegel“ objavio je u broju 22. od 26. svibnja 2007. članak pod naslovom „Der Kreuzzug der Gottlosen“ /Križarski rat Bezbožnika/. U citiranom članku nova generacija skepticista i znanstvenika pokrenula se da svijet „oslobode“ vjere u Boga. „Oružja“ kojim se služe su Darwin i njegova teorija o evoluciji, internet, i nelagodnost nekih zbog miješanja biskupa i Crkve, te islamskih propovjednika u život ljudi. Novi kritičari vjere, Francuz Onfray i Englez Dawkins iz Oxforda, kao i neki drugi njhovi istomišljenici, želi prosvjetiteljsku revoluciju jakobinaca i Voltairea, Nietschea i Newtona dovesti do kraja!
Navedeni teoretičari kritiziraju monoteističke religije, kršćanstvo, judaizam, budizam i islam, i početkom 21. stoljeća nemaju mnogo pristaša jer nisu u stanju ujediniti ateiste (ljude koji ne vjeruju u Boga) ali pristaše u liku narodnih masa nisu imali ni Karl Marx i Friedrich Engels kada su 1848. objavili svoj „Manifest komunističke partije“, što znači da nije nemoguće da djela teoretičara o navodnom nepostojanju Boga neće u budućnosti preuzeti borbeni novi revolucionari, kao što je i Vladimir Iljič Uljanov Lenjin preuzeo revolucionarni zadatak ostvarenja naputaka iz Komunističkog Manifesta o iskorjenjivanju „buržoaske“ klase i stvaranje „besklasnog društva“.
Nije istina da je Crkva tijekom stoljeća «preinačila» sjedinjenje muškarca i žene u «sramotan čin», niti je spolni odnos okarakterizirala kao sramotan čin. U „Da Vincijevu kodu“ se u osnovi poziva na sex (spolni odnos), odvojen od mjerila koje je zadao Bog. Brownov poziv na spolni odnos nije sveti brak nego je riječ o običnom slobodnom spolnom odnosu prerušenom uz pomoć neopoganskog kvazi-religijskog jezika.
Glavni dio razumijevanja „Da Vincijeva koda“ je što Brown niječe ulogu Stvoritelja.
Istina je da Biblija zagovara maximalan sexualni užitak, i to u braku, koji je svet. Ljudska spolnost i ljudski duh beskrajno su isprepleteni dok Brown propagira sex bez duhovne vrijednosti, i to još pod izgovorom zaštite ženske osobe. Muškarac po sebi je djelomičan prikaz onoga tko je Bog. Žena po sebi je djelomičan prikaz spektra osobina Boga. Kad se muškarac i žena spolno spoje u „jedno tijelo“ (Knjiga Postanka 2:24) oni postaju potpuniji izraz spektra Božjih osobina.
„Je li istina da je Crkva proganjala i ubila više od pet milijuna žena tijekom više od tri stoljeća, kao dio brutalnog „preodgoja“?“
Teza Brownova romana, koji pretendira da čitateljice i čitatelji pomisle da se radi o romanu koji se temelji na povijesnim činjenicama, jezgrovita je: kršćanstvo je uništavalo i ubijalo žene. Poganstvo je žene afirmiralo. Da li je to točno, da li je to istina?
Kao prvo, Crkva je sastavljena od shrvanih i često grješnih ljudi. To je činjenica koju ni aktualni papa Benedikt XVI ne niječe. Kao drugo, predstojnik katedre sociologije na fakultetu sveučilišta u New Yorku, Steven Goldberg, napisao je da otkrića u 20. st. nisu uopće uspjela predočiti ni najmanji dokaz da su matrijarhati u tako zvanom „ranom razdoblju povijesti“ čovječanstva ikada postojali. U istaknutoj knjizi Alvina Schmidta «Pod utjecajem: kako je kršćanstvo preobrazilo civilizaciju» može se pročitati da su se prije dolaska Isusa, dok je svijetom vladalo poganstvo (vjera u postojanje više bogova), životi žena vrlo malo cijenili. Aristoteles je smatrao da se žena nalazi na razini između muškarca i roba. Platon je učio da će se muškarac koji je živio kukavičkim životom reinkarnirati (ponovo roditi) kao žena. Prosječna Atenjanka imala je društveni položaj roba. Gdjegod da se kršćanstvo pojavilo, uzdiglo je žene.
Što se tiče ubojstava žena u povijesti, većinu žena su svjetovni, a ne crkveni sudovi osudili na smrt, pod optužbom da su vještice. Brown sugerira brojku od pet milijuna ubijenih žena u povijesti svete inkvizicije. Brojka otprilike odgovara broju ubijenih židovskih civila od strane Hitlerova režima u okupiranoj Europi od 1939. do 1945. godine.
Povijesna je istina na osnovi znanstvenih istraživanja da je između 1450. godine i godine 1750. bilo možda oko 100 tisuća suđenja, s negdje između 40 tisuća do 50 tisuća pogubljenja, od kojih su 20 posto do 25 posto bili muškarci. Naravno, bilo je između 40 tisuća do 50 tisuća žrtava previše.
Brown je, dakle, na veliko uvećao broj takozvanih vještica spaljenih na lomači, i to za oko 200 puta.
Kršćanski je priznati i reći da je spaljivanje odnosno ubojstvo makar i jedne osobe neoprostivo. Papa Ivan Pavao II (Karol Woytila) se u ime Rimokatoiličke crkve ispričao za žrtve koje je prouzročila Rimokatolička crkva osobama nepravedno osuđene i na pravdu Boga pogubljene na lomačama.
Brown pogrešno tumači Bibliju kada tvrdi da je Biblija grijeh u vezi jabuke prebacila na Evu, što nije točno, jer u knjizi Postanka (3:12) je riječ o grijehu muškarca i da Adam kukavički želi krivicu prebaciti na Evu. Apostol Pavao govori o tomu još naglašenije. On kaže da je grijeh u ovaj svijet ušao kroz djela jednog muškarca, Adama (Poslanica Rimljanima, 5:17).
U Starom Zavjetu je Estera prikazana kao hrabra osoba. Estera je žena. Ruta je prikazana kao odana, oštroumna i mudra. Debora je bila supruga, majka i sudkinja u Izraelu itd.
Ako je Mr. Brown u pravu, Novi Zavjet je napisala skupina muških šovinističkih ženomrzaca. Ako je to istina, zašto bi onda muška elita dopustila ženama da imaju važnu ulogu u Kristovoj genealogiji, što je najneobičniji primjer uvrštavanja, uzimajući u obzir da je tipična loza u to doba uključivala samo muškarce. Ako su rani vođe kršćanstva bili tako pokvareni kao što se to u „Da Vincijevu kodu“ tvrdi, onda ni jedna žena ne bi bila uvrštena u Kristovo rodoslovlje. No, pet je žena uvršteno, Tamara, Ruta, Bat-Šeba, Marija, Isusova majka, i Rahaba.
Brown pokušava uvjeriti publiku da gnostička evanđelja afirmiraju žene, a da ih Novi Zavjet ponižava. Međutim, ni ta Brownova tvrdnja nije istinita.
Naime, kad je Isus po prvi put objavio da je On Mesija (Krist), podijelio je to s jednom ženom, i to ne bilo kojom ženom. Ona je imala pet bivših muževa i živjela je s muškarcem koji joj nije bio muž. Nadalje, ona je bila Samaritanka, što je značilo da je Isus prekršio tadašnje rasne granice (Evanđelje po Ivanu, 4:17-26).
Kad je Marija (sestra Marte i Lazara) slušala Isusov nauk, što su u to doba smjeli raditi isključivo muškarci, a Marta dizala viku jer njezina sestra zbog toga ne vrši «žensku» ulogu (kućne poslove), Isus je pohvalio Mariju i prekorio Martu.
Najveće priznavanje žena u Novom Zavjetu nalazi se u činjenici da je žena, kojoj, prema običajima toga vremena nije bilo dozvoljeno svjedočiti na sudu, ta koja, naime, Marija Magdalena, svjedoči o najvažnijoj objavi u cijeloj Biblijskoj i kršćanskoj povijesti: riječ je o stvarnom, doslovnom i tjelesnom uskrsnuću Isusa od mrtvih (Evanđelje po Mateju, 28:1 i Evanđelje po Marku, 16:1 i Evanđelje po Luki, 24:10).
Biblija nam govori da Bog veoma poštuje žene. Međutim, povijesna je istina da su postojali neki Crkveni vođe, kao na pr. Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski, Sv. Jeronim i Sv. Augustin od 3. do 5. stoljeća koji su bili protiv žena, ali to ne znači da je Crkva u cijeloj povijesti bila protiv žena, nego su neki vjerski poglavari zloupotrijebili vjeru i krivo tumačili Bibliju.
Crkva ne potiče na rat, na mržnju, na netoleranciju nego upravo suprotno i obratno. Snošljivost među ljudima različite boje kože, vjere, nacionalnosti, spolovima socijalnog položaja i etničkog podrijetla je temeljna odrednica Rimokatoličke crkve. To su činjenice. Papa može počiniti grijeh, kardinal može počiniti grijeh, biskup, župnik, vjernik može počiniti grijeh. Nitko na ovome svijetu nije bezgrješan.
Žene su dale veličanstveni doprinos u Crkvenoj povijesti odnosno u povijesti čovječanstva, kao na pr. Perpetua. Perpetua, dvadesetšestogodišnja majka novorođenčeta, zajedno sa svojom sluškinjom Felicijom, pokazala je veliku hrabrost dok su ih predstavnici vlasti Rimskog Carstva mučili zbog njihove kršćanske vjere u ožujku 205. godine. Postoji Sv. Klara, Sv. Katarina i druge svetice u svetoj Rimokatoličkoj crkvi.
Isus je taj, a ne poganski svijet koji ga je okruživao, koji je počeo poučavati pozitivni način kakvim se treba postupati prema ženama. Muški šovinizam ili mržnja muškaraca prema ženama nije časna, isto kao što nije časna ženska mržnja prema muškarcima. Šovinizam je pogrešan. Srž Biblijske istine je da su muškarci i žene stvoreni jednakima ali različitima.
Najgori su opet oni dobri ljudi koji o svemu tome šute. Takvima je Sveti Ivan Evanđelista prenio slijedeću Božju uporuku:
„Poznam tvoja djela: niti si studen, niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz usta svojih.“ (Sv. Ivan, Apokalipsa)
CBK
utorak, 25.11.2008.
BONIS NOCET, QUI MALIS PARCIT
Senzacionalna je vijest da je u nezavisnoj državi Kosovo Republjik uhićeno od snaga sigurnosti troje tajnih agenata njemačke obavještajne i tajne službe BND, i to pod optužbom pripremanja terorističkog napada na predstavništvo Europske unije na Kosovu, na stožer misije Eulex u Prištini, kako prenosi naš tisak vijest svjetskih novinskih agencija.
Tajni plan je bio jednu kosovsku ekstremnu organizaciju instrumentalizirati načinom „lažnoga stijega“ da izvrši navedeni teroristički napad. Teroristi ne bi ni znali da napad izvode za strani interes jer im je albanski vođa Ismet Keljmendi navodno doušnik njemačke obavještajne službe koji je vrbovan dok je izdržavao zatvorsku kaznu u Njemačkoj zbog pripadnosti ekstremno-ljevičarskoj terorističkoj organizaciji Rote Armee Fraktion (R.A.F.)
Tajna služba BND je opovrgnula da bi se radilo o njezinim špijunima dok je veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke na Kosovu potvrdilo da se radi o špijunima Bundesnachrichtendiensta. Ovakav neuobičajni istup njemačkog veleposlanstva tumači se rivalstvom između konzervativne i proatlantske njemačke kancelarke Angele Merkel, i socijaldemokratskog proruski orijentiranog ministra vanjskih poslova Njemačke, Frank-Waltera Steinmeiera.
Izgleda da je balkanski sindrom, naveliko raširen po Hrvatskoj, a pod geslom „Tko će koga nego svoj svoga“ prešao i na uljuđenu, tolerantnu, socijalnu i demokratsku Saveznu Republiku Njemačku. Trule balkanske jabuke zarazile su one zdrave u Europskoj uniji. To je inače tipični nebalkanski hrvatski političar Dobroslav Paraga poručio Europljanima još prije 10 godina da će se dogoditi ako će i dalje na Zapadnom Balkanu podržavati bivše komuniste. Sada je i Europska unija zaražena balkanskim sindromom. Imati će bome novi am. predsjednik Obama puno posla, pa i na Balkanu, unatoč neslužbenim glasinama da se neće baviti Balkanom jer ima važnijih kriznih žarišta u svijetu. Međutim, ne, morat će se baviti balkanskim buretom baruta, htio, ne htio, jer Kosovo na primjer može postati inicijalna kapisla ili casus belli za novi svjetski rat kao svojedobno sarajevski atentat godine 1914., jer ako se njemačka tajna služba bavi terorizmom, od koje bi to malo tko očekivao, onda što tek radi ruska, američka, srpska, britanska, izraelska obavještajna služba? Bit će frke 2009. godine, ne samo zbog svjetske financijske i ekonomske krize nego i zbog ratnih požara koji će se širiti po svijetu i zahvatiti sam izvor i uzroke: vodeće neoliberalne zemlje Zapada.
Druga, očekivana je vijest najnoviji prijedlog, po nesreći ali i sramoti hrvatskog naroda koji ga je izabrao, predsjednika Republike Stjepana Mesića, o ukidanju odavanja vojne počasti na sahranama hrvatskih branitelja.
Kad je nedavno premijer Sanader pokušao Hrvatima ukrasti Božić, zahtijevajući od naroda da zbog svjetske financijsko-ekonomske krize stegne remen, skupina internetske generacije studenata je odgovorila protuprijedlogom i bačenom rukavicom u facu naših vlastodržaca:
Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!
To se odnosi i na šefa države! Neka on stegne svoj remen! Neka da prijedlog za koliko milijuna kuna misli skresati proračun Ureda Predsjednika Republike! Evo prijedloga: službena putovanja mu ne trebaju jer tako i tako ga već dulje vrijeme nije u neki državni posjet pozvao nijedan svjetski državnik od formata tako da je Stipe manje, više trošio novac hrvatskih poreznih obveznika na turistička putovanja, često u društvu Vesne Pusić i sljedbe. Što udaljenija, to egzotičnija destinacija, tipa komunističke Mongolije ili socijalističke Kube. Pošto Stipe Internacionale inače daje svijetu recepte, nismo ga čuli kako riješiti ratni sukob u centralnoafričkoj državi Kongo koja se raspada i u čijem ratnom vihoru i tragediji građanskog rata i stranih vojnih intervencija, agresije i pljačke je u posljednjih 10 godina ubijeno i poginulo preko tri milijuna ljudi. Mnogi grabe prirodna bogatstva te resursima prebogate a socijalno užasno siromašne zemlje. Ili, na primjer ušteda na Stipinim državnim ručkovima, ili na primjer, kako bi bilo da Mesić unaprijed odustane od troškova počasnog ukopa njega samoga – jednoga dana kada se dogodi tragedija za titoiste u Hrvatskoj i Stipe bradonja napusti ovozemaljski svijet, i stane pred sud Božji ako ne već pred streljački vod Hrvatske vojske zbog veleizdaje Republike Hrvatske. Moram reć da sada imam još veći otklon od prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana i njegove tobože dobronamjernosti, jer uzeti si 1989. za suradnika čovjeka kao što je Stjepan Mesić koji je 1967. na komunističkoj skupštini u zgradi Sabora u Zagrebu napadao potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zahtijevao zatvorske kazne za njene potpisnike, nazivajući ih „pijancima i teroristima“, zaista nije dobronamjerno nego politički ciljano s tajnim planovima suprotnim interesima hrvatske javnosti. Da se razumijemo, veleizdaja nije predložiti ukidanje vojnih počasti na sahranama hrvatskih branitelja, to je cinično i bezobrazno, ali jeste veleizdaja surađivati u vrijeme velikosrpske agresije s jugoslavenskom vojnom tajnom službom KOS, za što su ga optuživali i osnovano sumnjičili neki političari i znanstvenici, a i Slobodan Milošević, opskrbljen informacijama KOS-a JNA, ga je na haaškom suđenju upitao: Stipe, izdao si Jugoslaviju, HDZ, Tuđmana, tko je sledeći? Eto, ispalo je da je slijedeći na popisu kog treba izdat HRVATSKA. Nisu bez razloga bile ne tako davno iznijete optužbe u Glasu Koncila i Večernjem listu o tome da je Stipe bio kadrovik Udbe, a ne samo njen doušnik. Uštedjet se i može ukidanjem pokroviteljstava proslava obljetnica partizanskih jedinica koje financira predsjednik Mesić preko leđa hrvatskih poreznih obveznika i Državnog proračuna. Držim se dakle latinske Senecove poslovice koja kaže ovako:
BONIS NOCET, QUI MALIS PARCIT
(Dobrima škodi tko štedi zle.)
Zato kritiziram Mesića. I njegova štićenika Ivu Goldsteina, ali o njemu u slijedećem postu, dok u prilogu ovoga imate povijesni opis Mesićevih i Goldsteinovih partizana iz kuta gledanja jednog hrvatskog civila koji je u Drugom svjetskom ratu bio tinejdžer i kao takav žrtva partizanskog režima na Križnom putu koji je 1945. godine prošao, i koji nam je u najzrelijim godinama svoga života, bez ikakve mržnje, poklonio svoja sjećanja na udarničke članove tako zvanog narodnog ustanka i prvoborce iz 41'.
A vi drage blogerice i dragi blogeri, ako imate kakav pametan prijedlog o smanjivanju troškova Ureda predsjednika Republike, i kako, na koji način bi Stipe mogao stegnut malo svoj remen, slobodno ga ostavite na ovom blogu.
Pozdrav! CBK
Poglavlje knjige „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“,
„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 10. IV. 1941. – 8. V. 1945.“
(str. 447. – 477.)
„...Ratna organizacija komunističke stranke djelovala je savršeno, i u antifašističku borbu uključivala sve svoje članove i istomišljenike. Ovi posljednji su na dobrovoljnoj bazi prilazili partizanima, a sredinom i potkraj rata na osvojenim područjima, gdje su uspostavili svoju vlast, normalno su novačili mjesno stanovništvo. Mozak cijele organizacije bio je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije s pridruženim Centralnim komitetima Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije... Radeći po uputama agitpropa /agitacijske propagande boljševika/ organizirali su dolazak seljaka na partizanske društvene sastanke i kazališne priredbe. Njihova prosvjetna djelatnost bila je također značajna, brinuli su se za opismenjavanje nepismenih i organizirali osnovne škole za djecu. Organizirali su također proizvodnju oružja, streljiva i odjeće, cipela za partizanske jedinice... Uspostavili su narodni sud koji je, uz znatno sudjelovanje vojnih komesara, sudio zarobljenim protivničkim vojnicima i neprijateljskim dužnosnicima /i civilima/. Narodnooslobodilački odbori su u svojoj sredini vodili borbu, kako se tada govorilo, protiv suradnika okupatora i njihovih slugu ustaša i domobrana, te oduzimali imovinu bogatih seljaka – kulaka, gostioničara, trgovaca, te se pod Lenjinovim geslom „religija je opijum za narod“ borili protiv Rimokatoličke crkve i vjere...
...Jednog dana u rano proljeće 1942., u kuću gostioničara iz sela Jakovlja u Hrvatskom zagorju upala su dva partizana. U kući su osim žene i šestero djece, na večeri poslije rada u vinogradu, bila i devetorica težaka. Jedan od dvojice partizana, iz sela Laduča na Savi između sela Šenkovca i Savskog Marofa, upitao je tko je Jakov i na licu mjesta ustrijelio gostioničara. Ovo ubojstvo svoga oca ispričao je autoru Vinko Poturica, stanovnik sela Jakovlja. Na isti način su likvidirana još dva trgovca, jedan iz Jakovlja, a drugi iz Velikog Trgovišća. Također je tako ubijen i župnik Žigrović iz Gornjeg Jesenja poviše Krapine. Iste godine partizani su na cesti u Kraljevom Vrhu u zasjedi sačekali četu ustaša i izmasakrirali ih. U NDH to nisu bili usamljeni slučajevi. Na objema zaraćenim stranama velika je mržnja krojila sudbinu i u borbi za vlast bez milosti se likvidiralo suparnike. Tako su stradali kovač desničar Josip Repak iz Đelekovca i zagrebački radnik Franjo Flajšman, koji je došao u rodni kraj pored Varaždinskih Toplica odjeven u domobransku uniformu i s fesom na glavi...
... Njemačka vojska razbila je partizanske odrede Srbije nazvane po zvučnim imenom „partizanska vojska Srbije i proleterske brigade“. Te snage, oslabljene i bježeći preko Drine stacionirale su se oko mjesta Rudo u sjeveroistočnoj Vrhbosni. Zajedno s tom vojskom /1. i 2. „proleterska“ brigada/ izbjegao je i Glavni štab s drugom Titom na prijelazu iz 1941. na 1942. godine. Centralni komiteti Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije su u to vrijeme djelovali u svojim zemljama, a u jesen 1942. dobili su nalog glavnog stožera da se partizanski odredi Hrvatske i Slovenije trebaju pokrenuti, priteći u pomoć i u Vrhbosanskoj krajini zauzeti grad Bihać i cijelu okolicu. Naredba je izvršena! Bio je to smišljen potez glavnoga štaba, kako bi se 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću moglo održati prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije...“
„...Komunistička partija Jugoslavije bila je vrlo zatvoreni čvrsti organizam i nakon što je 1921. poslije zakona o obrani države prešla u ilegalu, za prijem u njezino članstvo provjeravao se svaki kandidat. Zbog takvog stava uoči Drugog svjetskog rata, ta je stranka imala otprilike 12.000 članova u cijeloj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj 4.000. Poznat je sustav organiziranja komunističkih trojki, po kojem jedan član poznaje samo ostalu dvojicu članova. Oni pak mogu obrađivati svoje poznanike u nastojanju da ih pridobiju za ideje komunizma. Trojke su bile i obrana od provale i izdaje provokatora, jer su žbiri i agenti vlasti mogli dojaviti samo mali broj članova te stranke. U ratu se od te prakse odustalo, jer su komunisti nastupali s oružjem u ruci i borili se protiv protivnika ne birajući sredstva....“
„...Prečanski Srbi uglavnom su bili protiv NDH, ali ih nisu privlačile ni komunističke ideje, bili su naklonjeni svome četničkom pokretu. Komunistički aktivisti odlazili su među te ljude, objašnjavajući im svoje ideje i upornim radom i agitatorskom sposobnošću pridobivali pojedince i skupine. Ti su hrvatski Srbi prilazili komunistima, postupno odustajući od ideje četništva. Doduše, bilo je i drugačijih slučajeva, kao što je Marko Orešković /politkomesar Glavnog štaba Hrvatske/ otišao među Srbe, ali su ga četnici ubili. Zagrebačka partijska organizacija svoje je članove po zadatku slala da organiziraju ustanak na Žumberku, a i one članove kojima je prijetila likvidacija od ustaša... Komunisti su znalački prišli organizaciji ustanka u Žumberku, koristeći različitost stanovništva i vjersku podvojenost rimokatolika i grkokatolika. U prvo vrijeme oslanjali su se na grkokatolike. Tada je na Žumberak po partijskom zadatku došao radnik Grga Milašinčić... Iz Zagreba je također došao školarac Miro Germošek, kojemu je prijetila ustaška nadzorna služba zbog njegova ljevičarskog stava. Njih su dvojica pripremali prvu partizansku akciju. Partijska organizacija u to je područje poslala izvjesnu količinu oružja... Na tom vinorodnom brežuljku neki su grkokatolici imali svoje vinograde i klijeti na istočnoj osojnoj strani Miranjca, gdje se zajedno s oružjem našao i pratitelj oružja iz obitelji Rukavina. Slučajno doznavši za oružje, mještani okolnih sela Okruga, Puškarovog Jarka, Žalčevog Briga, Dola, Kostela Svrževa i Pećine, koje je vodio Mijo Puškar iz Pećine pored Crkvenog Pribića, naoružali su se u redarstvenoj postaji u Pribićkom Strmcu i prekinuli taj put dopreme oružja. Međutim, to ipak nije omelo organizatore prve javne partizanske akcije /u kraju između Zagreba i Karlovca/. Potkraj kolovoza 1941., jednog jutra u praskozorje, napali su oružničku postaju stacioniranu u gospodarskim zgradama imanja Križevačke biskupije u Pribićkom Strmcu. Napad je vodio Grga Milašinčić, a politički stožer napada bio je u nedalekom dvorcu obitelji Kukuljević na Svrževu. Domobranska postaja u Krašiću nije pritekla u pomoć oružnicima /nešto teže naoružanoj policiji/, nego je samo s uzbrdice krašićkoga groblja pucala preko krašićkoga polja prema mjestu napada, što nije imalo veći učinak /Krašić, rodno mjesto kardinala Stepinca/. Oko deset sati ujutro oružnici su položili oružje i partizani su se proslavili svojom prvom pobjedom u široj okolici Jastrebarskog i Zagreba. U toj akciji stradali su vozač autobusa, koji je tijekom borbe htio s autobusom pobjeći s poprišta, i jedan đak zagrebačkih srednjih škola koji je krenuo u Zagreb. Ostali putnici su pod partizanskom pratnjom odvedeni u partizanski stožer, gdje ih je narodni sud ispitao. Autor ove povijesti se nalazio u autobusu. Oni koji nisu bili krivi postupno su puštani svojim kućama. Nije poznato što se dogodilo sa zarobljenim oružnicima... Usprkos tom prvom uspjehu partizana, među pučanstvom ipak nije bilo većeg odziva, kakav je vodstvo ustanka očekivalo. Poslije ovog prvog uspjeha, partizani se se sa Žumberka preko Slavetića prebacili po šumi do željezničke pruge u Zdenčini na Pisarovinu i preko Kupe u Banovinu. Sisačka partijska organizacija imala je više uspjeha na Banovini, karlovačka na Kordunu i u Lici, među mješanim hrvatskim i srpskim žiteljima. Ozbiljne borbe ustaša, domobrana, njemačkih i talijanskih jedinica s jedne strane, i komunističko-četničkih jedinica s druge strane, počele su se voditi 1942. godine. Partizani su se dobro organizirali i veću pozornost posvećivali promičbi njihovih partijskih vojnih komesara, koji su, kad god bi došli u bilo koje selo organizirali susrete – meeting-e – sa seljacima, uvjeravajući ih kako će njihova vlast biti narodna vlast, a ne kako je bilo prije i kakva je ustaška vlast koja samo iskorištava i ugnjetava narod...
... U veljači 1944. ustaše su u Zagrebu na rasvjetnim stupovima od Maksimira do Dubrave objesili oko 20 talaca ljevičara. Hrvati desničari tada su oduzeli život Hrvatima ljevičarima i hrvatska zemlja je pored srpanjskih, prosinačkih, sibinjskih, senjskih dobila i veljačke žrtve...
... Za cijelo postojanje Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski narod u Vrhobsni i Hercegovini te u bivšoj turskoj Hrvatskoj uspio se održati zahvaljujući jedinstvu toga puka. U tim olovnim vremenima, taj je puk shvatio kako ga samo zajedništvo može spasiti. Hrvatska vojska, domobrani i ustaše imali su stalni priljev boraca iz ovoga puka i nikada nisu oskudijevali braniteljima protiv partizana i ostatka četnika. Država se ima pravo braniti, ali teror uzrokuje samo još veći otpor. Taoci se ne mogu likvidirati za zločine koje su počinili pobunjenici, to ne donosi dobro narodu koji se brani, nego samo povećava odmetništvo... U Glini su ustaše srušile pravoslavnu crkvu, pohvatali seljake iz okolice i pobili ih. Naprijed je navedeno kako su postrojbe hrvatske vojske u NDH spašavale protjerane Hrvate iz razorenog sela Boričevca, ali istu sudbinu doživjelo je i selo Španovica u zapadnoj Slavoniji, razmjeri četničkih zločina ravni su genocidu. (...)“
Izvor: knjiga „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“, Zagreb, 2007., autora Mije Pema.
ponedjeljak, 24.11.2008.
HIGHLIGHT'S IVE GOLDSTEINA O "BLEIBURGU"
Hrvatske oružane snage nisu 1945. kapitulirale pred Britancima nego pred Titovim Jugoslavenima, te slijedom toga britanske oružane snage, a time i britanska vlada, nisu izručile hrvatske ratne zarobljenike Titovim partizanima, te Velika Britanija slijedom svega nije prekršila međunarodne konvencije. (Ako ćemo se tako igrati kao Ivo Goldstein, onda mogu reći da OS NDH nisu uopće kapitulirale jer nije potpisana pismena kapitulacija. No, OS NDH predale su oružje britanskom VIII. korpusu koji je tenkovima i avionima osiguravao bleiburško polje i držao ga u obruču, i to bez obzira što je zapovjednik toga britanskog korpusa na pregovorima u bleiburškom dvorcu odbio predaju i zahtijevao predaju jedinicama JA, a partizanske jedinice JA su se spustile s brežuljaka na polje tek nakon što su hrvatski vojnici predali oružje, a rafalna paljba iz automatskog oružja po mnoštvu na bleiburškom polju trajala je nakon predaje oružja cca. 15 do 20 minuta, po izjavama svjedoka, te je bilo najmanje na stotine poginulih vojnika, časnika i civila, a ne nekoliko desetaka u tom uvodnom pokolju, te je bilo i primjera sporadičnog klanja nekih osoba na bleiburškom polju, usput rečeno.) No postoji prihvatni logor u austrijskom Viktringu u kojemu je bilo preko 10 tisuća hrv. izbjeglica, i sve su ih britanske snage izručile, na prijevaru, Titovim snagama; ljudima je rečeno da će ih vlakom prebaciti u Italiju, a kad ono lokomotiva s velikom crvenom petokrakom koja je polazila iz mjesta Maria Elend skrenula kroz tunel u obećanu zemlju Jugoslaviju, majke ti.
Ustaški zločini pri povlačenju prema Bleiburgu nad navodno slovenskim civilima!? Ovakva tvrdnja o pojedinačnim izgredima treba suptilno pojačati tzv. koljački karakter ustaša, i na zbijeg od preko 200 tisuća ljudi baciti tamno svjetlo.
U kilometarskoj koloni hrvatskih izbjeglica prema Bleiburgu nalazilo se puno ratnih zločinaca, kaže Ivo Goldstein i time ponavlja kao papagaj tezu od Stipe Mesića, po nesreći predsjednika Republike Hrvatske, ali nedaje nikakve konkretne dokaze.
Hrvatska emigracija navodno je preuveličavala brojke hrvatskih izbjeglica u koloni od Zagreba prema Bleiburgu, i preuveličavala broj ubijenih hrvatskih rantih zarobljenika, i subjektivno i ideološki je pisala povijest, posebno u djelu „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“ (506 stranica), Zagreb, 1993. i izdanje na španjolskom jeziku „La tragedia de Bleiburg“, 1963. „Proustaška politička emigracija počela je već prvih poslijeratnih godina na događajima oko Bleiburga izgrađivati mitologiju emocionalnog simbola kolektivne tragedije“, tvrdi I. Goldstein, a revno prenosi „Jutarnji list“ kao gotovu stvar, jer to je ipak rekao Ivo Goldstein.
Maršal Tito nije 1945. izdavao naredbe za likvidaciju ratnih zarobljenika, tvrdi I. Goldstein, nego nekoliko amnestija, posljednja koju je 3. kolovoza 1945. donijelo Predsjdništvo Avnoja na prijedlog predsjednika jugoslavenske vlade i ministra obrane maršala Tita. Na slobodu je od preostalih 6227 zarobljenika pušteno 5886. (Konkretno znam jednog zarobljenika koji je tako pušten po Titovoj amnestiji i poslije opet bio zatvoren u dva navrata, sveukupno je čovjek odležao 14 godina u zatvoru u Staroj Gradiški zato što je bio pripadnik Ustaške vojnice, a u trenutku zarobljavanja imao je 19 godina. Proveo je kao politički zatvorenik savjesti u zatvoru više nego bivši komunist Marko Veselica. Nakon što su bivši logoraši i zatvorenici pušteni na slobodu bili su do raspada SFRJ građani drugog reda, ali o takvim „sitnicama“ Ivo Goldstein si ne razbija glavu.)
Masovne likvidacije od strane partizanskog režima izvršene su od nižerangiranih zapovjednika koji su samovoljno postupali tako da Tito za to nije znao, radosno priopćava Ivo Goldstein, a kada se saznalo onda se proizvoljno najavljivalo istrage koje nisu u pravilu provođene niti je itko od partizanskih zapovjednika kažnjen zbog toga, gotovo pokajnički naglašava naš povjesničar Ivo. Partizanske jedinice imale su „pismene naredbe viših štabova i upute o strogom nadzoru i postupku sa zarobljenicima, a vjerojatno samo usmene upute o likvidaciji svakoga koji bi se izdvojio iz kolone ili previše zaostajao“. „Bilo je nastojanja da se samovoljne pojave suzbiju“, i „ponovno se naređuje i zabranjuje oduzimanje privatnih stvari od zarobljenika, kao satove, prstenje, nalivpera i drugo“. „Priča se da je navodno ipak bilo nekoliko strijeljanih partizana zbog samovoljnih ispada“. Ma da, šta zbilja?
Nakon zarobljavanja hrvatske bleiburške kolone uslijedilo je selektivno odvođenje u logore i iz logora na grupne likvidacije bez suda i suđenja, kaže I. Goldstein, i nastavlja, te otpremanje preostalih zarobljenika na Križni put, boravak u logorima po cijeloj zemlji (Titovoj Jugoslaviji, znači ipak je bilo logora kao u NDH, čak i veći broj) gdje se također stradavalo od gladi, iznemoglosti, bolesti i pojedinačnih ubijanja. Epilog je bilo otpuštanje iz logora na tri načina: na slobodu, na daljnji prisilni rad, ili na dopunsko služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj armiji. Kao krasno zvuči, kad bi sve to bila istina.
(Izvor: „Hrvatska 1918. – 2008.“, Zagreb, 2008., i članci u JL „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. i „Kriteriji za selekciju i masovne likvidacije“ autor dr. Ivo Goldstein)
I, Predsjedniče Mesiću, jesam li dobro obradio "Bleiburg"?
Moram reć da je gore navedeno, što sam malo usput i prokomentirao (nisam mogao izdržat) mizerno od Ive Goldsteina koji nije povijesni laik nego povjesničar. Tvrditi da se „pričalo da je navodno bilo nekoliko strijeljanih partizana zbog samovoljnih ispada“ prema ratnim zarobljenicima na Križnom putu je više nego mizerno. Tko je pričao? Babe s placa su pričale? Dakle, uopće spominjati takvo što a nemati niti jedan jedini dokaz u vidu nekog dokumenta je mizerno. Osim toga, pobiti, ajmo reći minimalno nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika, a da zbog „samovolje“ bude kažnjeno nekoliko partizana je više nego mizerno za jednu vlast koja se busala u prsa da je „anitfašistička“. Da je bilo takvih slučajeva kažnjavanja samovolje pojedinačnih paritzanskih zapovjednika onda bi jugokomunistička vlast takve dokumente isticala kao dokaz da je održavala disciplinu, da je bila pravedna, da nije tolerirala samovolju. Naprotiv, nikada u životu nisam pročitao takav dokument tako da tu Goldsteinovu sugestiju kojom pokušava ublažiti partizanski teror u onome što zovemo „Bleiburg i Križni put“ možemo prekrižit. Nije bilo milosti prema ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima. To je istina. Ivo Goldstein uopće i ne spominje tragediju zarobljenih hrvatskih civila iz 1945. godine, kao da ona u povijesti ne postoji. Konkretno, 650 hrvatskih civiila i 21 svećenik i franjevac su zaklani na Maclju, a preko dvije tisuće hrvatskih civilana Kočevskom rogu, a bilo je i drugih stratišta na kojima su godine 1945. u zarobljeništvu stradali hrvatski civili.
Postoji u svijetu jedan profesor iz Njemačke koji je suradnik Srpske akademije nauka i umetnosti iz Beograda, dvostruki doktorand Wolf Oschlies koji u njemačkim medijima hvali „hrvatskog povjesničara dr. Ivu Goldsteina“. Kad sam pročitao tvrdnje Ive Goldsteina u gore navedenim člancima koji predstavljalju izvatke iz njegove gore navedene knjige odmah sam se sjetio tvrdnji navedenog njemačkog marksističkog profesora koji kaže slijedeće:
U pitoresknom Bleiburgu se 1945. našlo puno hrvatskih ratnih zločinaca od kojih su partizani ubili oko 200 (dvije stotine) ustaških poglavica dok su ostali ratni zarobljenici sprašeni natrag u Jugoslaviju gdje su živjeli kao bubrezi u loju i bili zločesti jer su grizli ruku koja ih je hranila – ruku humanističkog maršala Tita. Hrvati su idijoti jer su razbili Jugoslaviju u kojoj im je tekao med i mlijeko.
Ovo je doslovni citat prepričan mojim riječima, s tim da sam izostavio još neke gnjusne detalje, ali sadržajno je točno tako prof. dr. dr. Wolf Oschlies napisao viđenje nedavne hrvatske povijesti, objavljeno u njemačkom on line mjesečniku za politiku i povijest „Eurasisches Magazin“. Ne mogu se oteti dojmu da Oschlies svoje velike laži nije utemeljio na informacijama koje je dobivao i dobiva od svojih prijatelja iz Hrvatske i Beograda. Taj inače priznati njemački jezikoslovac koji tvrdi da hrvatski jezik ne postoji, tvrdi da nije bilo Titovih ratnih zločina, i to unatoč tome što je iz mariborskog protutenkovskog rova od strane slovenskih vlasti 1999. ekshumirano blizu dvije tisuće posmrtnih ostataka likvidiranih hrvatskih ratnih zarobljenika, i to sasvim slučajno jer se gradila autocesta od Maribora prema Ljubljani i Trstu pa su bageri iznenada počeli vaditi ljudske kosti u velikom broju. Ivo Goldstein naravno ne može si priuštiti luksuz kao Wolf Oschlies da otvoreno laže ali zato može suptilnim metodama relativizirati ratni zločin partizanskog režima dok zločin genocida uopće ne priznaje da se dogodio, te time ne priznaje
saborski dokument od 12. listopada 1999. (urbroj: 62-99-436, klasa: 023-03/99-03/20) koji je predsjednik Hrvatskog državnog sabora, akademik Vlatko Pavletić, uputio na temelju čl. 33 alineja 4. Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora zastupnicima Zastupničkog doma i predsjednicima radnih tijela Zastupničkog doma Sabora. Radi se o Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od 8. listopada 1999. godine (Republika Hrvatska, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, urbroj: 591-99-107/01, klasa: 140-06/99-01/107/01). Predsjednik Komisije bio je Kazimir Sviben, a jedan od njenih čelnika nije doduše osoba o kojoj imam pozitivnu percepciju, a radi se o kontroverznom i bivšem ustavnom sucu Vici Vukojeviću koji nije povjesničar po struci, i koji se kompromitirao u Tuđmanovoj politici prema Bosni, kojega se povezuje čak i s Udbom pa i s optužbom za ratni zločin silovanja koji do danas nije dokazan, koji je bio stup tzv. Herceg-Bosne u Hrvatskom saboru, ali zato je Komisija osim njega imala još 20 drugih saborskih zastupnika i 40 članova iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih stručnjaka koji su od 11. veljače 1992. radili na evidentiranju masovnih grobnica i hrvatskih žrtava komunizma, istraživali sve dostupne povijesne izvore, od knjiga, dokumenata, arhivske građe i sl. Među tom građom ima dobrih i manje dobrih izvora ali i jako dobrih izvora.
U zaključku Komisije pod točkom 4. i naslovom „Brozova izravna odgovornost za ratne zločine i genocid nad Hrvatima“ stoji:
„Josip Broz Tito svakako je odgovoran po međunarodnom pravu po načelu takozvane posredne odgovornosti, kao zapovjednik, koji je znao ili morao znati za zločine koje čine njegovi podređeni, ali ih je svejedno tolerirao, nije ih sprječavao ili nije njihove počinitelje kažnjavao. Evo, međutim, samo nekih primjera u kojima se vidi njegova izravna odgovornost kao ideologa i zapovjednika koji izričito zapovijeda takve zločine. U takve normativne akte spada i poslanica potpisana s „Tito“, a upućena Štabu fruškogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda 9. „januara“ 1942. godine. Ona instruira Štab, dok ovaj ne dobije sve naputke od Glavnog štaba Hrvatske, između ostalog ovako“ :
„likvidacija petokolonaša, špijuna i svih onih koji su razbijači narodnooslobodilačke borbe. Sva pokretna dobra ovakvih lica treba zaplijeniti u korist narodnooslobodilačke borbe“.
(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, knjiga 8, str. 106. – 108.)
Takvim naredbama se omogućavalo sustavne upade u kuće privatnih osoba, pljačke i ubojstva bez ikakvog kriterija, bez suda, te zločini protiv ljudi koji partizanima u ruke dođu slučajno ili u borbi. Petokolonaš je u stvarnosti tradicionalist koji se protivi komunizmu. Pod razbijačima NOB moglo se doslovno shvatiti svakoga koga se htjelo likvidirati.
Postoji i jugoslavenski dokument iz kojega se vidi da su partizanske jedinice za vrijeme rata (1941. – 1945.) u pravilu strijeljale sve svoje ratne zarobljenike, i to se u hrvatskoj javnosti u NDH znalo, kao i za određene pokolje koje su neke partizanske jedinice izvršile nad civilima, te se zbog takvih vijesti i činjenica veći broj stanovnika NDH odlučio u svibnju 1945. na zbijeg prema Zapadu jer od komunista i partizana nisu mogli očekivati ništa dobro kad su se isti već i za vrijeme rata ponašali izvan svih međunarodnih konvencija o ratovanju i postupanju sa zarobljenicima. Na pr. zapovjed partizanskog Glavnog štaba Hrvatske, izdana 24. prosinca 1941. godine:
„U posljednje vrijeme je uspjelo protivniku da uhvati nekoliko naših istaknutih boraca. Postoje mogućnosti da te drugove oslobodimo vršeći zamjenu za zarobljene visoke ličnosti talijanske, ustaške ili domobranske vojske. Zbog toga je potrebno da se organiziraju specijalne zasjede ili upadi u mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih ličnosti. Prema tome, ako ubuduće koja jedinica zarobi višeg oficira, neće ga odmah strijeljati, nego će ga držati u zarobljeništvu i o tome obavijestiti ovaj štab, koji će već prema potrebi dati naređenja za daljnji postupak“.
Josip Broz Tito je 14. listopada 1942. godine Izvršnom komitetu Komunističke internacionale u Moskvi javio radio porukom, pod šifrom “Djed“, o izvršenim strijeljanjima. To potvrđuje njegove spoznaje o tome kao i da je surađivao na svjetskoj revoluciji boljševika. Javljajući o vojnom i političkom savjetovanju u Stolicama (26. i 27. rujna 1941.) J.B. Tito javlja Kominterni: „Fašiste streljamo odmah“. Imenica u množini, „fašisti“ je vrlo rastezljiv pojam u partizanskoj agitacijskoj propagandi (agitprop). To može biti doslovno svatko tko baš nije član komunističke partije, pa i lokalni mlinar u nekom mlinu. A da i jeste fašist, koja je krivica takve osobe, je li nekoga ubila, je li nagovarala, huškala na ubojstvo i progon, je li to istraženo od stručnih pravnika i sudskih organa itd? To su sve pitanja na koja I. Goldstein nema odgovor niti ih postavlja.
Ivo Goldstein navodi poslanicu J. B. Tita od 14. svibnja 1945. upućena Glavnom štabu Slovenije kojemu se zapovijeda da pod svaku cijenu „spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika, od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“. To zvuči jako humano, ali i licemjerno, s obzirom na zapovjed od prethodnog dana, od 13. svibnja 1945. godine u vidu telegrama koji Tito šalje štabu 3. armije JA i u kojem naređuje slijedeće:
„III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i velik broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima... Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe.“
(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, Beograd, 1988., knjiga 28., str. 41.)
U potpisu ovog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz Tito osobno.
Tito je ovu zapovijed istog dana uputio i Štabu I. armije JA, jer se pribojavao da Vatko Maček ne bi uz pomoć Churchilla oformio višestranačku građansku vladu i spriječio uspostavu komunističke tiranije. Telegram koji je Tito uputio pak slijedeći dan, 14. svibnja, koji zvuči humanistički, bio je dostavljen 7. i 9. slovenskom partizanskom korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate već Slovence i Nijemce, jer slovenski partizani nisu tada mogli niti zarobljavali hrvatske vojnike i civile. Ova Titova inicijativa je napokon postala bespredmetna jer samo četiri dana kasnije je Glavni štab Slovenije ukinut i stavljen pod komandu 4. armije JA u kojoj se nalazila i tenkovska divizija zloglasnog četničkog koljača Sime Dubajića koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine pobio na Kočevskom rogu 1945. oko 30 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio još i više. Zapovjed za taj genocid je Simo Dubajić dobio od Titovih heroja Maksa Baće (ekstremni ljevičar hrvatskog podrijetla i jedan od zapovjednika Ozne u Hrvatskoj), Ivana Matije-Mačeka (šefa slovenske tajne policije Ozne) i Jove Kapičića (srpski ili crnogorski zapovjednik Ozne) koji su bili pomoćnici šefa jugslavenske Ozne Aleksandra Rankovića. Dakle, zapovjed je došla od Aleksandra Rankovića, a ovaj takvu zapovjed ne bi ni u snu mogao donijeti bez Titove u najmanju ruku suglasnosti, a prije je da je sam Tito izdao Rankoviću zapovjed o ubijanju najveće skupine hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih civila na Kočevskom rogu 1945. godine. Poznato je da je politbiro CK KPJ i partizanski Vrhovni štab (ratni politbiro) bio strogo centraliziran i ništa samovoljno se mimo hijerahije nije moglo dogoditi.) Međutim, Ivo Goldstein sve to u svojoj knjizi o hrvatskoj povijesti i poglavlju o „Bleiburgu“ prešućuje, i time od Tita stvara povijesnu ličnost kakva on nije bio, te uljepšava Titovu prošlost, izuzimajuči ga od bilo kakve odgovornosti za najveće ratne zločine koji su počinjeni u poslijeratnoj Europi.
J. B. Tito je 26. svibnja 1945. u Ljubljani, a potom u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani „očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca“, a u govoru od 4. lipnja 1945. rekao je:
„da je ruka pravde, osvetnička ruka naroda već stigla većinu, a da je samo manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo“.
Ivo Goldstein prešućuje navedene Titove javne govore i praktična priznanja ratnih zločina.
U razgovoru s dopisnikom sovjetskog lista „Crvena zvijezda“, objavljen 14. travnja 1945. godine, J. B. Tito sve one koji su bili u hrvatskoj vojsci prikazuje kao razbojnike, i time ih sve osuđuje na smrt:
„...a uz to sada im /njemačkim snagama/ pruža veliku pomoć vojska izdajnika Pavelića, koju sačinjavaju razbojnici, koji su izvršili teške zločine prema narodu i koji znaju da ih očekuje nemilosrdna kazna“.
U Kumrovcu u govoru pred partizanskim ranjenicima je Tito, dakle, rekao da su njegovi osvetili žrtve, da su on i njegovi sljedbenici očistili zemlju od Nijemaca /njemačke nacionalne manjine/ i domaćih izroda. Kako su svi znali da te „izrode“ titoisti nisu ispustili iz svog zahvata, jasno je već tada bilo da su ih pobili. Međutim, osveta nije zakon nego bezakonje. Istovremeno se komunisti hvale kao zakonodavci sa Zavnohom i i Avnojem. Osim toga, postavlja se pitanje na što se osveta odnosi? Je li osveta u pitanju zbog činjenice što se hrvatska vojska borila protiv partizanske jugoslavenske vojske u Drugom svjetskom ratu? Jer, Mesić tvrdi da se osveta odnosi zbog jasenovačkog logora, ali to ne može biti jer se slovenski partizani na pr. nisu osvećivali nekomunističkim Slovencima (kojih je pobijeno oko 20 tisuća) zbog logora jer takve logore antikomunističke slovenske snage nisu imale na području Slovenije. Dakle, osveta zbog čega? Na to pitanje je Ivo Goldstein dužan odgovor.
Inače, o Titovom genocidnom telegramu od 13. svibnja 1945. i njegovim pomoćnicima u genocidu nad hrvatskim narodom 1945. više u članku Slobodne Dalmacije od 11.10.2003. pod naslovom „Obmanjivanje Titova heroja“.
Titov udarnički kadar u Ozni, dalmatinski partizan i Oznaš Maksimilijan Maks Baće je doduše bez trunke pokajanja za zla koja je nanio svome narodu smogao izreći iskreno istinu o svome životu:
„Dali smo živote za – drek!“
(SD od 27.9.2003. u članku „Apsurdi Karla Marksa“ u kojemu je Maks Baće kritizirao glavnog ideologa komunizma.)
Osim toga, kad se ocjenjuje Titova povijesna uloga, osim „Bleiburga i Križnog puta“ tu je još lažno optuživanje i ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca, zatim, sramotan odnos prema hrvatskom jeziku (Novosadski dogovor o „srpsko-hrvatskom“ jeziku, iz 1954. godine), zatim odgovornost za Goli otok, i komunističku strahovladu u cijelosti od 1945. do 1990. u Jugoslaviji i njenoj hrvatskoj republici. Ivo Goldstein kad rehabilitira Tita od odgovornosti za zločine ne spominje deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. u kojoj je jasno rečeno da se osuđuju komunistički zločini, represija i strahovlada u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Zar Tito od svega toga može biti izuzet?
Ako Ivo Goldstein misli da su oružane snage NDH imale u svibnju 1945. godine 116 tisuća vojnika, i da se od toga broja mora oduzeti još koja tisuća ili kojih desetak tisuća iz broja ubijenih u ratnom zarobljeništvu, onda pogledajmo brojni sastav oružanih snaga NDH iz izvora bivšeg ustaškog ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića u knjizi „U SLUŽBI DOMOVINE“, Washington D.C., 2007., poglavlje 3. POSTROJENJE I BROJČANO STANJE HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Vrančićev kolega u vladi bio je ministar obrane Ante Vokić, jedan od pučista protiv Pavelića 1944. godine, ali i jedan od reformatora oružanih snaga NDH, pa je Vrančić valjda mjerodavan bio u prikazu brojnog stanja oružanih snaga NDH koje su se zvale Hrvatske oružane snage. To poglavlje je zanimljivo i po tome što daje odgovor na pitanje koliko je bilo njemačkih jedinica i vojnika stacioniranih na teritoriju NDH, a odgovor je da nije bilo ni približno „50 divizija“ kako je jugoslavenska titoistička historiografija tvrdila kako bi uzdigla partizansku borbu. Dakle, brojčano stanje OS NDH za razdoblje 1945. godine:
1. zborno područje, Varaždin - Koprivnica: Poglavnikov tjelesni zbor, PTS, sastavljen od dvije ustaške divizije, 2. i 5. (svaka divizija brojala je 10 tisuća vojnika, dočasnika i časnika)
2. zborno područje Sunja – Sisak - Petrinja: 1. divizija, 17. i 18. ustaška udarna divizija, složene od Ustaške obrane.
3. zborno područje Ivanić-Grad: 3. divizija, 7. divizija, 8. divizija, 9. divizija
4. zborno područje Dvor na Uni - Dubica: 4. divizija, 6. divizija i 15. divizija.
5. zborno područje: Karlovac-Gospić: 10., 11. i 13. divizija.
Zatim su OS NDH činile i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko oružništvo (žandarmerija) s četiri pukovnije od koji je svaka u prosjeku imala 1.500 oružnika, sveukupno ih je bilo 11.600, plus četiri tisuće novaka u vojsci, a bez 70 tisuća pripadnika pozadinske službe sveukupni broj hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika OS NDH iznosio je u svibnju 1945. godine 180 tisuća, to su dvije hrvatske armije koje su se povlačile prema Bleiburgu. Od toga se preko jedne trećine predalo na području Slovenije na potezu od Slovenjgradeca, Dravograda do Maribora, ali ne u Austriji. U Mariboru se na pr. predala velika kompozicija vlaka koja je došla iz Zagreba, i bila puna ratnih ranjenika iz mnogih bolnica po Hrvatskoj. U pratnji vlaka je bilo mnoštvo hrv. civila i nekoliko zaštitnih jedinica OS NDH. O njihovoj sudbini nema u izlaganjima Ive Goldsteina ni riječi.
Uz to se postavlja pitanje zašto je Titova JA uopće slijedila ove dvije hrvatske armije do slovensko-austrijske granice 1945. godine? Zar nije cilj svake humanističke borbe imati što manje žrtava. Na tisuće partizana je izginulo u završnim borbama protiv OS NDH na području Slovenije u svibnju 1945. godine. Postavlja se i pitanje kakva je to borba kada partizanske snage s brijegova i uzvisina gađaju nemoćnu kolonu hrvatske vojske i civila u dolini.
U Domovinskom ratu je HV pustio cijelu kolonu srpske vojske i civila iz pobunjeničke tzv. „RSK“ da ode preko Dvora na Uni na okupirani teritorij BiH, a mogao ih je opkoliti i „uništiti“ onako kako je Jugoslavenska armija „uništavala“ hrvatsku vojsku i civile u povlačenju, mogao je tako i HV sve srpske vojnike i civile zarobiti i likvidirati ali nije. Znači, ipak se može i drukčije, bolje, a ujedno su i pošteđeni životi hrvatskih vojnika 1995. godine u Oluji, a to što je među srpskim izbjeglicama bio neki određeni broj srpskih zločinaca ne znači da je radi toga trebalo ubiti cijelu eventualno zarobljenu pobunjeničku srpsku vojsku i srpske civile u zbijegu, kao što se dogodilo u vezi „Bleiburga“ 1945. godine. Ili primjer iz „Bljeska“ 1995. kada je u zapadnoj Slavoniji u obruču ostala jedna srpska brigada pomiješana sa srpskim civilima koji su se poslije našli u koloni ali specijalna policija i HV nisu pucali po toj koloni nego su pregovarali s njezinim predstavnicima i ta brigada se odlučila na časnu predaju, a civili su se izjasnili da žele napustit teritorij RH, te su od međunarodnih UNCRO-snaga prepraćeni u Bosnu, i nikome nije vlas s glave pala.
Godine 1945. bila je pak drukčija situacija: izbjegličku kolonu vojnika i civila, dugačka najmanje 40 km, kako navodi I. Goldstein, napadale su 1. i 3. armija JA. Baš junački, nema što ali u takve „detalje“ Ivo Goldstein ne ulazi nego još spominje neka pojedinačna ubojstva nekih Slovenaca u Sloveniji prilikom povlačenja od strane nekih ustaša ali ne navodi ni jednu uzročno-posljedičnu vezu, kako, zbog čega itd.
Tko sve čini tih „puno zločinaca“ koji su se našli na povlačenju prema Beliburgu? Ima jedan koji je glavni odgovorni za sve zločine koje je počinio ustaški režim, a to je poglavnik Pavelić, a on je nakon Rogaške slatine napustio izbjegličku kolonu i nije više u njoj bio niti se našao u Bleiburgu. Od ustaških jedinica u kojima je moglo biti zločinaca je jedinica „Ustaška obrana“ koja je osiguravala logore u NDH, na čelu s Maksom Luburićem, i ona se našla u Bleiburgu ali je prije predaje nestala s bleiburškog polja odnosno otišla je u obližnje šume i izjegla zarobljavanje. Posljednji sastav vlade NDH nije bio u izbjegličkoj koloni u Bleiburgu nego je zarobljen u Austriji, poslije od britanskih snaga izručen i pogubljen u Zagrebu bez ikakve a pogotovo normalne istrage. Članovi obitelji pak tih članova posljednjeg sastava vlade NDH zarobljeni su kod Ptuja, u mjestu Crngrob (oko 400 osoba), i sustavno maltretirani, mučeni (ženske osobe i silovane) i potom zaklani (doslovno). Osim možda ponekog pojedinca u Bleiburgu nije bilo zločinaca koji su zarobljeni nego su zarobljeni odnosno likvidirani nevini ljudi. Zato je blajburški pokolj i bio 45 godina dugo u Titovoj Jugoslaviji najveća državna tajna jer nisu na Križnom putu pobijeni zločinci nego nevini.
Dvije zarobljene hrvatske armije OS NDH sigurno nisu bile sastavljene od zločinaca jer vojnička borba nije zločinačka nego vojnička, vojničko sukobljavanje sa sukobljenom zaraćenom stranom u ratu. Ako je u takvim borbama bilo izgreda sa strane oružanih snaga NDH bilo ih je i sa partizanske strane u ratu. Dakle, ne može se relativizirati najveći posijeratni zločin u Europi time što se ex cathedra tvrdi da je među bleiburškim žrtvama bilo „puno zločinaca“ jer za to nema dokaza niti je provedena bilo kakva normalna i sustavna istraga.
Knjiga od hrvatske emigracije „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“ nije pristrana stoga što pored hrvatskih svjedočenja sadrži i svjedočenja srpskih i crnogorskih svjedoka, kao i svjedoka savezničkih časnika, prije svega britanskih o pokoljima partizanskog režima, a svjedočanstva je sakupio poznati svećenik Krunoslav Draganović, dok je knjigu uredio emigrant Vinko Nikolić koji nikog nije ubio nego je bio čovjek od pera i vodio je jedan emigrantski list u inozemstvu, u Argentini, „Hrvatska revija“ koji je nakon 1990. preselio u Hrvatsku gdje je izlazio. Ne mogu pojedini preživjeli svjedoci blajburške tragedije biti pristrani i ideološki motivirani. Bilo je jasno nakon 1945. da hrvatske države neće biti za dulje razdoblje, preživjele izbjeglice su sve izgubile što se izgubiti moglo, od domovine preko rođaka, prijatelja, obitelji i zavičaja te im je na kraju ostala jedino istina, odnosno bilo im je stalo jedino još do istine, da se jednog dana u široj hrvatskoj i svjetskoj javnosti sazna da su 1945. doživjeli pokolje i da su postali žrtve ratnog zločina, a sigurno nisu ni u snu sanjali da bi mogli jednom u hrvatskoj državi biti kao žrtve proglašeni „žrtvama-zločincima“. To je nevjerojatno, ujedno i gnjusno i sramotno. A što reći za tisuće hrvatskih civila ubijenih na Križnom putu?
Kaže Ivo Goldstein da su na Križnom putu po raznim logorima u Titovoj Jugoslaviji 1945. godine ljudi opet pušteni kućama. Nevjerojatno, jer po svjedočenjima je logor u Slavonskoj Požegi bio posljednja stanica prema obližnjim jamama, i masovno su zarobljenici iz tog logora (više od 10 tisuća) strijeljani noćima i noćima sve dok logor nije bio ispražnjen. Ili na pr. logor kod Topuskog iz kojega je likvidirano pet tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a mnogi su u obližnjim šumama zaklani od lokalnog srpskog nahuškanog pučanstva. Ili logor u Dubovcu u Karlovcu koji je služio za eksterminaciju ratnih zarobljenika, te su u ubijanju istih također sudjelovali lokalni srpski seljaci „kordunaši“, naoružani toljagama i sjekirama. Naravno, Ozna je bila glavna u takvim likvidacijama ratnih zarobljenika. Ili na pr. dva logora u Mirkovcima kod Sv. Križa Začretja i Krapine? Po svjedočenjima sakupljenim u potresnoj knjižici Frana Živičnjaka su se u tim logorima događali prizori koje smo na pr. vidjeli u snimljenom filmu „Schindlerova lista“ kada komandant logora nasumce ubija logoraše. (Knjižica: "U vječni spomen – na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa-Začretja i Oroslavlju“, Zagreb, 1998.) Svi zarobljenici iz oba navedena logora su dehidrirani (o jelu nije moglo biti ni riječi) vođeni na likvidacije na maceljsku goru (pri tome su im stražari dobacivali da ih „gore“, na maceljskoj gori, čekaju „Pavelićevi gemišti“) sve dok logori nisu bili prazni i poslije rasformirani (na mjestu od jednog logora je poslije bio rasadnik, danas pak nema ništa tamo osim ograđenog prostora bivšeg logora i rasadnika, i spomen-ploče i spomen-križa na ulazu kraj lokalne ceste). Jedna skupina od oko tisuću logoraša je ubijena odmah kraj logora u Mirkovcu, na području dva mala jezera podno današnje psihijatrijske ustanove (humci te velike jame vide se i dan danas, a jedna od stanovnica u blizini je svjedočila da je na tome mjestu iz jama virilo bezbroj ruku, nogu i drugih dijelova tijela; pripadnici nekadašnje Ozne su joj još devedesetih godina prijetili likvidacijom ako bi pisnula o tom zločinu ijednu riječ; to mi je osobno posvjedočila).
Dakle, malo više poštenja u prikazu „Bleiburga i Križnog puta“ ne bi škodilo ni jednom Ivi Goldsteinu kojega mediji predstavljalju kao povjesničara. Do sada nije pokazao da je povjesničar nego ideolog Mesićeve propagande. A koji pak Mesić ima motiv pljuvati po hrvatskim žrtvama komunizma treba njega pitati.
NASTAVAK SLIJEDI
Spomenik bleiburškim žrtvama na zagrebačkom Mirogoju,
postavljen devedesetih godina privatnim sredstvima, bez državne potpore.
"Hrvatska" vlast srami se takav spomenik postavit u Centru Zagreba.
CBK
subota, 22.11.2008.
STEGNITE VI REMEN, BANDO JEDNA LOPOVSKA!
Skupina odlučnih studenata pokrenula je prije nekoliko dana internetski masovni pokret za proturežimske demonstracije po svim glavnim trgovima hrvatskih gradova, s početkom 5. prosinca ove godine, pod geslom „Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!“
Prosvjedi će biti iznadstranački u korist hrvatskog društva protiv vlasti koja je u posljednjih 17 godina opljačkala i prevarila građane, i izdala zemlju. Prosvjed je usmjeren protiv premijerove vlade, protiv vladajuće stranke HDZ i koalicije, protiv oporbene stranke SDP, dakle, "protiv HDZ-SDP i njihovih satelita", kao i protiv predsjednika Mesića, i izričito je zabranjeno na skupove donositi, kako su organizatori naglasili, komunistička i ustaška obilježja. Dnevni list „24 sata“ je izvijestio kako je izričito zabranjeno donositi ustaška obilježja, ali to je notorna laž i ideološka manipulacija uredništva toga lista jer je rečeno da je "izričito zabranjeno donositi ustaška i komunistička obilježja", a poželjno je isticati državne simbole Republike Hrvatske, u što većem broju.
Studentski organizatori su u prvom satu nakon objavljenog proglasa imali 1000 internetskih registracija građana, unosa i komentara, a u sljedeća 23 sata ih je bilo 20 tisuća registriranih interesenata. Dnevno ih se javlja po nekoliko tisuća novih i zainteresiranih. Organizatori s pravom odbijaju razgovarati s novinarima jer im nije cilj sebe isticati i da mediji od njih prave lažne jednodnevne zvijezde nego smatraju medije kao jedne od glavnih sukrivaca nacionalne krize u kojoj se zemlja našla.
Iz prve ruke saznajem da je cilj organizatora masovnih prosvjeda borba za demokraciju i pravnu državu protiv lažne demokracije i lažne pravne države, i to ako treba i na barikadama. Bore se protiv običaja lažnih predizbornih obećanja, i protiv hinjene „slobode“, a za slobodu.
Tko god osjeća nepravdu, pozvan je sudjelovati u stvaranju povijesti aktualnog trenutka, 5. prosinca na glavnom trgu svoga grada.
Upravo na današnji dan, 22. studenog 1963. su mračne sile, koje i danas vladaju nad Hrvatskom, ubile američkog predsjednika John F. Kennedya koji je rekao:
Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country!
Stoga, tko god osjeća da je od vlasti ove zemlje doživio nepravdu neka dođe 5. prosinca ove godine na glavni trg svoga grada i sudjeluje u kreiranju povijesti aktualnog trenutka kako bi pomogao svojoj zemlji da stane na noge, i kako bi ona sutra mogla biti tu za nas. Nek' se državnom vrhu tresu gaće!
Zatim, smiješna vijest je najava kolege od Vesne Pusić iz stranke HNS, Radimira Čačića, da želi postati zagrebačkim gradonačelnikom, i da se je u tu svrhu odjavio s adrese u Varaždinu i prijavio na zagrebačkoj adresi, ni manje ni više nego svoje mame. Nevezano za taj bizarni detaljčić postavlja se pitanje što će Zagrebu još jedan korumpirani gradonačelnik? Zar nije dovoljan Milan Bandić zvan „Blenton“ o kojemu u bezbroj kaznenih prijava protiv njega stoji osnovana sumnja da u Zagrebu servisira građevinsku mafiju?
Četvrta vijest, opet dobra, je da je naša balkanska pljačkaška ratno profiterska elita u panici, ne samo zbog svjetske financijske recesije i krize koja prijeti progutati prvo male ribe, a to su naši vladajući balkanci i njihovi tajkuni, nego i zbog toga što revolucija ždere vlastitu djecu. U našem slučaju radi se o tranzicijskoj kostimografskoj "revoluciji" u kojoj su se samo okrenule kabanice dok su partijske knjižice ostale s figom u džepu, i koja je pod zadnje odnijela ovozemaljski Pukanićev život, prijatelja od predsjednika Mesića i od „predsjednika u sjeni“ Hrvoja Petrača. Piše Jutarnji da mještani Lepoglave svjedoče kako je Pukanić pred smrt viđen kako tjednima dolazi u otvoreni dio kaznionice Lepoglava u kojemu je zatvorsku kaznu služio njegov prijatelj, ali sadržaj razgovora je za sada ostao nepoznat. Očito se radilo o redovitim konzultacijama s navodnim bivšim vlasnikom „Nacionala“ i financijerom predsjedničke kampanje ili kampanja. To što je ubijena kći odvjetnika iz konkurentskoga tabora, državni vrh, posebno predsjednika Mesića, nije zabrinulo (to je moja pretpostavka) ali nakon što je bomba ubila njegova medijskog frenda rahmetli Pukija kojega je servisirao informacijama, sve za dobrobiti hrvatske javnosti, naravno, gospodin predsjednik se zabrinuo i za vlastiti život. Pa daj Bože sreće pa da nam naš predsjednik hoće dezertirat sa svoga položaja. Mesiću su pune gaće i odmah je oko sebe okupio jaku ekipu udbaša – udarnih snaga jugokomunističkog totalitarnog ustroja koje je u strukture Republike Hrvatske utkao prvi predsjednik Republike. Karamarko, novi ministar, stručnjak je za povijest, diplomirani je povjesničar. Znači, i ja mogu biti ministar unutarnjih poslova jednog lijepog dana:-) E, dobro, Karamarko je bio šef zagrebačke policije za vrijeme predsjednika Tuđmana, a inače predstavlja Manolićev kadar, isto kao i Faber. Zato su stručna ta gospoda jer imaju preporuku udbaša Josipa Manolića. Karamarko je, po napisima iz tiska, bio podstanar u stanu od Petračeve supruge u Zagrebu, ali to ne smeta borbi protiv organiziranog kriminala, zar ne? Zamislite da je šef njujorške policije bio podstanar u stanu od supruge bossa MAFIE u Brooklynu? Bi li mogao postati šef njujorške policije, ili ministar unutarnjih poslova Sjedinjenih Američkih Država? Teško, nemoguće, jer am. Kongres provjerava takve stvari sve do u detalje. Kod nas je korumpirani Hrvatski sabor dao ekspresno zeleno svjetlo za Karamarkovo imenovanje kao da se radi o čovjeku koji je došao iz kakvog franjevačkog samostana (ako bismo franjevce uzeli kao primjer čestitih ljudi). O Karamarkovim poduzećima i tome je li bio ili je još uvijek možda u sukobu interesa ni riječi, sve je čisto, sve je okey u Mesićevoj banana-državi.
Za kraj ove digresije još samo to da je nedavni članak u Washington Timesu o Sanaderu fakat super jer je car ostao gol. Sanaderova je vlada izravno imenovana korumpiranom i da pljačka ekonomiju zemlje, a on osobno da se obogatio. Koga zanima kompletni prijevod toga članka na hrvatski jezik koji u Jutarnjem ili Večernjem listu naravno nije objavljen može ga pročitati u Hrvatskom pravu online, http://www.hrvatsko-pravo.com
A sada o temi:
Uvod
„Jutarnji list“ objavljuje u svom tjednom prilogu „Magazin“ seriju članaka od g. Ive Goldsteina na temu „Bleiburg i Križni put“ koji predstavljaju izvatke iz njegove najnovije knjige, objavljena na nedavnom sajmu knjiga u Zagrebu, Interliberu, pod naslovom „Hrvatska 1918. - 2008.“ (944 stranice), uz napomenu u članku da je knjiga „popraćena kompletnim znanstvenim aparatom“, što god to značilo, prvi puta čujem formulaciju da je jedno povijesno djelo „popraćeno znanstveni aparatom“, i to „kompletnim znanstvenim aparatom“. Zar inače ne bi trebalo biti uobičajno da jedno povijesno djelo bude napisano znanstvenim metodama, bez podilaženju aktualnoj politici i bilo kojoj ideologiji? Srećom što knjiga ima 944 stranica tako da široke narodne mase neće ni zanimat što u njoj piše jer je zbog debljine neće ni kupovat ni čitat, ali ne isključujem da nakon ovog posta neće biti tiskana u deset dijelova radi lakšeg čitanja, a osim toga će vjerojatno revni HTV-režiseri brzo snimiti dokumentarne serije na osnovi „prave“ povijesti od dra. Ive Goldsteina. Referiram se, dakle, na članak pod naslovom „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. godine i članak od 22. studenog ov.g. pod naslovom „Kriterij za selekciju i masovne likvidacije“. U sklopu toga prezentiram knjigu od g. Mije Pema pod naslovom
Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95440-2-5 tiskana u privatnoj, vlastitoj nakladi autora, bez državnih poticaja i subvencije Ministarstva kulture, iako je zavrijedila svu moguću potporu, s obzirom na kvalitetu i objektivnost prikazanoga povijesnog sadržaja. Knjiga je nedavno (2008.) publicirana, ali bez velike pompe, „skrivečki“ od kamera Hrvatske televizije i Jutarnjeg lista, Interlibera i pompoznih tribina. Knjiga ima 591 stranicu, lijep tisak, i ilustrirana je s mnogobrojnim zemljovidima i fotografijama. Autor Mijo Pem je diplomirani ekonomist, u mirovini, ali ako može povijesni laik Slavko Goldstein objavljivat knjige o povijesti zašto ne i Mijo Pem. Žena mu je ne tako davno umrla pa čovjek ima vremena pisat. Desetljećima je sakupljao izvore, strastveni je ljubitelj povijesti, posebno hrvatske povijesti, povijesti Hrvata, i odlučio je, prije svega zbog dosadašnjeg, u pravilu, pristranog pristupa toj znanosti u Republici Hrvatskoj , sam se prihvatiti pera i generacijama ostaviti u naslijeđe jedno kapitalno djelo o hrvatskoj povijesti od doseljenja Hrvata do kraja velikosrpske agresije i oslobođenja 1995. godine. Neizbježno je u svoje djelo ukomponirao i povijesne događaje iz Bosne jer su Hrvati s Bosnom povezani od ranog srednjeg vijeka. Knjiga je nažalost tiskana u maloj nakladi, svega 300 primjeraka ali sve što je rijetko je i vrijedno. Možda će jednoga dana jedna prava hrvatska država s pravim vladarima vrednovati njegovo djelo i tiskati ga u većem broju primjeraka, recimo u nakladi kao što danas marksistički povjesničari kao Dušan Bilandžić „Dule“ (potpukovnik JNA) tiskaju u Republici Hrvatskoj tisuće stranica svojih knjiga u tisuće primjeraka, i tako nekoliko puta zaredom.
Autor hrvatske povijesti Mijo Pem je osobni sudionik Križnog puta 1945. kao hrvatski civil ali unatoč tome što je postao žrtvom totalitarnog titoizma nije u svome djelu pristupio ni strastveno ni s mržnjom prema svojim progoniteljima nego racionalno, hladnokrvno. Dao je odličan opis partizana u Drugom svjetskom ratu, onako kako je bilo, i onako kakvi su bili. Njegov prikaz je vjerniji tim više što ih je osobno upoznao u Drugom svjetskom ratu uživo, face to face. Nije štedio ni ustaše ali ih nije ni sotonizirao, čak im je dao i nacionalnost, pa ako se radi o nekom ustaškom vojniku onda je takav hrvatski vojnik u autorovoj knjizi jer Talijani su talijanski vojnici, Nijemci su njemački vojnici, pa su domobrani i ustaše hrvatski vojnici i pripadnici „regularne vojske NDH“. Inače, autorova pokojna supruga je bila Srpkinja iz Bosne tako da se i iz toga jednog životnog detalja autora vidi da ne mrzi Srbe, naprotiv, volio je jednu Srpkinju, ali nije srpske pobunjenike i četnike štedio u svojem povijesnom djelu. To navodim stoga što je racionalno pristupio i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, bez patološke mržnje, a opet bez glorificiranja. Njegova je osnovna poruka da Hrvatska danas bi trebala biti ujedinjena, a ne razjedinjena kao u Drugom svjetskom ratu. Kad mu je stariji brat, domobran, krenuo s mnoštvom hrvatskih izbjeglica iz Zagreba prema Zapadu, prema Bleiburgu, pošao je s njim, i samo pukim slučajem preživio, a to što je bio maloljetan nije imalo veze s tom srećom. Brata više nikada nakon te kalvarije nije vidio živoga. Ovu knjigu ću uzeti za komparaciju da bi se moglo vidjeti da povijest ne mora biti na partijskoj liniji kao što je Goldsteinova knjiga na liniji predsjednika Mesića.
Povjesničar treba čitatelju prošlost predočiti onakvom kakva je bila, bez šminke, laži, manipulacija i dvojbenih opisa, te se oslonit na dostupne izvore koje treba provjerit na istinitost da ne budu falsifikati i podmetnuti, i onda ih vrednovati i napisati povijest jednoga razdoblja.
Povjesničar dr. Ivo Goldstein predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na katedri za povijest čiji je šef. Inače je specijalist za ranosrednjovjekovnu povijest svijeta koju je, primjerice, meni svojedobno predavao. I bio je dobar i zanimljiv predavač ranosrednjovjekovne povijesti, na primjer povijesti Bizanta, nije tlačio studente na ispitu, barem ne mene, bio je prijazan i ugodan kao predavač i ispitivač. Jednom riječju, bio je okey. Čak je na jednom predavanju nacrtao na ploči kukasti križ (svastiku) i objašnjavao da to nije samo simbol nacista nego i istočni simbol Sunca, i da se može naći istaknut na mnogim nekim crkvama kao simbol života. Opreza radi je brzo obrisao narisano, uz napomenu da ga ne bi netko krivo shvatio da širi nacistički simbol. Bio nam je smiješan u tom trenutku jer svatko je i tada znao da je naš predavač Židov, pa tko bi ga lud optuživao da je nacist, ali poslije sam shvatio jer postoje i Židovi koji su čak i to, nacisti, kao na pr. Mladen Schwartz koji negira holokaust, i koji tvrdi da je Hrvat ali tko će mu vjerovati. Možda je namjerno „Hrvat“ i „desničar“ kako bi se i jednu i drugu karakateristiku ocrnilo do neprepoznatljivosti. Ako i je Hrvat onda sramoti hrvatski narod svaki puta kad digne uvis desnu ruku na nacistički pozdrav „Sieg Heil“. Posljednji puta sam ga vidio da tako pozdravlja na prosvjednom skupu ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u veljači ove godine, kada se zahtijevalo promjenu naziva Trga maršala Tita u Kazališni trg. Dođe Mladen Schwartz, stane se usred miroljubive prosvjedne mase i pola sata kao kip stoji s uzdignutom desnom rukom u znak fašističkog pozdrava, taman da ga svi novinari mogu uslikati, a ekstremni ljevičari mogu tvrditi: evo ih, neofašisti! To što je samo jedan, nema veze, mas-mediji odmah jednog pretvore u 100, 100 u 1000 i evo ti „neofašističkog skupa“ koji zahtijeva promjenu naziva Trga maršala Tita. Jedan provokator dovoljan je da razbije cijeli skup i humanistički cilj mnoštva. Možda mu je nekadašnji komunist Milan Bandić, po nesreći zagrebački gradonačelnik, dodijelio stan da može poslužit ljevici kako bi ona uvijek bila ispravna, a „desnica“ je eto skup luđaka. No, po čemu se naši ekstremni ljevičari razlikuju od Mladena Schwartza koji negira holokaust? Ne razlikuju se jer negiraju komunistički genocid režima maršala Tita.
Dakle, Ivo Goldstein kao predavač ranosrednjovjekovne povijesti bio je okey. Kažu neki koji su s njim igrali nogomet u Novom Zagrebu da je privatno isto okey dečko, sasvim u redu, pristojan i dobar sugovornik za druženje. Međutim, kad god se dr. Ivo Goldstein okrene javnom životu, kao da više nije ista osoba, kao da ga goni onaj stari babilonski zakon „Oko za oko, zub za zub“, i to kad je u pitanu hrvatska povijest 20. stoljeća On sam se nikada javno nije izjasnio Hrvatom, što ne treba ni biti ako nije, ali nije se, koliko je barem meni poznato, izjasnio ni političkim Hrvatom, što bi trebao biti iz političke korektnosti prema hrvatskoj većini i zemlji Hrvatskoj koja mu je sve omogućila, dok nekim hrvatskim braniteljima nije ništa omogućila. Zbog toga naravno nije Ivo Goldstein kriv nego vladajuća politika ali on ugrađuje svoj, ne mali, mozaik u tu vladajuću politiku, pogodujući kao povjesničar upravo vladajućoj politici, posebno predsjedniku Republike, Mesiću, iako to kao povjesničar nikako ne bi smio jer gubi dignitet povjesničara.
Mesić već godinama priča priču kako je u bleiburškim kolonama bilo „puno ratnih zločinaca NDH“, a Ivo Goldstein mu sada naknadno stvara povijesnu podlogu kao navodnu potvrdu njegovih dogmi, ali bez vjerodostojnih dokaza. Cilj takvih tvrdnji je relativizirati najveći poslijeratni zločin u Europi. One najveće naše bitange još i opravdavaju taj zločin, i time blate našu zemlju u svijetu, hrvatskom narodu nanose ljagu.
Highlights Ive Goldsteina o „Bleiburgu“ :
Ivo Goldstein tvrdi da Hrvatske oružane snage nisu 1945. kapitulirale pred Britancima nego pred Titovim Jugoslavenima, te slijedom toga britanske oružane snage, a time i britanska vlada, nisu izručile hrvatske ratne zarobljenike Titovim partizanima, te Velika Britanija slijedom svega nije prekršila međunarodne konvencije. K tome Ivo Goldstein stalno spominje konstantne nekakve ustaške zločine pri povlaćenju prema Bleiburgu, te da se u kilometarskoj koloni hrvatskih izbjeglica prema Bleiburgu nalazilo puno ratnih zločinaca dok u cijelosti prešućuje partizanske ratne zločine. Zanimljivo je to da Ivo Goldstein nikada ne spominje evidentne, činjenične ratne zločine koje su partizanske jedinice počinile od 1941. do 1945. godine. Uz to navodi nekoliko Titovih amnestija dok prešućuje Titov genocidni telegram od 13. svibnja 1945. u kojemu se jedinicama Jugoslavenske armije i njenim zapovjednicima izdaje jasna naredba o likvidaciji hrvatskih ratnih zarobljenika, bez dlake na jeziku (u slijedećem postu citirati ću taj telegram, bez brige). Ivo Goldstein, međutim, od zločina partizanskog režima izuzima maršala Tita i odgovornost prebacuje na niže razine, što bi bilo isto kao kad bi se za holokaust odgovornost prebacila s poglavnika Pavelića na jedinicu Ustašaka obrana i nižerangirane zapovjednike. Osim toga, smiješno je uopće citirati posljednju u nizu Titovih amnestija iz kolovoza 1945. kada je do tada bilo pod zemljom 99,9 posto ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Povjesničar Ivo Goldstein prešućuje obilnu britansku dokumentaciju Foreign Officea o ratnim zločinima titoističkog režima. U jednom službenom britanskom dokumentu od 11. svibnja 1945. upućenom ministru vanjskih poslova Sir Anthonyu Edenu izvještava se
„da su partizani u svakom gradu i selu uspostavili strahovitu diktaturu komunističke partije, da nikome ne dopuštaju napustiti zemlju ili uspostaviti kontakt sa savezničkim snagam, jer boljševizaciju Jugoslavije kane ostvariti bez živih svjedoka...“
Povjesničar Ivo Goldstein prešućuje tri knjige Instituta za hrvatsku povijest u kojima su bez komentara u posljednje tri godine objavljeni goli i originalni necenzurirani dokumenti jugokomunističkog režima koji svjedoče o genocidu nad hrvatskim narodom i teškim ratnim zločinima nad svima onima koji nisu bili pripadnici protunarodnog „NOB“, a svi su zločini od komunista počinjeni po partizanskoj agitacijskoj propagandi „u ime naroda“, pod geslom „Smrt fašizmu – sloboda naroda“, i pod izgovorom da se radi o obračunu s „protunarodnim fašističkim elementima“. Ivo Goldstein prešućuje da se zločini jugokomunističkogrežima nisu događali samo u fazi „Bleiburga i Križnog puta“ nego i prije i nakon toga. Tako prešućuje izjavi šefa tajne službe Titove Jugoslavije, Aleksandra Rankovića koju je iznio u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu o tome da je od 1945. do 1951. u Jugoslaviji bilo zatočeno u zatvorima i logorima sveukupno 3.777.776 „lica“ (preko tri milijuna i sedamsto tisuća), a od toga „likvidirano 586.000“, dakle, preko pola milijuna ljudi je titoistički režim ubio s predumišljaljem. (Izvor: beogradski list „Politika“, 1. veljače 1951. godine.)
Sve tvrdnje Ive Goldsteina u vezi „Bleiburga i Križnog puta“ imaju za cilj relativizirati najveći ratni zločin u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata, krivnju za ratni zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima pripisati samim ratnim zarobljenicima jer da se nisu predali onda kad su se svi drugi iz Osovine u Europi predali 7. svibnja 1945., te da se radi samo o nekoliko desetaka tisuća ubijenih ratnih zarobljenika, a među njima da je navodno bilo jako puno ratnih zločinaca, pa, eto, nije ni šteta što su ubijeni u ratnom zarobljeništvu jer tako i tako se radilo o hrvatskim „fašistima“, a tko već žali za fašistima. No, međunarodno pravo, tako i hrvatsko pravo, nije od ratnog zločina izuzelo ratne zločine čak ni nad fašistima, dakle, čak i kad bi hrvatski ratni zarobljenici bili fašisti, masovna ubojstva nad takvima je ratni zločin, a počinitelji su ratni zločinci!
Ivo Goldstein navodi da su titoistički masakri bili 45 godina dugo najveća državna tajna, ali ne objašnjava zašto. Zato ću ja reći zašto je taj najveći zločin u poslijeratnoj Europi bio u Titovoj Jugslaviji najbolje čuvana tajna kao što je holokaust bio najbolje čuvana tajna u 3. Reichu: zato što su u onome što se naziva „Bleiburg i Križni put“ ubijeni nedužni ljudi, a ne fašisti i zločinci. Zato je to bila najveća jugoslavenska tajna jer da se radilo o zločincima kao što sugeriraju Mesić i Goldstein onda čemu tajna. Pa zar se ima itko sramiti ako su pogubljeni notorni zločinci nad narodom?
Ovom prilikom navodim da je međunarodni Vojni sud u Nürnbergu 1945. – 1946. osudio na smrt vješanjem sveukupno 200 njemačkih nacističkih ratnih zločinaca, dakle, dvije stotine, i to nakon sudske istrage, dok je titoistički režim pobio bez sudske istrage najmanje 200 tisuća ratnih zarobljenika, a da je i bila sudska istraga nad svima, to bi bio drek na šibici jer komunisti nisu meritorni za tumačenje načela prava jer Titova Jugoslavija nije bila pravna država ni u začetku, i to od prve sjednica Avnoja 29. „novembra“ 1943. pa do raspada 25. lipnja 1991. godine, i hrvatske deklaracije o nezavisnosti. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. bio je tipični staljinistički „ustav“.
Slovenska pak povjesničarka dr. Jerce Vodušek-Starič, čiji je otac bio partizan „Osvobodilne fronte“, u svojoj je nedavno objavljenoj knjizi dokazala da su jugoslavenski komunisti na vlast došli kroz Socijalističku revoluciju, a ne kroz antifašističku borbu protiv okupatora. Na revoluciju su se, btw., jugokomunisti i partizanski ratni veterani iz Subnora stalno pozivali od 1945. do 1990. godine. Cilj revolucije je je još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata bio eliminacija i likvidacija svakog anti-jugoslavenskog i anti-komunističkog subjekta, od inteligencije do građanske klase.
Jutarnjem listu odgovara takav Goldsteinov pristup jer gotovo svi novinari Jutarnjeg, posebno vodeći kolumnisti Europapressholdinga, navijaju u proklamiranoj demokraciji Republike Hrvatske za jugoslavenski anti-demokratski titoizam, i relativiziraju partizanski genocid i ratne zločine titoista, što je shizofreno jer upravo je Jutarnji list popratio u posljednih nekoliko godina sva svjedočenja o masovnim ubojstvima nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima, popratio je iskapanja ubijenih posmrtnih ostataka od strane slovenske državne komisije u Teznom i sondažu toga protutenkovskog rova koji je dugačak 10 km i u kojemu je Titova partizanska Jugoslavenska armija pobila između 15 tisuća i 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a među njima i dvije tisuće (2.000) ratnih ranjenika, te je masovna grobnica u Teznom veće stratište od masovnih grobnica s masovno ubijenim bošnjačkim ratnim zarobljenicima u Potočaru kraj Srebrenice. Jutarnji je popratio i rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o Nužnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima od 25. siječnja 2006. godine, ali kolumnist Davor Butković navodi da su partizanski ratni zločini evidentni, ali da Titov kult ličnosti mora unatoč tome ostati jer je bio antifašist. Ne, Tito nije bio antifašist nego boljševik, komunistički antifašist, diktator i zločinac!
To je upravo Mesićeva varka jer propagandom partizane od komunističkih antifašista pretvara u antifašiste. Istovremenmo se forsira putem mas-medija priča o navodnoj suvremenoj prijetnji od strane „hrvatskog neofašizma“ dok se udbaški establishment Hrvatske, vladavina bivših komunista i kriptokomunista prešućuje, iako je to upravo permanentna opasnost za Hrvatsku i demokratski napredak društva. Pri tome je zanimljiva pojava da je Miloševićev režim i velikosrpska politika etiketirala hrvatske žrtve, strijeljane ratne zarobljenika i ranjenike na Ovčari, „ustašama“, kako bi relativizirala to strašno smaknuće 263 hrvatskih ranjenika, te su hrvatske žrtve dobile istu etiketu kao i hrvatske žrtve komunizma iz 1945. godine, jer, kad su žrtve „ustaše“ onda nije šteta žrtava, onda su žrtve „zaslužile“ smrt odnosno likvidaciju u SS-stilu, zar ne?
Ivo Goldstein nikada nije zahtijevao izvođenje pred hrvatsko pravosuđe najveće ratne zločince koji u Zagrebu žive na slobodi, a to su određeni partizanski de facto ratni zločinci koji su u kaznenim prijavama osnovano osumnjićeni da su odgovorni za ubojstva najmanje 70 tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila, i to u tri najveće masovne grobnice u Europi – u Teznom, jamama Kočevskog roga i 123 jame Maclja. Ispada kao da se titoisti do danas nisu dovoljno napili ustaške krvi pa žele još. Mislim da s Ovčarom mogu biti jako zadovoljni jer tamo su pod titovkama i petokrakama likvidirani „ustaše“.
Goldsteinov pak otac, ujedno i urednik njegove knjige, promovirao je pak u svojoj knjizi „1941. – godina koja se vraća“ dogmu da su ustaše bili ti koji su genocid uveli 1941. kao novost na Balkanu, te time objašnjava, i neizravno kao uzročno-posljedičnu vezu opravdava genocid Miloševićeve Srbije jer Slobodan Milošević kao izgovor za velikosrpsku agresiju navodi „ustaški genocid nad Srbima u NDH“. To je bilo glavno oružje Miloševićeve medijske propagande uoči rata 1991. godine. Slavko Goldstein inače uopće nije povjesničar, nikada nije studirao niti diplomirao povijesnu znanost, ali je glavni koji u hrvatskoj javnosti postavlja povijesne standarde i vrijednosti, vrijednosne sudove koje vladajuća korumpirana i oportunistička politika u Hrvatskoj upija kao spužva vodu. Nastavak slijedi. CBK
utorak, 18.11.2008.
ZAPAMTITE VUKOVAR!
Hrvatsko pravo bio je jedini list na svijetu koji je 21. studenog 1991. godine objavio optužnicu Vukovara! Stravična optužnica koju je u ime izdanog Vukovara 09. studenog 1991. godine odaslao Siniša Glavašević predsjedniku Hrvatske stranke prava Dobroslavu Paragi, imajući opravdano povjerenje u njega da će optužnica Vukovara biti objavljena!
„Dostaviti: Saboru RH, hrvatskom narodu, svim Hrvatima u dijaspori i čitavoj svjetskoj javnosti.
OPTUŽNICA
Optužnica, kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom. Za sudjelovanje u odluci da se žrtvuje 15.000 života Hrvata iz Vukovara.
Optužujemo Vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste Vi bili siti. Optužujem Vas, gospodo, zato što je Vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste Vi, gospodo, svoju žeđ gasili pićem i po vlastitom izboru i u željenim količinama njih ste osudili na jušnu žlicu vode dnevno. Gospodo sabornici, Vaše dane ste provodili u svojim luksuznim domovima, te isto takvim uredima, a Vukovarčanima ste dodijelili vlažne i tamne podrume.
Za Vaše noći, gospodo Sabornici, odabrali ste tople i meke pokrivače, a njima ste, gospodo, prepustili mokre i smrdljive deke. Sebi ste priuštili mirisno – pjenušave kupke, a Vukovaru smrad i prljavštinu.
Gospodo, nemate ni toliko mašte da zamislite kako strašno smrde žene koje se nisu oprale 90 dana, a to ste im Vi priuštili. Zar zaista mislite, gospodo, da su zato dale svoj glas? Zašto ste, gospodo, naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Optužujem Vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušen krik, za sve suze isplakane i neisplakane.
Optužujem Vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo obrađenu ranu i izvedenu operaciju. Optužujem Vas, za sve boli gladnih i žednih ranjenika. Optužujem Vas, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Optužujem Vas, za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova. Optužujem Vas, gospodo, za sav očaj borca kad je shvatio da više nema čime napuniti svoje oružje. Vi ste ga ubili, gospodo.
Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta, te obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, tj. dostaviti Zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koje je Zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred Zapovjedništvo.
Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas – Hrvatskog Sabora, Hrvatske vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika NEMA NIKAKVE RAZLIKE.
Optužujem Vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu zastupajući ga. Hrvatski narod, gospodo, Vas za sve ovo nije ovlastio i zato Vas gospodo, optužujem za
I Z D A J U
Optužujem Vas gospodo zato što ste stajali ispod svetinje hrvatskoga naroda, ispod hrvatske trobojnice što se izdajnicima nikada ne smije dopustiti. Okaljali ste nam zastavu gospodo sabornici i zato Vas optužujemo. Optužujem Vas, gospodo, zato što ste svojim zločinačkim ustima pjevali Lijepu našu, himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, heroji Mitnice, heroji Sajmišta, heroji Borova Naselja, heroji Bogdanovaca – heroji Vukovara, pjevali su je dok su branili Vukovar, u tijeku borbe, kad su pokopavali raskomadane ostake svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Optužujem Vas gospodo što ste se «opustili», nedopustivo je gospodo, da Vi po čijim blagoslovom Vukovar umire pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt.
Optužujem Vas, gospodo, za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniocima Vukovara. Optužujem Vas, gospodo, za SMRT VUKOVARA.
Materijalni dokazi, Vaše nesumnjive krivice, biti će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti.
Ne zavaravajte se, da ćete Vi doći prije do njih, ne možete gospodo, garantiram Vam.
Također Vam garantiram da će te u budućnost ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci, i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
VUKOVAR“
Zato ni danas nema pravne države jer bi optuženi, oni koji su danas još živi, morali u tom slučaju stati pred sud pravde, pred narodni sud. No, postoje još dva suda pred koji će izdajice jednom stati: pred sud povijesti i pred sud Svevišnjeg! Možda će još dugo izbjeći sud povijesti, ali sud Svevišnjeg je neizbježan.
I nemojmo se zavaravati, nisu oni izdali samo Vukovar, izdali su oni Hrvatsku.
I sve što je slijedilo nakon izdaje je ništa drugo nego izdaja. Izdaja na izdaju. Lažju prikrivaju svoju izdaju. Živjeli su s velikim lažima, i lažu nas i danas. HDZ danas pali svijeće u Vukovarskoj aveniji u Zagrebu. Prvo nas izdaju, onda nam pale svijeće. I Juda bi se zgrozio. Juda je izdao ali se barem objesio jer nije mogao živjet s mišlju da je izdao. Odrekao se i honorara za izdaju. Naše izdajice grabe i dalje šakom i kapom. A zašto i ne bi kad oni živi koji su izdani ne prozivaju za izdaju. Koliko puta smo svoje izdajice nakon izdaje birali da nas ponovo izdaju?
Pametna misao je ova: od ljudi zlih gori su samo dobri ljudi koji protiv zla ne čine ništa.
Siniša Glavašević je svoje učinio. Pošteno je branio svoj grad-heroj, svoju hrvatsku državu i svoj narod. I pošteno je za svoju domovinu položio život. On je svoje učinio, istinski rekao i dobronamjerno upozorio. Na nama je da iz njegove poruke izvučemo pouku, ili da i dalje dopuštamo bitangama, izdajicama, da uništavaju ovu zemlju i obezvređuju žrtve koje su za nju, za slobodu, pale!
Zapamtimo Vukovar, ali onako kako je bilo. Za agresora, JNA, Slobodana Miloševića, srpske pobunjenike i odmetnike, velikosrpsku bandu, Beograd, i četnike znamo da su nam bili neprijatelji i da se osvajački duh pobornika Velike Srbije u današnjoj “demokratskoj” Srbiji nije ispuhao, ali njih smo porazili u Vukovaru jer oni su u Vukovaru postigli samo pirovu pobjedu.
Znamo tko su bili agresori i osvajači, ali ne želimo znati tko su bili izdajice! Zato će nas naš nemar sutra stajati tri puta više nego jučer! I nijedan Hrvat neće moći sutra reći da nije znao. Nema opravdanja. Svi znamo, samo što želimo živjeti u iluziji koja će nas sutra odvesti preko ruba provalije, jer ne znamo cijenit hrvatske žrtve, niti iz Drugog svjetskog rata, niti iz Domovinskog rata, a taj Domovinski rat, kojeg je Franjo Tuđman tako nazvao je bio ništa drugo nego rat za nezavisnost i slobodu. Nezavisnost nam ukidaju , a slobodu guše. Vukovar je bio za dom spreman! I zato je izdan! Zato zapamtimo Vukovar!
„Sine moj, tu je nekoć bio grad. Sine moj, tu je nekoć bio grad, i bit će zauvijek!“
Najava slijedećeg posta: kritički komentar Goldsteinove knjige o hrvatskoj povijesti 1918. - 2008. i dijela o Bleiburgu.
petak, 14.11.2008.
UKLONIMO TRG MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE!
KRUG ZA TRG
Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanim imenom komunističkog diktatora maršala Tita.
Pozivamo Vas na drugo veliko javno okupljanje
u Zagrebu, ispred HNK, u subotu, 13. prosinac 2008., s početkom u 11 sati, pod geslom:
UKLONIMO MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE!
Da, da, druže moj, vrijeme je da se krene - u ropotarnicu povijesti!
Dragi moji blogeri, iza nas su gotovo tri desetljeća od smrti diktatora Josipa Broza - Tita, gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, sloma komunizma u Europi, i Titove Jugoslavije, kao i 12 godina od prve rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi totalitarnoga komunizma i zločina režima komunističke partije, te dvije godine od isto takve ponovljene međunarodne osude i osude od strane Hrvatskog sabora, kao i s njima povezanoga apela za rasvjetljavanjem totalitarnog razdoblja komunizma. Međutim, naše vlasti i ljevica, koja je potekla iz bivše komunističke Jugoslavije, osim deklarativne osude zla crvenog terora, neodgovorno su doprinjeli renesansi kulta Titove ličnosti u Republici Hrvatskoj.
Dok su se u znanosti pojavile prve skromne kritike njegove politike, i lika i djela, većina medija i dalje se drži starog kulta ličnosti koji je kroz neke varijacije preživio i danas i čak se spojio s nekada naizgled nespojivim idejama.
Nema sumnje da je Tito uveo svoju i neograničenu vlast komunističke partije, obračunao se sa svim tzv. “unutarnjim neprijateljima” i političkim neistomišljenicima. Njegova velika popularnost u bivšoj Jugoslaviji bila je proizvod medijske propagande kako se to već u totalitarnim društvima znalački zna predočiti u percepciji narodnih masa koje bivaju prevarene i bombardirane velikim lažima.
Zar je moguće da predstavnici naših vlasti u demokratskoj Hrvatskoj drže nekritički do titoizma iako je Sveta Stolica još 1937. enciklikom „Divini redemptoris“ osudila komunizam:
„Komunizam slijedi u teoriji i praksi svoja dva glavna cilja: najoštriju klasnu borbu i izrazito neprijateljstvo prema vlasništvu. Ne obilaznim putem i šuljajući se nego s otvorenim i bezobzirnim nasiljem ide prema cilju, i pred ničim se ne plašeći; ništa komunizmu nije sveto. Jednom došavši na vlast, komunizam se dokazao /dokazuje/ nevjerojatnom i neopisivom tvrdoćom i nečovječnošću. Zlosretne ruševine i pustošenja koja je komunizam počinio u nevjerojatnom području od istočne Europe do Azije govore za sebe.“
Unatoč tome naša nacionalna i naše mjesne vlasti u pravilu ustrajavaju na Trgu maršala Tita i pozivanje na njegov komunistički antifašizam.
Unatoč navedenom upozorenju i vrednovanim zločinima u sustavima zvani marksizam/titoizam postoje i u našem društvu ljevičari koji se i dalje zalažu za socijalizam kao budućnost čovječanstva, i s tim u vezi se pozivaju na titoizam, što zvuči nevjerojatno ali je nažalost istinito da takvi prijedlozi o ponovnom uvođenju socijalizma i dalje postoje pod izgovorom da ekstremni ljevičari nisu u nekoć deklariranim zemljama socijalizma i komunizma u praksi pravilno primijenili marksizam i Manifest komunističke partije.
Kao da se strašni zločin crvenoga terora nikada nije dogodio. Nekima ne pomažu ni knjige o „Bleiburgu i Križnom putu“ niti knjige disidenta komunizma Aleksandra Solženjicina „Arhipelag Gulag“, i ciklus „Crveni kotač“ o ruskoj revoluciji.
Što onda pomaže? Pomaže demokratsko, moralno, i političko demaskiranje titoizma, obrazovanje mladih ljudi o zlu komunističkog Manifesta, prosvjećenje o zabludi koju ideologija marksizma/titoizma širi, o zabludi ideje o savršenom društvu u budućnosti jer takvo je nemoguće stvoriti, a kada vlast koči takvo obrazovanje u školi i kroz mas-medije (koji cenzuriraju i relativiziraju pravu ćud maršala) onda je najbolja obrazovna škola ona javna, na trgovima kao u antičkoj grčkoj demokraciji.
Priča o titoizmu služi tome da se ciljevi pomaknu u daleku budućnost tako da se nikada ne može provjeriti istinitost tvrdnji i dogmi titoističke ideologije. Ljevičari koji se zalažu za socijalizam/titoizam prodaju ljudima rog za svijeću, stvaraju maglu u kojoj se naivni i dobronamjerni ljudi mogu samo izgubit, kao i svoje živote, imovinu i budućnost staviti na kocku! Titoisti su ucjenjivali i vikali da revoluciji i klasnoj borbi navodno nema alternative osim kapitalističkog ropstva i socijalnog siromaštva narodnih masa. Međutim, svijet nije samo crno-bijel!
Ideja o socijalizmu kao pravednijem društvu je utopija ali zato je socijalna pravda u demokraciji i pravnom poretku i te kako realna, već ostvarena u drugim zemljama i uvijek je moguće je poboljšati i unaprijediti, ali, samo u demokraciji, kroz evoluciju, a ne revoluciju u kojoj se „teše“ i gdje po Karlu Marxu i njegovim titoističkim sljedbenicima glasi geslo: „kad se teše ima i otpadaka“.
U kršćanstvu nema otpadaka nego su svi jednakovrijedni članovi milosrdnoga društva, a u demokraciji se svako može miroljubivim načinom izboriti za veći stupanj socijalne pravde.
Ako demokratsko društvo podlegne strašnoj korupciji i zlouporabi pravnoga poretka uvijek postoji miroljubiv način vratiti demokraciju u ruke naroda.
CBK
(...) Poslije potopa u krvi titoisti su pokšali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. Nitko o tome nije ništa znao jer se nije usudio znati, strah je držao poklopac tajni. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju koja je kontrolirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob. No, bio je to prevelik zločin da bi se mogao sakriti. (...) Povjesničar Jože Dežman, predsjednik slovenske državne komisije za istraživanje prikrivenih masovnih grobnica u Sloveniji, JL, 23.9.2007. članak: „Jože Dežman: u Teznom imamo bar dvije Srebrenice“.
Masovni zločinci među sobom: J.B. Tito i Idi Amin
(šegrt iz Ugande uči od majstora iz Jugoslavije)
nedjelja, 09.11.2008.
PAO JE!
Berlinski zid, 9.11.1989.
Narod želio srušit zid, Gorbacov rekao: nema problema!:-)
Naredbu za podizanje Berlinskog zida izdao je istočnonjemačkim komunistima 13. kolovoza 1961. godine politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, pod izgovorom „sprečavanja vojnog napada“.
Nakon pada Berlinskog zida postali su dostupni dokumenti Natopakta i prosovjetske vojne alijanse zvana Varšavski ugovor, i danas možemo ustvrditi da je bivši SSSR imao nakon Drugog svjetskog rata vojnu doktrinu preventivnog napada na NATO i zemlje Zapadne Europe, i u tu svrhu je raspolagao sa 55 tisuća tenkova dok je NATO imao 35 tisuća tenkova. Vojni (ofenzivni) plan Varšavskog ugovora je predviđao brzi prodor iz Istočne Njemačke (DDR) do rijeke Rheine, u prvoj fazi, i onda do Atlantika u drugoj fazi. Vojni (defenzivni) plan Natopakta je predviđao sovjetski napad i prodor do rijeke Rheine, i to je bila ona linija koju je NATO mislio braniti svim sredstvima, uključujući i uništenje vojnih snaga Varšavskog ugovora taktičkim atomskim bombama koje bi se bacile na Crvenu armiju i njezine saveznike u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Bjelorusiji (na području SSSR-a), pa i na području (okupirane) Zapadne Njemačke.
Vojna utrka u naoružavanju, i kreditiranje (i enormno zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz Washingtona)istočnoeuropskih zemalja iz sovjetske interesne sfere (plan od Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost am. predsjednika Jimmy Cartera, i današnjeg geostrateškog savjetnika od novog am. predsjednika Baracka Obame) dovela je do sloma Sovjetskog Saveza i Istočnoga bloka jer komunistička ekonomija, iscrpljena dugogodišnjom utrkom u naoružavanju nije mogla podmirivati osnovne potrebe svoga porobljenog stanovništva koje se počelo buniti zbog niskog standarda i socijalnog siromaštva. Uz to je komunistička ekonomija, temeljena na marksizmu, bila siromašna zbog nedostatka konkurencije u proizvodnji jer stopostotni državni etatizam, nepostojanje privatnoga vlasništva i slobodnog poduzetničkoga duha koji je standardni i pozitivni dio kapitalizma (uz sve negativne pojave kapitalizma, kao što je krupni kapital, tajkuni i oligarhija), pretrpjela nakon 72 godine povijesni slom koji je utrka u naoružavanju ubrzala. SSSR je bio opterećen i masovnim zločinima nad svojim stanovništvom, konc-logorima, masovnom represijom, genocidom i ratnim zločinima, a posljednji ratni zločini je boljševički kremaljski režim počinio u Afganistanu osamdesetih godina 20. st. kada su Amerikanci podmetnuli Sovjetima minu na koju su nagazili. 15 tisuća mrtvnih vojnika Crvene armije u Afganistanu, a ukupna bilanca sovjetske imperijalističke geo-politike bila je u zoru pada Berlinskog zida ravna nuli: ideološki saveznik-zvijezda Kuba prepušten sam sebi i izoliran od Sjedinjenih Američkih Država, narodni bunt u istočnoeruopskim zemljama, slom marksističkih revolucionarnih režima u Africi, slom zemalja tzv. Trećeg svijeta i njihovih socijalističkih diktatura, preotimanje saveznika Iraka i njegova socijalističkog režima diktatora Sadama Huseina od strane Sjedinjenih Američkih Država, kompromitirao je SSSR u toj mjeri da je zemlja Oktobarske revolucije i revolucija sama bila pred totalnim slomom.
Mihajl Sergejevič Gorbačov: najveća faca 20. st.
i oštar prema boljševicima kao
Novi generalni sekretar sovjetske komunističke partije Mihajl Gorbačov pokušao je kroz „Perestrojku“, dakle, kroz program otvaranja totalitarnog sovjetskog društva, spasiti SSSR, ali neoliberalni anglo-američki geostrateški koncept, pohlepan i ljubomoran zbog sovjetskih kaspijskih svjetskih rezervi nafte i prirodnih bogatstava srednjoazijskih sovjetskih republika, ugušio je Perestrojku kao dojenče u kolijevci:
Američke i britanske naftne tvrtke, koje imaju svjetski monopol na prodaju nafte, prisilile su arapske zemlje naftne proizvođače da na maksimum povećaju proizvodnju nafte tako da je cijena nafte pala polovicom osamdesetih godina na ispod 30 dolara po barelu (danas je oko 70 dolara, a prije dva mjeseca je iznosila 150 dolara dok je koncem 1945. iznosila pet dolara po barelu). Na taj način je državna blagajna Sovjetskog Sveza ostala prazna jer je tada, kao i danas u Ruskoj Federaciji, nafta bila najvažniji izvozni artikl za nabavu deviza. Jednoobrazne maloprodajne državne trgovine širom Lenjinove zemlje i majčice Rusije ostale su doslovno prazne: nije bilo mlijeka za prodaju osim prazne ambalaže u izlozima (mlijeko sam uzeo kao simbolički primjer nedostatka svih osnovnih prehrambenih namirnica u Sovjetskom Savezu 1988./1989. godine; na vlastite oči vidio sam tada jad i bijedu koja je vladala u Sovjetskom Savezu).
Nije pomogla ni financijska injekcija kancelara Kohla i njemačke vlade od nevjerojatnih 100 milijardi njemačkih maraka (današnjih 50 milijardi eura), kao pokušaj spašavanja Sovjetskog Saveza , i u zahvalu za to što je Mihajl Gorbačov izdao naredbu da se sruši Berlinski zid, i dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke. Naime, i am. vlada predsj. Busha seniora, i britanska vlada premijerke Margaret Tatcher kao i francuski predsjednik Francois Mitterand bili su apsolutno protiv ujenjenja Njemačke, ali Gorbačov je Busha starijega iznenadio kada je na sastanku s njim i sa generalima Crvene armije i Natopatka kao iz topa izjavio da se Crvena armija povlači iz Istočne Njemačke do 1994. godine. Anglo-američka strana ostala je kao posrana, u totalnom šoku jer ujedinjena Njemačka znači automatski da je Njemačka ekonomski najsnažnija zemlja na europskom kontinentu, i potencijalni saveznik Rusije protiv anglo-američkog strateškog transatlantskog savezništva.
U pozadini njemačke pomoći od 100 milijardi DEM leži naravno i njemački geostrateški interes savezništva s Rusijom, ruska nafta i plin, pa i politika povijesnog povezivanja Rusije i Njemačke u političko i ekonomsku euro-azijsku zonu.
Rusi drže da je Hitlerov napad na SSSR i sovjetsku Rusiju bila mala greškica koja ne smije utjecati na rusko-njemačke povijesne veze još od carice Katarine Velike koju je njemačka politika poslala u Rusiju da ju reformira kako bi se mogla koristiti ruska prirodna bogatstva i potencijali. Carica Katarina je to učinila svojim šarmom, šarmirala je prvo cara (cara je poslala u ludnicu i sebe postavila za caricu), pa je začarala rusko plemstvo, a rusko društvo zadivila svojim pedantnim i efikasnim „Blitz-Krieg“ reformama. Rusija je u kratkom roku postala od zaostale zemlje potencijal neviđen u svijetu. Početkom 20. st. uoči Oktobarske revolucije je Rusija postala pored Njemačke, SAD i Britanije, najsnažnija industrijska zemlja svijeta, što je i bio razlog da su Englezi zarazili Rusiju virusom revolucije (kako bi se riješili konkurencije) koju su od socijalista i ruskih seljaka doslovno preoteli boljševici i Lenjin kao njemački tajni agent, a najvažniji Lenjinovi suradnici su pak bili na vezi s britanskim tajnim agentima.
Posljedica sloma reformi Mihajla Gorbačova bio je slom SSSR-a, i u tom nezadovoljstvu socijalno siromašnih građana Sovjeskog Saveza su boljševici izvršili u kolovozu 1991. državni udar i uhitili su Gorbačova (čestitike za državni udar su u Kremlj odmah stigle iz Beograda od Slobodana Miloševića jer Gorbačov nije podržavao velikosrpsku agresiju; pučistički generali tajne službe KGB su u Beograd pak odmah počeli slati vojne zrakoplovne transportere sa sovjetskim oružjem, više kao simbolika podrške s obzirom da su skladišta JNA pucala od debljine odnosno količine oružja i streljiva).
U tom ključnom trenutku, kada su pučisti u Moksvi preuzeli vlast, uključuje se anglo-američki neoliberalni ustroj, i CIA sa svojim agentima agitira i sokoli stanovnika Moskve na masovne prosvjede, te izravno podupire Jeljcinov dolazak na vlast. Kao protuuslugu (jer jedna ruka mije drugu) je Jeljcin otvorio Rusiju zapadnom kapitalu i cijeloj paleti koja s McDonaldsom i Coca-Colom stiže u zemlju koju Zapad na taj način osvoji. Tako je ideologija liberalizma zamijenila u Rusiji ideologiju marksizma, i od svakog ruskog grada učinila Sodomu i Gomoru, kao što je i svaki grad na Zapadu sličan biblijskoj Sodomi i Gomori. Razlog tome je da vlasnici naftno-bankarske elite mogu lakše kontrolirati stanovništvo u kojemu se psihološkim teororom putem medijske propagande slomi svaki nacionalni osjećaj i otpor prema rušenju tradicije jednog naroda. Domoljube se izjednačava s nacistima, a domoljublje se ograničava na navijanje na nogometnim utakmicama, te novu povijest pišu pobjednici, t.j. liberali pa se tako uči povijest koja se nikad nije dogodila ali odgovara sofisticiranim porobljivačima koji u narodima izazivaju osjećaj grižnje savjesti da su njihovi preci bili zločinci, jedino oni koji su bacili dvije atomske bombe na dva japanska grada i zbrisali u tri minute stotine tisuća ljudi sa Zemlje i pretvorili ih u prah i pepeo nisu zločinci nego zasluženi pobjednici.
Taj trend je u Ruskoj Federaciji prekinuo bivši kagebeovac Vladimir Putin koji je uklonio liberalne tendencije, ali ne demokratskim reformama nego autoritarnim metodama kojima se likvidiraju novinari kako ne bi pisali o masovnim zločinima ruskih snaga u Čečeniji, i kako se ne bi razvila demokratska alternativa ruskim neonacionalistima oko novog ruskog cara Vladimira. (Ruski demokratski politički pokret „Jabuka“ je od Vladmira Putina totalno uništen kao što je F. Tuđman uništio pravaški pokret u Hrvatskoj, i zanimljivo, Busheva admnistracija, kako seniora tako i juniora, nije ni malim prstom mrdnula kao bi to zaustavila ili spriječila.) Umjesto angloameričkih kompanija, koje je zastupao ruski naftni oligarh Hodorkovski kojega je Putin poslao u sibirski logor, svo rusko gospodarstvo drže povjerenici bišvih komunista ili bivši komunisti i kagebeovci osobno, i oni tvore novu prorusku oligarhiju nasuprot zapadnim oligarsima.
U slijedećem razdoblju doći će do sraza velikoruskog bloka sa zapadnim neoliberalnim blokom, a kako će u tome proć Hrvatska će vrijeme pokazat, nadajmo se da će iz toga naša zemlja izaći jedinstvena i čitava, te bolje nego kad su se Hrvati priklonili u WWII njemačkom bloku s jedne strane, i sovjetskom bloku s druge strane, jer su i jedan i drugi blok odveli Hrvate u propast.
Vrsni poznavatelj diplomacije i vizionar Eugen Kvaternik rekao je da „uvijek ima vremena Hrvatsku vezivati za nadnacionalne tvorevine“. Drugim riječima, polakše malo s učlanjenjem Hrvatske u neki blok!
Prljava Željezna zavjesa
Što se tiče „tehničkih“ podataka Berlinskog zida, njega su, dakle, dali izgradili Sovjeti, i prolazio je središtem tromilijunskog grada Berlina kojega je fizički podijelio, a inače je Berlinski zid bio najvažnija karika u onome što je u povijest ušao kao pojam Željezne zavjese koja je činila na tisuće kilometara višeslojne žičane ograde s minskim poljima i stražarskim tornjevima s kojih se motrilo da neki građanin Istočnog bloka ne pobjegne na Zapad. 70 njemačkih građana ubijeno je strijeljanjem ili kroz aktiviranje automatskog minskog polja na njemačko-njemačkoj granici, s tim da se Zeljezna zavjesa prostirala od istočne Njemačke do Bugarske, a SSSR je unutar Istočnog bloka na svojoj administrativnoj granici prema zemljama Varšavskog ugovora imao zasebnu Željeznu zavjesu, minska polja i kagebeovske stražarnice, pod geslom: Dvostruko bolje drži!
Predsjednik Kennedy je u lipnju 1963. u Berlinu održao govor podrške Nijemcima kontra neljudskog Berlinskog zida, a u pripravi su bili i američki tenkovi da osnaže Kennedyev govor odnosno da se Sovjetima da jasna poruka kako je Berlinski zid posljednje što su učinili i da iza toga nema novih sovjetskih akcija koje neće izazvati trenutni vojni odgovor Zapada. Tako je onaj predsjednik koji je svojim crnim sugrađanima poželio ravnopravnost i podupro njihove zahjeve, čuo i apele Berlinčana i spasio ih od komunističke okupacije, što je u biti bila više simbolična gesta s porukom da se za slobodu uvijek vrijedi boriti, bez obzira koji rizik ta borba sa sobom nosi.
Upravo oni koji su svojom liberalnom ideologijom instalirali načelo Sodome i Gomore, razvrat i blud u svaki zapadni grad, radili su o glavi predsjedniku Kennedyu i dali ga smaknuti javno, kao opomena da s njima nema šale, i da se strah uvuče u ljude. Strah je ostao i danas na snazi jer najsnažnija demokratska zemlja svijeta, pravna država SAD još nisu uhitile, čak ni optužile naručitelje i izvršitelje Kennedyeva ubojstva, niti su imenovale zločinačku organizaciju koja je atentat isplanirala i organizirala. Zna se za sada samo to što je nakon parlamentarne istrage objavio am. Kongres 1979. godine, da je „Kennedy ubijen od široko umreženih urotnika“.
Nakon Kennedyeva ubojstva od 22. studenog 1963. krenula je široka akcija implementacije neoliberalne ideologije u zapadno društvo i vladavina iz sjene vlasnika multinacionalnih anglo-američkih kompanija, pretvaranja nacionalnih država u kolonije, pljačka sirovina širom svijeta, a u posljednjem valu parazitskog osvajanja pale su sve zemlje bivšeg Istočnoga bloka koje su od nekadašnih sovjetskih zemalja ograničenoga suvereniteta postale kolonije pod kontrolom vlada Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Kancelar Helmuth Kohl 1991. godine: Hrvatsku priznati odmah!
Najbrutalnije se pri tome postupalo i još uvijek postupa s Hrvatskom koja po angloameričkoj koncepciji uopće nikada nije ni smjela postati nezavisna i samostalna država, što je međutim ipak bila postala zahvaljujući isključivo otporom hravtskih branitelja, i dvojici svjetskih državnika, njemačkog kancelara Helmutha Kohla i pape Ivana Pavla II. Kohl je naime izdao nalog svom ministru vanjskih poslova i jugofilu Hansu Dietrichu Genscheru da ima žurno poraditi na pripremi širokog diplomatskog terena priznanja nove hrvatske države kao strateškog interesa Njemačke na Balkanu (Jugo-istočnoj Europi) nasuprot britanskim interesima. Bio je to geo-politički interes Njemačke, i humanistički interes jer su Hrvati bili žrtvom velikosrpske agresije koja nije htjela nikako stati, i odvijala se pred uključenim TV-kamerama i cijelim svijetom, a Slobodan Milošević je imao potporu za agresiju na Hrvatsku, i podjelu Bosne i Hercegovine, ne samo od tadašnje Jeljcinove Rusije nego i od Busha i britanskog premijera.
Predsjednik Eisenhower, antifašistički junak iz Drugog svjetskog rata, na kraju je svog mandata upozorio američku javnost na američi vojno-industrijski kompleks koji je nekontrolirano počeo rasti u Drugom svjetskom ratu, i kojeg nitko iz američke politike i parlamenta nije kontrolirao, te koji je do danas narastao u čudovište Hulk. Eisenhower je tada, 1960. rekao, da je
„taj kompleks prijetnja slobodi, američkom društvu, cijelom slobodnom svijetu!“
Šteta što Kenendy ovo dobronamjerno upozorenje, ili nije shvatio ozbiljno, ili je već tada bilo kasno za demokratsku reakciju na sprečavanju onoga što je još davno opisao Orwell, a to je nadgledanje društva od strane uske elite bogatih, moćnih i opasnih spremni na sve vrste zločina protiv čovječnosti! Te snage su opasnije od nacista i boljševika zajedno!
Inače, Socijalistička internacionala i kompletna zapadnoeuropska ljevica je u rukama anglo-američkog neoliberalnog ustroja, i ona služi za uvođenje socijalizma u Big-Brother Land u kojemu su građani neslobodni ali socijalno osigurane „izjedlice“ (kako ih liberali nazivaju), a tajkuni su faraonovi nadglednici s bičevima. Najsnažnija batina u rukama ljevice je optužba neistomišljenika da su „neofašisti“. Na taj način su uništeni gotovo svi demokratski pokreti u istočnoj Europi od pada Berlinskog zida do danas, a društva su zatrovana drogom i uličnim nasiljem radi što efikasnije kontrole kreditno zaduženog stanovništva neke zemlje. To je opća pojava u Zapadnoj Europi, ali i u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, s tim da je Hrvatska posebno na udaru u znak odmazda što je svojim osamostaljenjem poremetila za kraće vrijeme planove anglo-američkog liberalnog mastodonta.
Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska prestaje biti hrvatska i ostaje obična mala i beznačajna republika kakva je bila i u SFR Jugoslaviji. Dolaze i stari i novi Srbi kao vladari takve nehrvatske Hrvatske. Stoga Hrvati, pazite da opet ne zapadnete u Trnoružičin san i kako ne bi ispalo da je na početku pao Berlinski zid, a na kraju pala Republika Hrvatska! U svakom slučaju, po anglo-američkom liberalizmu Hrvatsku discipliniraju Srbi, a Srbiju kosovski Albanci. Ukoliko anglo-američkom ustroju bude potrebno zapaliti fitilj balkanskog baruta, zapalit će ga ponovo iznova, bez problema. Barem u tome liberali imaju praksu još od Prvog svjetskog rata.
CBK
Ostatak Berlinskog zida danas:-))))))))))))))))))))))
utorak, 04.11.2008.
Komentar Hrvatskog prava od 04.11.2008. o Obami i Bushu
USPON OBAME RADI OPSTANKA CIVILIZACIJE I IZVOĐENJA BUSHA PRED KAZNENI SUD
"Na razvalinama onog što je ostalo od nekadašnje demokratske velesile novi američki predsjednik Barack Obama biti će doslovce prezauzeti predsjednik ponajprije svih Amerikanaca, jer je veliko pitanje koliko će se u sveopćoj američkoj krizi koja je izazvala svjetsku recesiju, Obama uopće moći posvetiti velikim svjetskim problemima i žarištima.
Nakon nikada do kraja razjašnjenog napada na New York 11. rujna 2001. godine, uskoro bivši predsjednik Bush pokrenuo je niz ratnih operacija sa lažnim izgovorom o ratu protiv svjetskog terorizma a zapravo za osvajanje strateških točaka u Aziji i na Srednjem Istoku te okupiranje iračkih naftonosnih polja u svrhu ostvarenja uloge svjetskog hegemona. Tim svojim potezima bez stvarnog i pravednog razloga strovalio je cijeli svijet u globalni sukob civilizacija, vjera, rasa i gospodarstva, koji je kulminirao u eksploziji cijena nafte, slomu svjetskog financijskog tržišta i recesiji koja će tek pokazati neviđene razmjere u masovnom potopu svjetske ekonomije i tržišta.
Na primjeru Hrvatske moglo se vidjeti da Busheva admnistracija predvođena njim samim ne poštuje niti minimum demokratskih okvira i standarda, jer je prodavao sve vrijeme izravno ili preko svog pijuna Sanadera najgrublje laži o Hrvatskoj kao da dolazi iz zemlje velike laži a ne iz nekadašnje predvodnice demokratske svijeta SAD-a.
Vodeći računa samo o svojim sebičnim interesima i profitima vlastitog ganga na vlasti i interesnih lobija, Bush je upropastio ne samo povjerenje u demokratsku ulogu SAD-a kao jamca mira i prosperiteta u svijetu, nego je ugrozio i planet Zemlju, odbijajući potpisati Kyoto protokol o sprečavanju globalnog zatopljavanja i ratificirati nadležnost Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine.
Arbitrarnim zatvaranjem zatvorenika u zatvoru Guantanamo Bay i u ilegalnim zatvorima širom svijeta, Bush je zadao najveći udarac politici mira i ljudskih prava nakon sloma fašističkih i komunističih režima tijekom 20.stoljeća.
Stoga bi Obamina administracija trebala prekinuti lošu američku tradiciju da bivši američki predsjednici nikome ne odgovaraju za počinjeni kriminal i propadanje, već bi trebali Bushu uručiti sudski poziv za ugrožavanje demokracije, slobode i mira u cijelom svijetu.
Baracku Obami, novom američkom predsjedniku koji je došao kao meteor od nikuda i već u prvom senatskom mandatu mijenja Capitol Hill za Bijelu kuću treba poželjeti puno Božjeg blagoslova i sreće, jer neprijatelji slobode i povratka Amerike njezinim korijenima i pravim vrijednostima pokazali su se moćniji od svih zagovornika slobode i napretka za svijet i čovječanstvo. Obami će trebati sav demokratski svijet pomoći da te zle sile koje su okupirale planet suzbije i porazi do nogu, jer svaki drugi scenarij biti će krvaviji od svega do sada viđenoga."
(Izvor: glasilo hrvatske oporbe, Hrvatsko pravo, prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj, članak objavljen na web stranici Hrvatskog prava, 4. studenog 2008. za vrijeme glasovanja u Sjedinjenim Američkim Državama na nacionalnim izborima o novom američkom predsjedniku.)
U Chicagu, gdje Barack Obama živi s obitelji, pripremljena je na jednom travniku govornica s koje će se novi 44. američki predsjednik obratiti svojim pristašama i biračima; na tom se mjestu očekuje preko jedan milijun Amerikanaca koji će poslušati Obamin postizborni govor uživo; znakovito je da je govornica s bočnih strana osigurana neprobojnim staklom, jer takav će, po mojem mišljenju, biti i Obamin predsjednički mandat - riskantan po život za njega samoga kao i za sve ljude koji vole slobodu, pravdu, mir i sreću ako se njemu bude dogodilo nešto loše.
Dragi blogeri, što mislite o novom američkom predsjedniku, i o mogućem novom odnosu SAD prema Republici Hrvatskoj, možete ovdje komentirati. Pozdrav! CBK
Posljednja vijest iz Amerike, 5. studeni 2008. godine, 6:55 SEV:
Većina Amerikanaca je odlučila, Barack Obama je nakon izbrojenih glasova postao novi američki predsjednik; premoćno je pobijedio protukandidata John McCaina s 338 prema 155 elektorskih glasova od 270. Čestitka Obami i demokratima!
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.